Bosanska penzija
Sigurno se mnogi pitaju što to nema Enise, a da
ne kažem Niskane na našem blogu. Mnogo puta sjela sam da pišem, ali ne ide. Poslije
Nove godine koju smo dočekali kod prijatelja Balabana (nakon 5 godina u Banja Luci.)
nikako nisam bila dobro. Imala
sam stomačnih problema, nisam imala apetit, pa sam dosta omršavila. Nisam imala
snage ni volje, ležala sam I liječila se čajevima i malo pomalo jedva sam došla
sebi. Osim toga patila me bol u kičmi i kuku, pa sam išla na fizikalnu
terapiju. Slično se desilo I sinu Zlatku. Radio jetri mjeseca u Kauflandu na
pićima, dizao teško, pa je i njega ukočilo
u kičmi, imao je bolove i bio na liješenju. Bez obzira na godine (32)
dijete je za majku dijete i kad ga boli, onda boli i mene duša. I na kraju
stiže pismo od hrvatskog PIA koje me
dotuklo.
Ja sam u penziji od 2002 godine i to hrvatskoj.
Naime tada se mogla dobiti hrvatska penzija sa mjesec dana radnog staža u
Hrvatskoj. Ja sam imala 13 mjeseci staža, 56 i pol godina starosti i po važećem
zakonu sa Burze rada automatski sam poslana u penziju. Dobila sam 1200kn i kroz
ovih 10 godina narasla je na 2097 kn. Penzija je bila mala ali u odnosu na BiH
bila je veća. Pored toga radila sam na "crno" i tako se
preživljavalo.
2005. godine stiglo mi je pismo od PIA iz Banja.Luke.
da ću primati bosansku penziju i to 343 KM. Sve do sada ništa se nije mjenjalo
i ja sam mislila da su me zaboravili u moru sličnih slučajeva.
2013. godina mi je loše počela. Dobila sam od
PIA Hrvatske pismo koje nisam dobro shvatila. Tek kada mi je stiglo 231 kn.
penzije postalo mi je jasno da se ostvaruje ono iz 2005 god. Otišla sam u
Pravnu službu PIA tražeći objašnjenje, tj.ŠTA SAD?? Nakon puno peripetija saznala sam da ću
bosanski dio penzije tj. 343 km dobiti za par mjeseci, dok u Bijeljini svedu
račune sa Hrvatskom. Mnogo sam se namučila oko razjašnjavanja svoje situacije
ali svugdje ima dobrih ljudi pa mi je pomogao pravnik gosp. Zdravko. U PIU je
godinama radio Kemal Hasanbašić kome sam jedne davne godine bila kuma na vjenčanju.
Pomogao je svim banjalučanima oko rješavanja pitanja penzije i bio je poznat
pod nadimkom "Kemo-penzija". Nažalost već nekoliko godina ima kako
nije među živima. Kada sam ga spomenula gosp. Zdravku odmah je skočio, uhvatio
me za ruku i odveo šefici. U spomen na Kemala Hasanbašića njegove kolege su mi
puno pomogle i na tome im HVALA.
Slijedilo je telefoniranje u Banja Luku i
Bijeljinu, uspostavljanje starih komšijskih i školskih veza sa dobrim ljudima
koji mogu pomoći da se čekanje na bosansku penziju ne oduži. Za sada ja
samo primam 231kn i da nije maminog nakita ne znam kako bi se preživilo. Naime
u Zagrebu se zlato dobro i nažalost puno prodaje i zlatara ima na svakom
koraku.
Ovu svoju muku podjelila sam sa vama blogeri, da
vas upozorim da se isto može desiti i vama koji imate hrvatske mirovine i staža
u BiH. Ako su ovo poslednji trzaji" NJIHOVE" otimačine biće mi lakše.
Pozdrav Enisa
posted by co | 10:51 PM
2 Comments:
Cesto sam razmisljala o tebi, a i o mnogim blogerima u raznim trenutcima razmisljam. To je zamjenilo onu vezu sa Banja lukom moje mladosti, pa se pronalazenje novih nekako lijepo nadomjestilo. Cesto se vratim i na ranije priloge bivsih blogera.
Onda sam potpuno prihvatila Coov savjet da ne treba zaliti za bivsim blogerima, jer svi smo zreli i odrasli ljudi i imamo pravo na vlastite odluke i razmisljanja.
