SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, March 11, 2013

Svak svoje zna



Prvi pravi proljetni dan u Pittsburgh-u, sunce grije od samog jutra, nebo plavo, gotovo bez oblačka. Ova zima je potpuno drugačija od one prošle kada sam cijelo vrijeme bio vani. Od prvog februara, mog prvog dana u penziji, radio sam u dvorištu, povrtnjaku. Gotovo se ne sjećam dana kada nisam mogao provesti barem par sati napolju. A ove godine, vrijeme je promjenjivo , temperature su često padale ispod nule, snijeg je paduckao svaki treći-četvrti dan, nije se moglo ništa raditi. Za mene, koji se u zatvorenom prostoru osjeća kao ptica u kavezu, bio je to izazov. Na sreću, izgleda da je mojim “patnjama” došao kraj.

Jučer, sunce se pojavi iza brda, temperatura prijatna. Osjeća se proljeće u zraku. Poslije doručka i Post-Gazette (još uvijek radije prelistam lokalne novine da saznam šta se događa nego da skočim na Internet ili upalim TV), izlazim napolje. Gledam okolo da vidim šta mi je raditi. Imam toga dosta u glavi: živica na brdu bi se trebala podrezati prije nego što počne listati, povrtnjak na terasi nije sav preštijan, moglo bi se farbati… Odlučujem se za luk. Prošle godine sam ga posadio znatno ranije i već sa prvim toplijim danima smo ga imali na našoj trpezi u izobilju. Ove godine sve kasni a zelene salate uopšte nema: uništili je česti jaki mrazevi i mora se ponovo saditi.

Odlučih da luk posadim u mali povrtnjak koji sam prije nekoliko godina napravio uz kuću. Jednostavno sam dio travnjaka preštijao i posadio povrće. Tu je tokom cijelog dana sunčano i šta god se posadi odlično uspijeva. A i zemlja u tom dijelu nije smrtznuta jer se sunčeve zrake odbijaju od zida kuće i zagrijavaju okolno  tlo.


Zadnjih godina, dok radim u i oko kuće, obavezno nekoliko puta tokom dana virnem na facebook da vidim ima li šta novo. Naša raja rasuta diljem svijeta je prigrlila nove tehnologije i koristi ih da međusobno ragovara. Facebook je premostio ogromne razdaljine i uz njegovu pomoć smo postali opet sugradjani kao što smo to nekada bili iako živimo hiljadama kilometara udaljeni jedni od drugih. Ostavih tako luk pa uključih laptop. Kad tamo, moj prijatelje Sejo "uploudirao" Amilino pečenje. Da prste poližeš. I još jednu sliku sa jednog od mnogobrojnih druženja u njegovoj kući u Norveškoj. Raja zasjela za prepunu trpezu, cuga je tu, čini mi se da se čuje i pjesma. Nisam siguran da je slika najnovija, ali nema veze. Slike s druženja, uz dobru klopu i piće su Sejina specijalnost. Ne javlja mi se više ni na blog jer izgleda nema vremena. Ne stiže na sve.  Razumijem. Nije lako ostaviti mezetluke s finom rajom. A i do Banjaluke se svrati nekoliko puta godišnje uz sličan program.


Gledam tako Sejine slike i nešto razmišljam. Kako to da dok ja prevrćem zemlju, moj prijatelje Sejo teferiči? U čemu je kvaka? Gdje sam ja to pogriješio?

I onda mi upali sijalica. Mene je život bacio u zamlju gdje kapitalizam melje, gdje radiš dva posla da preživiš a o godišnjem odmoru možeš samo sanjati, dok je Sejo završio u društvu za koje je naš socijalizam mala maca. Tako nam, izgleda, pale karte. Ili je i tu bog umiješao svoje prste, ko će ga znati.


Kasnije, poslije podne, dok su Nera i dida Dane kavendisali u backyard-u (doktor mi zabranio kavu, kaže, šteti mi stomaku), a ja nastavio sa radovima u povrtnjaku na brdu, shvatih da nekima ni u Americi nije loše. Ipak je do mene. Ko mi je kriv.


Dok se spremam da pošaljem ovaj prilog u eter i istovremeno gledam snimak utakmice Manchester United – Chelsea (koju sam jučer snimao opet zbog luka) na vani se sprema kiša. Narednih dana kažu opet ćemo imati snijega, tek toliko da ne zaboravimo da proljeće još nije stiglo. A onda, kada se vrijeme opet proljepša, ja ću u povrtnjak. A moj prijatelj Sejo, zna se. 

2 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Co, vidim da si skinuo neke moje slike sa fb i mogu te reci da sve sto si napisao, bas sve je tako. Amila od kako je otisla u prijevremenu penziju obozava biti u kuhinji i puna je iznenadjenja kada se ja vratim sa posla. Ja takodje razmisljam o prijevremenoj penziji jer ovdje se ide u normalnu sa 67 godina. Zelimo vise biti u Banjaluci jer tamo imamo i kucu i stan sve prazno, a razmisljamo imati nesto i na moru. Vidim da ti je dvoriste i vrt sredjeno, ja isto tako volim biti u svom dvoristu. Uzivajte, lijep pozdrav za Neru i Danu.
Pozdrav blogerima, Sejo Visic

Tuesday, 12 March, 2013  
Anonymous Anonymous said...

Nisam bas sigurna da ce ovo proci ali moram i ja da bacim svij komentar .Kad gledam vasem slike ni vi puno ne zaostajete sa mezetlucima samo sto vi to radite na suncu a nama trba jos par mjeseci da sjednemo na terasu a ako trepnemo mozda i to preskocimo.danas je -5 a puse i neki vjetar pa ne znam hocu li ikako izaci iz kuce pa moramo se tjesiti barem dobrom hranom.Zato se ja radujem da cu i ja uskoro uzivati sa vama na tom suncu pa makar i sa lukom iz te vase baste.

Wednesday, 13 March, 2013  

Post a Comment

<< Home