UK: Slija sa igrališta

Prvo se ispričavam Caji što sam 'zlouporabila' njegov naziv za fotografiju.
Druga isprika je sto na sliji nema Teksasa, ali ima fiskulturna dvorana, doduše muškima malo manje draga od igrališta, ali će mnoge svejedno obradovati.
Treća isprika je za to što, osim ovog uljeza iz Ekonomske škole, nikoga ne prepoznajem, pa vama ostavljam tu mogućnost slatkog prisjećanja.
Četvrta isprika je što na ovaj ozbiljan članak ja odgovaram njeznim prisjećanjem na dane kad mi je u TS bilo najljepše.

I na kraju ovog uvoda sitna i nebitna ispravka, ali ipak: ured direktora je bio na prvom katu, kao i zbornica. Potsjeti me ovo i na sekretaricu Radu, koja je bila prava raja.

Odluku da ćemo četvrti razred odraditi u Teksasu mi smo dočekali s velikim zadovoljstvom. Značilo je to da ćemo koliko toliko izbjeći kontroli strogih profesora. Ne znam je li zato što smo mi tada već bili 'veliki', ili zbog ambijenta, ali i neki profesori, posebno oni mlađi, ponašali su se opuštenije.Jedino profesoricu Nadu Dejan (matematika) ništa nije moglo izbaciti iz zadanih kanona, osim možda drskih pogleda naših drugara u kojima se tek budila muškost. Crvenila se jadna kao bulka. Bila je vrlo lijepa žena. Meni su uspomene na taj period najviše vezane upravo za naše dečke. Jesu oni postajali muškarci, ali u njima je još bila ona dječija razigranost. Tako su oni za lijepa vremena, a u vrijeme velikog odmora, iskakali kroz prozor i igrali lopte ( nogomet ). Mi, njihove drugarice smo im javljale kad je zvonilo. Ako je iza odmora slijedio npr. sat profesora Kutleše svi su na vrijeme bili na svojim mjestima, ali ako je slijedilo projektiranje uskakali su, opet kroz prozor, dok ih je profesorica Pakiza s osmjehom čekala da se smjeste u klupe. Ponekad bi im i prigovorila, čini mi se više reda radi. Pakiza nam je bila i razrednica, ali mi smo je više doživljavali kao raju. Išla je s nama u kazalište, a bogme je i predvodila grupu obožavatelja (to se sada zovu fanovi ) na Gitarijadi, naravno kao podršku Usamljenima.

Osmjeh na lice mi je navukla Milanova opaska o strogom direktoru dig. Bori Došenu. Meni je ta njegova strogoća uvijek bila pomalo smiješna, valjda zato što sam ga poznavala i prije nego što je došao na TS. Predavao mi je konstrukcije i projektiranje1. Njegova malicioznost i moj neobuzdani jezik nisu bili dobra kombinacija. Poslije, u profesionalnom životu, rado smo se oboje prisjećali tih dana.

Jednom je u toj teksaškoj učionici za mnom poletila rajšina (t-lenjir) i to iz ruku meni dragog, najdražeg profesora Kutleše. Bas sam bila zločesta prema njemu. Znam da mi nećete vjerovati, ali tako sam prikrivala svoju ljubav i respekt prema njemu. Koliko je samo puta stajao iznad moje glave jedva se suzdržavajući da me ne počupa za kosu, zbog neke moje britke primjedbe. Mislim da sam mu upravo zbog toga bila donekle simpatična, ali to ga nije priječilo da mi upiše jedinicu iz putova kad sam to zaslužila. A to je bilo počesto. Zato sam ga još više cijenila, jer ništa mi nije bilo mrže od profesora koji su svoju antipatiju ili simpatiju prema nekom učeniku / učenici mjerili visinom ocjene u dnevniku. A bilo je i toga.

Budim se iz ovog slatkog sna, čekaju me svakodnevne obaveze. Atačiraću jos jos jedan bonbončić za vase uspomene; amblem TS iz onog vremena.

Nada
Zagreb, 08. 02. 2013.
PS. ono UK je skračenica za 'umjesto komentara'.