Rekapitulacija
Ruza za moje prijatelje |
Zasto pisem o ovome? Odlazak na ovu predstavu dio je "projekta" mojih prijatelja da sebi, a i meni na kraju ove zbilja teske godine malo podignu tonus. Vec je zakazan odlazak na koncert "nase Asicke" u maloj dvorani Lisinski 10-og ovog mjeseca, kao i razgledavanje izlozbe najboljih ostvarenja hrvatskih arhitekata u MSU.
Laskam sebi da znam biti prijatelj i da sam majstor u odrzavanju istog, ali ove godine suocena sa besposlicom i dugotrajnom bolesti i smrti majke zanemarila sam svoje prijatelje. Srecom nisu oni mene, a bez njihove podrske, posebno jedne osobe koja je bila moja mirna luka, tesko da bih bez vecih posljedica prosla kroz sve to.
A godina je pocela jednim sjajnim dogadjajem u obitelji i cinilo se da ce se tako i nastaviti, no vec u drugom mjesecu sve je krenulo po zlu. Tek rijetka druzenja sa Filipom i Dominikom unosila su nesto boje u tmurni ton koji je preovladavao slikom. Naravno da je podrska supruga, sina i kceri bila od presudne vaznosti.
Ispricavam se dragi moji sto ovu intimnu ispovjed iznosim na blogu, ali naprosto imam potrebu za tim.
I ne brinite se, moj optimizam je neunistiv.
Nada
PS: Malo zadovoljstva donijelo mi je i saznanje da ona bijela ruza sto je prije godinu i nekoliko mjeseci uputih osobi za stolom ipak nije bila urucena na krivu adresu.
Labels: nada
2 Comments:
Draga Nado,
hvala za ovu divnu crvenu ruzu, i jako mi je drago da si dala sebi malo oduska. Plan sa kulturnim dogadjajima je divna stavr. Tvoji prijatelji znaju dobro sta moze ublaziti tvoju tugu.
Bijela ruza je prekrasna i ja razmisljam i prebiram po svojoj glavi, zaista nisam u svom zivotu upoznala romanticniju osobu i to jos baku.
Pozdrav svima od bake Dubravke
Draga Nado
Cesto sam razmisljala da li se nekom od nas blogera javiti na blog kad se licno obracam ili mailom. Uvijek sam se opredjeljivala za blog
Ovaj put sam bila najduze u Holandiji, jer priustiti unuku mjesec dana bez odlaska u vrtic je veliko zadovoljstvo. Ali jednako tako i docekati sina i snahu sa gotovim ruckom.
Zivot na zapadu je zaisa u vecini slucajeva "kuca-poso-kuca-poso".
Tvoj prilog i komentar je odraz one potrebe za prijateljima koje nas nikad ne napusta, bez obzira kroz sto smo prosli.
Cesto se vracam na ranije priloge na blogu i sjetim se starih blogera.
Citam redovno i Parkic, ali to je druga vrsta bloga. Manje je licnih opisa raznih osjecanja a vrlo lijepih reportaza i tekstova koje sam negdje vec procitala.
Kad su se javljali na ovaj blog Canak, Mario, Grof, Emira, Natasa, Bruja, Sejo, i jos mnogi stalno sam razmisljala o njima, znala sta im se desava, znala da negdje postoje i bili su nekako dragi.
Onda se sve polako gubilo, sto je vjerovatno normalno, vremenom se otudjujemo i ovde a kamoli "tamo daleko".
Ovde se pojavio novi ministar za nauku, obrazovanje i kulturu u kantonu. Ministar je tek 5 dana. Nikad prije nisam cula za njega. Mlad , geneticar, forenzicar, profesor i sta sve ne. Nije nikad bio clan ni jedne stranke. Zove se Damir Marjanovi ima 48 godina. Kad ga je novinar pitao sto mu je trebalo da ode u politiku, rekao je da bi ga bilo sramota stati pred svoje studente i reci da je to odbio. Puna nam je zemlja kritizera na svim nivoima i niko nista ne cini da se bilo sta promjeni.
Za sve oko nas samo je rekao stihove Balasevica tj samo jedan refren " KRIVI SMO MI".
Tvoja ruza je bila kao neki plamen koji se rasplamsao i tvoja snaga da i pored svih teskih trenutaka zavrsis svojim optimizmom daje nadu da cemo na ovim prostorima jednog dana biti sretni ljudi. Ko prezivi pricace.
Zato ostajem vjerna ovom blogu jer kad ove mlade generacije dodju u nase godine i steknu nasa iskustva mozda ce biti sretni sto imaju priliku da nesto saznaju o ovom vremenu i ovim generacijama.
Mi to nismo imali mogucnost a sjecanja na roditelje i uspomene blijede. Godine cine svoje.
Pozdrav Saima
Post a Comment
<< Home