Grb

"Ukradeno" sa 6yka.com

Nekada, kao dijete, sakupljao sam značke kao i mnogi moji vršnjaci u to doba. Kada bismo dobili neku koju smo već imali, razmjenjivali smo ih nastojeći da imamo što veću kolekciju. Pravili smo se važni pred drugima ako bi došli u posjed neke značke koju niko drugi nije imao. Posebno su mi se sviđali grbovi gradova i sjećam se kako sam na svojim putovanjima po bivšoj Jugi obavezno kupovao značku grba grada koji bi posjetio. Najčešće sam ih nalazio na kioscima na željezničkim stanicama ili kod prodavača sitnica koji su se muvali na mjestima gdje se okupljalo dosta svijeta. U sakupljanju značaka smo angažirali roditelje, prijatelje, poznanike. Ako bi neko putovao u neki drugi grad ili kojim slučajem u inostranstvo, dobio bi zadatak da nam donese grb grada ali i druge značke  koje bi im se učinile interesantne. Bila je to šansa da se dođe do novih značaka koje niko drugi nije imao što bi nam u krugu sakupljača podizalo ugled.

U početku sam značke čuvao u kutiji, a kada se broj povećao pa mi je postao problem da pronađem neku kojom bih se htio pohvaliti, zabadao bih ih na komade kartona i organizirao po temama: značke gradova bi zabadao na jedan karton, nogometnih klubova, na drugi, i tako dalje. Kasnije se neko dosjetio da bi mogao napraviti biznis pa je počeo praviti albume za značke sa plišanim listovima (ili onim plastičnim, s rupicama u koje bi se značke zabadale), u koje su se značke mogle lako zakačiti. To je našim kolekcijama podiglo vrijednost jer smo sada sve značke mogli staviti u album, lijepo organiziran, koji smo lako mogli nosati sa sobom. Prije smo značke nosali u džepovima što bi nas ponekad koštalo bolnih uboda kada bismo ih pokučali izvaditi a ni nosanje komada kartona sa značkama nije bilo praktično. Albumi su riješili sve probleme i svako od nas ih je imao.

S povećanjem broja sakupljača značaka povećavao se i biznis vezan za značke. Na tržištu su se pojavljivale nove, a posebno one na kojima su bili grbovi gradova. Sjećam se da su Slovenci i tada bili ispred ostalih krajeva Juge. Svako njihovo mjesto je imalo grb koji je sadržavao simbole vezane za njegovu historiju. Njihovi grbovi su bili interesantni i estetski privlačni i znam da su za nas bili posebno interesantne značke manjih mjesta do kojih nije bilo lako doći.

U to doba se ne sjećam da je Banjaluka imala grb a to znači da nije bilo ni odgovarajuće značke. Tek kasnije je raspisan konkurs za grb grada Banjaluke koji je morao sadržavati simbole koji su ga karakterisali. I tako nasta grb kojeg se svi sjećamo. Na njemu sam mogao prepoznati Vrbas, Kastel i Šehitluke. Oni koji su ga dizajnirali vjerojatno su u njega ugradili i još ponešto ali moje amatersko oko to nije moglo prepoznati. Za mene je to bilo dovoljno. Bio je, istina, malo više „arhitektonski“, s ravnim linijama i čistim konturama za razliku od, na primjer, grbovi slovenačkih mjesta i gradova ali sam to objašnjavao činjenicom da je dizajniran u novije doba. I nije mi to smetalo.

Dođe rat, Banjaluka otjera pola svog življa, dođoše na vlast ljudi koji sve oko sebe vide samo kroz jedne naočale. Naočale nacionalizma koje ne vide one druge. Ulice grada nakaradiše nekim novim imenima neprimjerenim vremenu ni mjestu. Izbrisaše historiju grada da ih ona ne bi proganjala. Baciše stari grb grada u smeće a na njegovo mjesto postaviše novi koji samo oni prepoznaju. Nesta Vrbasa, Kastela, Šehitluka. Zamijeniše ih četiri C, krst, temelji manastira, orao koji se nadvio iznad svega. Tako ja to, opet amaterski vidim. Simboli tako tipični za Banjaluku kao što su to i Srpske Toplice. I misliše da su time završili posao.

A prije nekoliko dana, iznenađenje. Ustavni sud blentiteta donese odluku da je novi grb grada neustavan. Iznenađenje i za mene i za one na vlasti, a vjerujem i za većinu onih koji su šljegli u Banjaluku.

Kako će se ovaj cirkus završiti, ne znam. I ne zanima me mnogo. Više mi je interesanta ljudska glupost koja je očigledno beskrajna.