Čekajući ljeto

Dok se kod nas u Pittsburgh-u izmjenjuju veoma hladni dani sa snijegom s danima kada se temperatura diže na 10, 15 stepeni Celzijusa, maštam o lijepim, toplim, ljetnjim danima. Prošle godine sam od prvog dana penzije gotovo svaki dan provodio po par sati napolju pripremajući dvorište i povrtnjak za novu sezonu. Radio sam to polako, bez žurbe, jer više nisam morao svako jutro paliti auto pa na posao. Umjesto dva dana u nedelji imao sam svih sedam na raspolaganju. Ove godine me, pored nekih zdravstvenih problema, hladno vrijeme uglavnom drži u kući. Taj osjećaj da sam ograničen na stotinjak kvadratnih metara prostora me sve više čini nervoznim. Iako ima mnogo toga što se u kući ima uraditi, nemogućnost izlaska na svježi zrak mi nedostaje. Provodim previše vremena na računaru čitajući gluposti koje inače ne bih ni pogledao.

Srećom, počeo sam raditi na knjizi i ponekad provedem sedam, osam sati kucajući na tastaturi, prepravljajući napisano, ubacujući nova sjećanja koja svakim danom sve više naviru. Interesantno je kako mi se neki dogadjaji odjednom pojave u sjećanju, iznenada se sjetim imena osoba koje već odavno nisam vidio, stvari se počinju slagati kao kada igramo domina. Čudan je taj ljudski mozak. Neke stvari potisne u neke udaljene čelije, čuva ih tu da se ne izbrišu, a onda ih iznenada izvuče na svjetlo dana. Podsjeća me to na kompjuter kod kojeg su najnovije stvari pohranjene u radnoj memoriji a neke su sačuvane na nekoj magnetnoj traci ili disketi i samo se treba potruditi da se pronađu.

Izgleda da nisam jedini kojemu se to događa. Evo ovih dana čitam kako se neki Srbin, zatvorenik logora Silos, nedavno prisjetio kako ga je mučila, ni manje, ni više, nego Hanka Paldum. Nakon toga se neki prisjetiše kako je ta ista Hanka za vrijeme rata organizirala kupleraj u kojem je na silu dovodila Srpkinje iz Sarajeva, čak djevojčice. Da ne bi tih moždanih čelija za koje ponekad ne znamo da postoje, nikada ne bismo saznali kakav je ratni žločinac ta Hanka. Ovako, ja sam cijelo ovo vrijeme živio u ubjeđenju kako je Hankino glavno zanimanje pjevanje sevdalinki, kad, vidi vraga...

Vidim da ima još takvih, kao na primjer onaj stučnjak za eksploziovne naprave koji danas, dvadeset godina kasnije, pronalazi nove dokaze o pokolju na Tuzlanskoj kapiji za koje je osuđen neki oficir bivše JNA a pokolj su, naravno napravili sami Tuzlaci da bi za to optužili drugu stranu. A o Sarajevu i njegovom bombardovanju da ne pričam. Po svjedočenju srpskih oficira na suđenju Karadžiću, oni nikada nisu ispalili niti jednu granatu na grad. Već sam ozbiljno počeo da sumnjam na moju školsku kolegicu Saimu i njenu priču o granatiranju zgrade u kojoj je živjela. Bio bi red da nam ona objasni kako su to ona i njene komšije radili i gdje su naučili sve te trikove.

O Banjaluci, istina, nema novih prisjećanja. Istina o rušenju Ferhadije, Arnaudije i ostalij džamije je odavno obznanjena, samo muslimani nikako da priznaju da su to ni uradili da bi optužili svije nevine sugrađane. Ako je suditi po gore navedenim primjerima, očekujem da nas izbjegle optuže za samoprotjerivanje jer smo to uradili da navučemo bijes na naše nevine poznanike, komšije radne kolege, a krajnji cilj nam je bio da banjalučku privredu dovedemo na prosjački štap kako bi napakostili onima koji su ostali. Ne bi me iznenadilo da se i takve vijesti pojave na naslovnim stranicama banjalučkih "nezavisnih" medija.

Ne znam da li ću i ja u svom prisjećanju doći do novih, dosad nepoznatih, događaja, vrijednih medijske pažnje. Ko zna šta se u mojim sekundarnim memorijskim čelijama krije, možda i sam budem na kraju iznenađen. A dobro sam se pripremio. Na mom privatnom brdašcu, odmah do hladnjaka sam napravio sanduk za jastuke tako da ne moram gubiti vrijeme donoseći ih iz kuće. A nabavio sam si i laptop kojem baterija traje 6, 7 sati pa jedva čekam da dođe lijepo vrijeme a ja zalegnem u hladovinu, upalim laptop i počnem kucati.

A do tada mi ostaje da iz tople kuće virkam kroz prozor, nadajući se da će uskoro otopliti.