Mislim da ih je najvise preslo na facebook, a svi smo ograniceni vremenski pa se i javlljanja smanjuju.
Zao mi je zbog tvojih zdravstvenih problema i svega sto te snaslo. Mislim da si se ti istrosila u svojoj dobroti i potrebi da svakom pomognes .
Doslo je vrijeme da se vise ljudi ne predaju s tom zestinom, jer je dvolicnost postala masovna. Nemam tu sposobnost da procjenim ljude ali mi Coov blog sluzi i malo kao lakmus papir u tom pogledu.
U mojoj blizoj i daljoj okolini ima ljudi koji se negativno izraze o ovom blogu.
Ja iz toga shvatim da ono sto pricaju i rade samo je maska. Co, sve sto je do sada napisao bile su njegove uspomene, njegovi dozivljaji, njegova tuga, zbog svega sto mu se desilo, bez obzira na materijalnu sigurnost koju je obezbijedio tamo gdje sada zivi.
Kad ljudi nemaju arrgumenata ili imaju, ili imaju i ogroman strah da dobiju epitet da su izdajnici svog
naroda. Tad se prestaju ljavljati ili se javljaju kao Anonimusi i kazu da ovaj blog nije njihova adresa.
Draga Niskana, sve vise shvatam da je ovo bio pljackaski rat koji i danas traje. Mnogi iz BL ne mogu da ostvare svoje penzije u RS jer je to sve opljackano, iz Federacije tesko oni koji zive u Bl. Moze se golim okom vidjeti u svim djelovima BIH u kapitalu lopovcina i idiota.
U Sarajevu stotine radnika su izbacili bez dinara na ulicu, opljackali stotine preduzeca i vjerovatno spavaju mirno.
Ja dok zivim necu prestati zaliti, zasto nije bilo grupne organizacije za povratak svakog na svoje u prvim godinama rata. Mi smo samoorganizacijom spasili svoje zivote i sloznoscu u najgorim trenutcima.
Uvijek se sjetim price iz djetinjstva o slozi, sa deset prutica koji se nisu mogli prelomiti.ovo ce stanje trajati sve dok ne shvatimo da porijeklo nismo birali. Rodjenjem smo kao Bosanci i Hercegovci, a opredjeljenjem mozemo biti sta god hocemo.
Sve dok smo u svakom pogledu Srbi, Hrvati i Bosnjaci nikad Bosna i Hercegovina nece postati normalna drzava. Ipak je sve do nas.
Pozdrav Saima
Siguran sam da osoba kao Niskana ima jako puno u Hrvatskoj i Sloveniji, koje su, ni krive ni dužne, postale kolateralna šteta rata o kojima se malo ili gotovo nikako ne piše. Kada se spomene rat svi odmah pomislimo da poginule. Oni ostali, prognani, umrli na silu jer nisu mogli prihvatiti još jedan rat, bolesni, čija je bolest posljedica svega što nam se desilo, gotovo da nikoga ne interesiraju. A takvih ima puno više nego onih koji su izgubili živote boreći se za guzice nekolicine, kako se to na kraju ispostavilo. Najgore u svemu je da se ogromna večina pomirila sa postojećim stanjem i ne čini ništa. Ima puno krivice i na njima jer svi smo svjedoci da je danas najvašnije biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak, odnosno ortodoks, katolik ili musliman, nego bilo šta drugo.
Zašto je to tako meni je teško razumjeti jer nisam odgojen u takvoj familiji a oko sebe vidi bezbrojne primjere onih koji se ubiše dokazujući ko su i šta su. Čini mi se da se zbog toga ništa ne poduzima jer je malo onih koji su spremni preskočiti taj prag nacije ili vjere, vjerujući da je spas u okupljanju oko svojih.
Da su ljudi složni, mnogo toga bi se moglo promijeniti, pa i ovakvi slučajevi kao što je Niskanin. Jer, ne zaboravimo, po svijetu je razasuto na desetine hiljada onih koji iz starog kraja neće primiti ni dinara jer su oni koji su danas na vlasti tako odlučili. Ali, na žalost, to se neće desiti jer će pripadnost naciji i religioznoj skupini prevladati u odnosu na bila šta drugo.
Post a Comment
<< Home