Zima devedeset-trece

Dok kod nas jos nema snijega, prava zima je stigla u stari kraj: snijeg zabijelio, temperarture duboko ispod nule, ljudi se smrzavaju. Na Nadine slike javi se Dubravka, koja u svom komentaru izmedju ostalog spomenu i zimu devedeset trece, moju posljednju zimu u Banjaluci. Uz nesrecu koja je pocela s proljeca devedeset druge dosla je jos jedna, kako to u zivotu obicno biva: izuzetno hladna zima s dosta snijega i temperaturama ponekad ispod -20.

Rat je Bosni ‘zvanicno’ poceo u aprilu kada su divljaci s okolnih brda poceli pucati po Sarajevu, mada se u Banjaluci osjecao jos od proglasenja nezavisnosti Hrvatske. Prvi cetnici su se gradom setali vec od jeseni devedeset prve, odmah nakon sto su se pojavili balvani na putevima Gorskog Kotara, dok su se neki od nas jos nadali da rata u Bosni nece biti. Grad bio pun regularne vojske, one koju smo nekada nazivali jugoslavenska narodna armija, kojoj je Banjaluka bila glavna baza za borbu protiv ‘ustasa’, pa nas je pojava cetnika zbunjivala: nije nam bilo jasno kako je moguce da su nekadasnji krvni neprijatelji sada na istoj strani. Sve ono sto smo svo vrijeme ucili u skoli je palo u vodu. Da sam znao ono sto danas znam, mom cudejnju ne bi bilo mjesta.

Prvi sukobi u Bosni, koji su bili daleko od Banjaluke, su nagovjestavali sta nas ceka. Iako u gradu nije bilo ratnih operacija zivot je svakim danom postajao tezi. Prekidi u snabdjevanju strujom i vodom, nestasice hrane, nedostatak benzina, mobilizacije, otpustanja s posla, bombe ispred kuca i lokala nepodobnih, paravojne grupe koje su nesmetano obavljale svoj prljavi posao, hapsenja i seletivno planirana ubistva su postali nova stvarnost. Koristenje auta je za nepodobne postala misaona imenica. U snabdijevanje se islo kako se ko snalazio. Oni manje srecni su isli pjesice a vecina ostalih se oslanjala na bicikle koji su iznenada postali najpopularnije prevozno sredstvo u nasem gradu. Kao u ona doba prije pojave automobila, kada je Banjaluka, uz Zrenjanin, u staroj Jugi bila poznata kao grad bicikla.

Biciklima se islo u kupovine hrane, po vodu na izvore uz Vrbas,  humanitarnu pomoc, odlazilo na sahrane, biciklima se obilazila familija, prijatelji.  S dolaskom hladnijeg vremena, biciklom su dovozena drva (onaj ko je do drva mogao doci) kako bi se zivot u stanovima bez centralnog grijanja ucinio malo podnosljivijim. Krpale su se unutrasnje gume dok se imalo cime, vezale se spagom vanjske, kada bi od silne upotrebe pocele pucati, trazili rezervni dijelovi na otpadima kada bi se nesto na biciklu pokvarilo.

I sve se nekako preturalo preko glave dok nije stigla zima. Te godine, k’o za inat, s puno snijega i temperaturama daleko ispod nule. Sjecam se jutara kada se ziva spustala ispod -20 a trebalo je zivjeti. Na bicklu sam stizao od Starcevice do Predgradja da zamijenim brata u njezi bolesne majke koja se nekako s ratom naprasno razbolila. Biciklom je Nera dovozila drva od svojih iz Ante Jakica. Biciklom je isla u Karitas po pomoc jer ja se nisam usudjivao ‘silaziti’ u centar grada bez papira koje bi mi omogucili relativno sigurno kretanje. Nije nam smetala velika hladnoca niti neocisceni  putevi. Prehlade i druge bolescine su nas na nekakav cudestan nacin zaobilazile.

U nasem stanu, koji je bio hladan i kada je centralno grijanje radilo punom parom, bila je prava ledara. Mala pec na drva koju smo nekako nabavili jedva je mogla zagrijati malu kuhinju u kojoj se odvijao sav zivot. Tu se kuhalo, jelo, spavalo, kupalo. Ono vode sto se uhvatilo u vrijeme dok je bilo struje bi se na brzaka ugrijalo. A kupalo se u lavoru jer o odlasku u banju nije bilo ni govora. i drva su se morala stedjeti jer su se zalihe brzo smanjivale. Nas glavni ‘snabdjevac’ su bili Nerini roditelji a to je znacilo da se svakih dva-tri dana moralo sjesti na bicikl (poni) pa pravac Ante Jakica.

Sjecam se kada je jednog dana stigla kuci ugruvana, prljava, uplakana. Negdje u ulici koja od Doma kulture vodi ka Boriku je morala obici auto koji je bio parkiran ispred Zenita. Kada se nasla paralelno autu, vozac, mladic u uniformi, je iznenada otvorio vrata i ona je biciklom udarila u niih i izgubila ravnotezu.  Pala je na cestu na kojoj srecom nije bilo saobracaja a drva slozena u vrecu na gepeku su se rasula na sve strane. Momak u uniformi nije rekao nista ali nije joj ni pokusao pomoci. Otisao je svojim poslom dok je ona onako ugruvana kupila rasuta drva po cesti. Dok su je slucajni prolaznici cutke posmatrali. O osjecaju bespomocnosti i sramote da ne govorim.

