Nekad i sad
Ovaj današnji prilog je nastao zaista nevjerovatnom slučajnošću. Danas su avionom iz Minhena stigli sin i unuk naše komšinice gospođe Mace. Vice i ja smo se ponudili da ih dočekamo na aerodromu. Kad smo ih ugledali da izlaze bez kofera, znali smo da su koferi negdje ostali. Njihov let je bio Amstredam - Minhen - Sarajevo.
Dok je Edvin tražio informacije, pored nas je bio jedan bračni par koji je upoređivao brojeve na svom koferu sa avionskom kartom: ja sam pomislila da je greškom uzet tuđi kofer (možda Edvinom). Postavila sam pitanje i čovjek je odgovorio da im fali jedan kofer iz Amerike. Tako malo razgovarajući, ja upita : " Jeste li vi iz Mostara?" On odgovori da jest. Ja ponovo pitam da niste možda Kreso Nedžad. On odgovori da jest i pita: Koja si ti?
Ja odgovorim Saima Husedžinović. Ja se bez prestanka smijem i sada dok ovo pisem, na Kresino "ista si ništa se nisi promjenila". Kako je pao zagrljaj i radost. Ubrzo se pojavila i Džana koja je takođe ganjala kofer. Kreso nas je upoznao i onda je ona rekla: "a, Sajma, čula sam o Sajmi."
Uzela sam mostarski broj telefona, dogovorili se, da kad pođemo u Šibenik, obavezno navratimo u Mostar i mislim da će se prijateljstvo nastaviti.
Emira, kao uvijek spremna pomoći, naučiti i razmišljati o drugima.
Napisala mi, poslije saznanja da nosim slike na skeniranje kod fotografa, uputstvo kako mogu sa ovog Ipoda sama to raditi i evo rezultata.
Prva slika je napravljena petog januara 1971 god. Devet dana nakon poroda sa prvim sinom. Preživjela je rat od tri i pol godine u podrumu u mojoj zgradi, i evo sada umnožena na sve moguće načine.
Druga je napravljena kamerom Ipoda prije desetak dana i dokazuje "da smo isti"
Pozdrav Saima (čudni su putevi gospodnji.
Dok je Edvin tražio informacije, pored nas je bio jedan bračni par koji je upoređivao brojeve na svom koferu sa avionskom kartom: ja sam pomislila da je greškom uzet tuđi kofer (možda Edvinom). Postavila sam pitanje i čovjek je odgovorio da im fali jedan kofer iz Amerike. Tako malo razgovarajući, ja upita : " Jeste li vi iz Mostara?" On odgovori da jest. Ja ponovo pitam da niste možda Kreso Nedžad. On odgovori da jest i pita: Koja si ti?
Ja odgovorim Saima Husedžinović. Ja se bez prestanka smijem i sada dok ovo pisem, na Kresino "ista si ništa se nisi promjenila". Kako je pao zagrljaj i radost. Ubrzo se pojavila i Džana koja je takođe ganjala kofer. Kreso nas je upoznao i onda je ona rekla: "a, Sajma, čula sam o Sajmi."
Uzela sam mostarski broj telefona, dogovorili se, da kad pođemo u Šibenik, obavezno navratimo u Mostar i mislim da će se prijateljstvo nastaviti.
Emira, kao uvijek spremna pomoći, naučiti i razmišljati o drugima.
Napisala mi, poslije saznanja da nosim slike na skeniranje kod fotografa, uputstvo kako mogu sa ovog Ipoda sama to raditi i evo rezultata.
Prva slika je napravljena petog januara 1971 god. Devet dana nakon poroda sa prvim sinom. Preživjela je rat od tri i pol godine u podrumu u mojoj zgradi, i evo sada umnožena na sve moguće načine.
Druga je napravljena kamerom Ipoda prije desetak dana i dokazuje "da smo isti"
Pozdrav Saima (čudni su putevi gospodnji.
posted by co | 10:56 AM
5 Comments:
Draga Saima, odsrca sam se nasmijala prvom dijelu teksta. Dalje nisam jos procitala. Jutros Sasa i ja pricamo i mislimo da li su Krese stigle i kako je prosao put, a evo vec na mojoj pauzi citam da jesu .
Nasmijala sam se onom 'koja si ti' a ond 'ista si nista se nisi promjenila'. Naravno da nisi, a n ije ni on.
Ipak, znam kako Nedzad izgleda poslije prekookeanskog puta pa shvatam da te nije prepoznao a ti, opet, nisi ocekivala poznate face pa se mogu shvatiti pitanja. Puno pozdrava, Emira
I ja sam se slatko nasmijala. Toliko bude tih nevjerovatnih susreta da se ponekad upitam je li to slucajnost ili nas neka, nama nevidljiva ruka, navodi jedne prema drugima.
Cijeli dan se nakanjujem nesto napisati sto bi bilo ustvari odjek na neke novinske clanke, ali mi se neda. Jos sam pod dojmom Valentinova, pa mi mozda zato ne idu neke druge teme. Mislila sam da ce zaljubljenost biti dovoljno inspirativna tema da se netko javi s prilogom. Mislim Saima da tvoj clanak, i ako nije pisan s tom namjerom, pokriva tu rupu, jer fotografije nekad i sad same za sebe pricaju pricu o ljubavi.
