Idemo dalje!

Dugo je blog mirovao i da ne bi Nade vjerojatno jos  ne bi ozivio. Zbog nekih zdravstvenih problema nisam imao snage da se skoncentriram ni na sta a kamo li da napisem nesto. Mislio sam da ce broj posjeta blogu tokom ovog vremena neaktivnosti drasticno opasti i da ce posjetioci izgubiti interes ali sam se iznenadio kada sam danas pogledao statistiku pristupa. Jos uvijek je broj onih koji svrate na ove stranice solidan, valjda zbog onoga sto se na njemu moze naci. Za ovo godina od novembra 2005., jos od doba prije facebook-a,  na blogu je ispricano puno nasih prica koje su i danas aktuelne. Predvidjao sam  da ce sa rastom popularnosti facebook-a interes za blog potpuno nestati medjutim izgleda da sam i tu pogrijesio. Sada kada sam ponovo manje vise na svojim nogama, nastavljamo tamo gdje smo stali.

Jos od pocetka prosle godine sam znao da cu u zivotu morati donijeti neke vazne odluke i da ce naredni period biti prilicno tezak. Tuzni dogadjaji su slijedili jedan za drugim. Prvo nas je napustio moj kum Srebi, osam mjeseci kasnije i brat mi je izgubio bitku sa opakom bolescu, a pred kraj godine smo se morali oprostiti i od naseg najvjernijeg kucnog prijatelja Reksa. Kako sam se i sam suocio sa opakom bolescu konacno sam shvatio da neke svoje planove ne smijem vise odlagati ako ne zelim da ostanu samo planovi.

Vec odavno se bavim mislju da dio zivota stavim na papir, da se ne zaboravi. Desilo se toga mnogo zadnjih dvadesetak godina, prezivjelo se svasta, upoznalo dno ljudskog roda, proslo kroz situacije o kojima ni u snu nismo mogli sanjati, lagalo se i jos uvijek se laze, napada se neduzne, iskrivljuje istina, stvaraju novi lazni mitovi, mnogi se prave naivni, izigravaju nevinost i pravicnost, sve u cilju da se zaboravi sto se postenom i naivnom narodu dogodilo. Zelja da se istina stavi na papir jednostvnim rijecima, onakva kakva je po svojoj prirodi je vec dugo je kod mene prisutna ali se posao stalno ostavljao za kasnije. Sada, kada sam shvatio da vrijeme ispred mene nije beskonacno i da niko od nas ne zna sta nas sutra ceka, odlucio sam da svoj naum konacno ostvarim.

Zadnjih dana pisem intenzivno, prisjecam se ljudi i dogadjaja, i onih iz djetinjstva, i onih iz lijepih djackih i studentskih dana, preko onih ruznih devedesetih, te onih nakon toga. Puno se toga dogodilo i materijala za pisanje imam na pretek. Ne zivim u iluziji da ce biti puno onih koje ce zanimati o cemu ja to pisem ali zelim da ostavim iza sebe svoje vidjenje jednog vremena za koje mnogi od nas nisu vjerovali da ce doci. Ako nista drugo, nadam se da ce mi bar djeca jedng dana odvojiti vremena da procitaju o cemu to njihov otac pise.

Zao mi je sto od pocetka ruznih vremena nisam vodio dnevnik pa mnoge dogadjaje ne mogu poredati onako kako su se odvijali ali i nije to najvaznije. Bitno mi je da iz sebe izbacim ono sto nosim godinama, da to opisem prostim jezikom, onako kako to jedino umijem, bez kitnjavih rijeci koji neki koriste kada zele da zamagle istinu. Nadam se da cu imati dovoljno vremena da svoju namjeru ostvarim jer mnogo je toga sto bih hio reci. Ne znam kako ce sve ovo na kraju ispasti ali sam siguran da ce biti istinito, direktno, bez uvijanja, uopstavanja, pricanja iza ledja. Bit ce onako kako je bilo a kako mnogima to danas ne odgovara. Mnogi ce se moci prepoznati u mom pisanju jer imena necu skrivati jer ni oni se nisu skrivali kada su se odlucili prihvatiti zivotne vrijednosti nedostojne ljudske rase.  Bit ce rijeci i o onima koji su sacuvali svoj obraz, koji su u teska vremena pokazali da jos ima ljudi u onom nasem tamnom vilajetu u kojem se vecina uhvatila u isto kolo sa djavolom.

Dakle, ceka me veliki posao. Slobodnog vremena imam a i prostora na disku ima dovoljno. Samo da me zdravlje posluzi. Bilo bi mi zao da me nesto nepredvidjeno u mojoj namjeri sprijeci.

U medjuvremenu, idemo dalje. Blog ce nastaviti zivjeti sve dok je interesa za ono o cemu pricamo. Cujemo se ponovo sutra.

Co