Dok smo se mi koji smo iznenada u svom rodjenom gradu postali gradjani drugog reda, koji smo bili sretni ako nas niko ne bi maltretirao (o onima koji su svoje porijeklo platili zivotima ne bih ovaj put), pronalazili nacine da zivot ucinimo koliko-toliko podnosljivim, nase kolege i komsije koje su to vrijeme redovno isle na posao kao da se nista neobicno ne dogadja, su imale drugi tretman. Sjecam se kako su se na parkingu nase (Cajavecke) zgrade zaustavljali kamioni ‘drage nam JNA’ napunjeni drvima za one podobne. Sjecam se bivsih radnih kolega koji su organizirano istovarali te iste kamione i spremali drva u garaze. Racunalo im se to pod radnu obavezu koju su obavljali s voljom, kako se moglo zakljuciti iz zafrkancije koja je dopirala u nas stan. Sjecam se da nas niko nije upitao kako nam je, a jos manje ponudio koje drvo, koje nam je u to zimsko doba kada se krv ledila u zilama vrijedilo vise od suhog zlata. Cinilo se kao da smo to vrijeme zivjeli u nekakvim paralelnim svjetovima koji imaju vrlo malo dodirnih tacaka. A do jucer smo zivjeli i radili zajedno, pomazuci jedni drugima kada je to trebalo.

Kada su hladnoce malo popustile a snijeg gotovo okopnio, u dvoristu moje mame smo posjekli drvo jabuke u cijoj hladovini smo proveli nebrojene lijepe trenutke, a koje je tu raslo jos daleko prije mog rodjenja. Morali smo, jer drva za grijanje vise nismo imali a trebalo joj je zadnje dane uciniti podnosljivim. Dio drva sam par puta preveo kuci na Stracevici na sankama koje sam cesto morao vuci preko asfalta na kojem se snijeg vec otopio. Najgori dio puta je bio onaj od Rebrovackom mosta pa do naseg stana u Djede Kecmanovica, kada je trebalo dosta snage da se sanke natovarene drvima izvuku uzbrdo. Nije mi bilo lako ali nisam imao izbora. A ni pomoci. Tih dana nisam razmisljao o ponosu, nije me bilo briga sta ce moje dojucerasnje radne kolege i komsije misliti o meni, jer je to bilo doba kad su mnogi koji su danas razasuti diljem svijeta ulagali posljednje napore da prezive u okruzenju koje je cinilo sve da im to onemoguciti. Tih trenutaka mi na um nisu padale ni komsije koje je ‘narodna armija’ zbrinula pa nisu imali iste probleme. Cak nisam bio ni ljubomoran na njih. U to doba mi se to cinilo kao nesto normalno, nesto oko cega se ne raspravlja. Tih trenutaka jedina misao je bila kako obezbijediti drva za familiju da pregura jos ono dana sto je ostalo od zime koja se otegla kao nikada do tada.

Mama je umrla pocetkom proljeca a vec u junu smo napustili Banjaluku.

Sjedeci danas u toploj kuci dok se na vani jak mraz polako topi pod zrakam sunca, sjecam se tih vremena i borbe da se prezivi. Jos ni danas mi nije jasno kako smo tu zimu preturili preko glave a da se niko u familiji nije razbolio. Valjda je to covjekov unutrasnji instikt da prezivi uprkos nastojanju drugih da mu nanese zlo. Pitam se da li bih danas bio u stanju da sve to preturim preko glave ako bi se kojim slucajem ovdje u Americi desilo nesto slicno. Sumnjam.

Mozda je zelja da se ne dozvoli da nas uniste oni od kojih smo to najmanje ocekivali bila jaca od svega drugoga pa se eto tako ovih dana, dvadesetak godina kasnije sjecam tih dana, te izuzetno hladne zime kao nekakvog ruznog  sna.  Ili bolje receno, sve mi se to cini kao nekakav film ciji je rasplet skovan u holivudskim studijima u kojima se smisljaju najnemogucije situacije samo da bi se zaradilo sto vise para. Sreca je da je taj san vec davno odsanjan, da je taj film vec odavno snimljen i odgledan, i da je stvarnost sasvim drugacija.

Onim nasim bivsim komsijama i radnim kolegama, onima koji su nam, mozda i nesvjesno,  namijenili zlu sudbinu preporucujem da se prisjete tih godina, te hladne zime, i da se upitaju kolika i kakva je njihova uloga bila u tome.  Ako imaju i malo postenja u svojim dusama, shvatice da su i oni bili kotacici u toj mocnoj masineriji koja je mljela pred sobom sve one koji su bili namijenjeni za mljevenje. Jer, vrijeme polako istice. Priblizava se dan kada se ide ‘bogu na ispovijed’, a mnogi bi htjeli da ih zapadne carstvo nebesko. Mozda jos imaju vremena da svoje grijehe priznaju, da se pokaju, da izbjegnu pakao.

Vecina onih koji su ih na sve to nagovorili vec placaju svoje dugove. Ovozemaljski sud se potrudio za to.