Moj dragi me veceras, i ako je jucer Valentinovo bila udarna vijest, cuvsi jednu zakasnjelu cestitku, upitao:' Aaaa, zar je jucer bilo Valentinovo ?' I to me nasmijalo, jer je cijelo poslije podne i navece sjedio pred TV_eom
Pozdrav
Nada
Evo mene opet.Procitala clanak do kraja i vidjela fotografije, a onda doje u glavu 'tri i po godine rata'. E kad na to pomislim ,onda samo mislim koji ste heroji svi vi sto ste prosli kroz te tri i po godine. Kako vam je bilo, kako je bilo biti gladan , u hladnom i cekati kad ce granata ili metak da te pogodi, tebe ili nekog tvog, ne zna se sta je gore.
Imam osjecaj da bih ja samo od hladnoce umrla vec prve zime. Ne bi mi trebalo nista vise.
Gledam najnoviju sliku i razmisljam kako se izvana nista ne vidi- sve na svom mjestu, stan kao da je uvjek bio takav , vi nasmijani i raspolozeni - i drago mi sto je tako.
Pozdrav, Emira
Govorili su prije da je Sarajevo centar Evrope, onako geometrijski.
Draga Saima ti si ovih dana u centru svijeta starih i novih prijateljstava.
Ne bi rekla da je to zahvaljujuci geometrijskom centru, nego tvojoj dinamicnosti i energiji koja plijeni.
Ovaj tvoj prilog je spontano dosao u pravo vrijeme Valentinova.
Bez obzira na vremenski razmak izmedju dvije slike, one govore same za sebe, kako rece Nada.
Jedna iz dana kad je familija bila u zacetku a druga na danasnjoj tacki vaseg zajednickog putovanja kroz lijepe i ruzne dane, te mnoge zivotne izazove.
P.S. Ne mogu vjerovati kako dobro i svjeze izgledas nekoliko dana nakon poroda.
Prvo odgovaram Emiri o danima rata. Necete vjerovati ali to je jedno posebno iskutstvo. Sjecajuci se naseg djetinjstva i nasuh zivota sa takvom silinom pozitivnih osjecaja sjetim se nasih majki. Nije bilo elektricnih sporeta, frizidera, ves masina ali bilo je seljackih-ekoloskih najzdravijih proizvoda i nasih majki i njihovih zlatnih ruku. Uvijek su nesto pravile i smisljale. Tada se govorilo da od nicega naprave nesto. Govorim o licnom iskustvu i iskustvu svojih komsija iz moje ulice.
U ratu smo imali u stanovima i el. Sporete i frizidere i ves masine, ali bez neprestanog nestanka vode i struje to su bile najobicnije "kante" bez ikakvih vrijednosti.
Ali je adrenalin i zelja da se prezivi i u inat i svijetu i politici i ogromnoj kolicini naoruzanja bivse JNA koju su trosili vecinom polupijani divljaci u ogromnim kolicinama je bila nadljudska.
Jedina je pravda da se sudi njihovim naredbodavcima u Hagu.
Vise se knjiga procitalo u podrumima u tom periodu, nego sto bi ovi politicari mogli procitati, ovakvi kakvi su da zive i sto godine.
Znajuce te Emira kakva, znam sigurno da ba se nebi smrzla prve zime, nego bi sigurno bila neumorna u pomaganju drugima da se ne smrznu.
Namjestaj je bio sav unisten, ali obzirom da je kupljen od "Fice" koji je Vice nasljedio poslije smrti oca , prodat i kupljen namjestaj od "Simpa " iz Vranja. Ja sam 1998 , prvi put odlazeci kod Zlatka u Holandiju, donjela 25 metara platna koje sam nasla za 6 guldena i presvukla.
To je jos uvijek draga uspomena na mog svekra Pok Franu.
Drugi odgovor na Dubravki komentar je da je Sarajevo zaista postalo centar svijeta, po broju turista koji ga obilaze i koji se za male pare odlicno provode.
Nama je gore nego ikada, jer se nacionalisti i lopovi svake vrste toliko trude da uniste ovu lijepu zemlju radikalnim nacionalizmom.misle ako dobiju tri "drzave" da nece za nista odgovarati u svojim nahijama. Opet su odgodili popis jer ga se boje kao dzavo krste. Boje se Bosanaca i Hercegovaca tj nas " OSTALIH". Hoce da nas ubjede da smo Bosnjaci, Srbi i Hrvati.
Kad bi se bar 51 posto opredjelio za ostale njima bi bio kraj. Mi bi se po imenima znali ko smo i sta smo ali bi mogli bar birati najpametnije medju nama i odrzavati bolji izbor "po kljucu nego u "Titino vrijeme" .Sjetite se Mikulica, Mijatovica, i Pozderca. I Sarajevske olipmijade. Sve odusevili Bosanci i Hercegovci.
Sad se ponosimo sa " Oskarom " zlatnim medvjedom, i dva Srebrena medvjeda u Berlinu.
A ovako mala zemlja. Ako budete imali priliku da cujete momka iz Foce Bozu Vreco koji pjeva sevdalinke bez muzike ostat cete bez teksta.
Pozdrav i volim sve Bosance i Hercegovce ma gdje bili.
Ako bude pameti mozda ce se jednog dana nasi potomci ponositi svojim korjenima.
Neki se danas toga stide.
Post a Comment
<< Home