Kasino

Već jako dugo tražim fotografiju Banjaluke na kojoj se vidi Kasino, nekadašnji Dom penzionera, za koji me vežu drage uspomene. Pregledao sam na stotine fotografija na Internetu, vidio mnoge interesantne slike svih dijelova grada iz raznih istorijskih perioda ali Kasina nije bilo nigdje. Samo je jedna fotografija, snimljena u zimu nakon zemljotresa 69., prikazivala dio ulice Šoše Mažara u blizini Ferhadije ali na njoj se Kasino ne vidi. I, neki dan, na moje veliko zadovoljstvo, opet na facebook-u naletih na ovu. Ne znam godinu kada je snimljena ali to i nije toliko važno. Važno je da se nalazi ono što već dugo tražim: s lijeve strane se vide ulazna vrata i dio Kasina, zgrade koja i nije neko vrhunsko arhitektonsko rješenje ali u meni budi sjećanja na jedno vrijeme koje je zauvijek prohujalo.

Ulica Šoše Mažara, u kojoj se nalazio Kasino, je spajala dvije najpoznatije Banjalučke džamije: Ferhadiju i Arnaudiju. Uvjek će mi ostati u sjećanju ovakva kakva je na ovoj fotografiji iako je nakon zemljotresa 69. gotovo potpuno promijenila svoj izgled. Mnoge su vrijedne starine u našem gradu nestajale godinama, tiho, bez velike buke, a ono što je odolijevalo planovima novih graditelja je zbrisano sa lica zemlje nakon zemljotresa. Tako je i većina građevina sa slike nestala zauvijek ali će Šošina za prave Banjalučane uvijek ostati u sjećanju onakva kakva je bila prije zemljotresa.

Da li je rušenje starina rađeno namjerno, kako bi se uklonili tragovi nekadašnje kulture, ne znam, ali znam da je zemljotres iskorišten kao izgovor da se sve što je nekima bolo oči zauvijek ukloni sa lica zemlje. Po gradu su nikle neke grdobe od betona koje su od nekada skladno uređenog grada napravile kasarnu, valjda prema ukusima onih koji su odlučivali o njegovom razvoju. Naročito je to bilo vidljivo poslije zemljotresa, a robna kuća Boska i zgrada muzeja izgrađena na mjestu nekadašnje Realke su tipični primjeri.

Kako danas izgleda i kako se zove Šošina nemam pojma jer današnjom Banjalukom šetam rijetko, svakih 4-5 godina. I ne ostajem dugo. Malo me šta tamo privlači. Naročito ne novi „građani“. Nazive ulica ne čitam niti želim da ih pamtim. A u Šošinoj sam se zadnji put zatekao maja 93., upravo na mjestu gdje je napravljena ova fotografija, kada sam, par dana nakon što su dva simbola Banjaluke odjetjela ka nebu, skupio hrabrosti da se sa Starčevice spustim u grad i da se lično uvjerim šta je ostalo od nekadašnje banjalučke ljepotice. Džamije su, kako su nas obavijestile tadašnje vlasti, u vazduh digli muslimaski ekstremisti kako bi im napakostili i svalili svu krivicu na nju (vlast) i „nedužni srpski narod“. Vidio sam tada ruševine Ferhadije ali i kamione koji su njene ostatke odvozili u nepoznato. Žurili su se da na mjestu džamije „izgrade“ parking, koji je u to ratno doba, kada su benzin mogli nabaviti samo odabrani, bio prijeka potreba.

A u Šošinu sam kao mladić navraćao često i za nju me vežu lijepe uspomene. Slika koju sam našao mi je posebno draga jer se na njoj, s lijeve strane, vide vrata koja su vodila u hodnik iz kojeg se ulazilo u Kasino u kojem sam sredinom šezdesetih, subotom i nedeljom, zabavljao banjalučku mladost kao vokalni solista VIS-a Usamljeni. Bili su to lijepi dani, bezbrižni, kada niko od nas nije mislio na politiku niti nam je bilo važno ko je koje nacije i vjere. Sjećam se sale Kasina i njegovog poda premazanog crnim vazelinom koji je imao specifičan miris. Sjećam se kako bi se mi smjestili desno od ulaza na malom podijumu koji nas je razdvajao od posjetilaca. Sjećam se jedinog električnog pojačala, male plave kutije, pravljenog, na koje smo uključivali mikrofon, te solo i bas gitaru. Sjećam se radio aparata koji bi pokojni Zlaja za igranke donosio od kuće  a na koji je kompčao svoju ritam gitaru. Sjećam se Mirinih bubnjeva koji su se sastojali od doboša, bas bubnja i činjele a na kojima je on stvarao čuda. Sjećam se da je tek kasnije negdje ispred neke zgrade našao odbačen timpan bubanj za kojeg je sam napravio noge od komada drveta. Sjećam se mikrofona, obloženog sivom gumom, s prekidačem sa strane kojim se mogao uključiti i isključiti,  a koji se, kako kažu, nekada koristio u helikopteru. Sjećam se pjesama koje smo svirali i vjerne publike koja je redovito dolazila. Sjećam se proba u prostoriji Doma koja je služila kao skladište za piće restorana. Sjećam se pokojnog Muje Filipovića, našeg menađera, koji nam je ugovarao svirke. Sjećam se i jedne djevojke koja bi plakala svaki put kad bih zapjevao „Rekla si, volimo se“ od Crvenih Koralja, tada popularne zagrebačke grupe.

Svirali smo u Kasinu sve dok se kao grupa nismo razišli. Miro je postao član sastava „Pro at Contra“ kojem sam se i ja kasnije pridružio. Srećo se vratio u Prijedor i nastavio svirati u popularnoj prijedorskoj grupi „Nova Kota“. Željo se jedno vrijeme priključio Amorima s kojima sam i ja ponekad nastupao. Jedino se ne sjećam šta je bilo sa Zlajom.

Kasino je sa lica zemlje nestao nakon zemljotresa a mi smo devedesetih završili na različitim stranama svijeta. Miro se skrasio u Zagrebu, Srećo živi u Njemačkoj, a ja sam stigao u Ameriku u kojoj je završio i Zlaja, koji nas je prije nekoliko zauvijek napustio. Jedino je Željo ostao u Banjaluci. Niko od nas se već odavno ne bavi muzikom ali vjerujem da u svima nama još uvijek žive uspomene na jedno vrijeme i jednu salu u kojoj smo proveli najljepše godine naše mladosti.

Zbog toga ova slika za mene ima posebnu vrijednost i drago mi je da sam je konačno našao.