Čajevčani

Jon Babesku i Vlado Ivanovic negdje u Pakistanu

 

Iz Banjaluke sam nedavno dobio par slika na kojima su osobe koje su prije rata radile u nekada poznatoj i cijenjenoj fabrici Rudi Čajavec. Slike mi posla Vladimir Ivanovic, nas kolega koji je ostao u Banjaluci i koji se ponekad sretne sa rajom s kojom smo nekada razvijali i proizvodili uredjaje koji su se prodavali diljem svijeta.



Vlado i Zoran Maric negdje u Kini

Na jednoj slici vidim Babesku Jona koji je radio u mom OOUR-u (kako ova skracenica u ova nova kapitalisticka vremena cudno zvuci!) kako se sa Vladom seta nekom ulicom u Pakistanu, na drugoj je Čajevacka ekipa negdje u Kini a na trecoj, dame sa blagajne. Stizali smo tada poslom u sve krajeve svijeta a danas mnogi od nas rade u svjetskim firmama na svim kontinentima. Cesto se u susretima sa rajom iz Čajaveca koju srecem ovdje u USA podsjecamo prijeratnih vremena kada smo radili u fabrici koja je primjenjivala najnovija tehnoloska dostignuca, sto je mnogima od nas pomoglo da se lako prilagodimo ovdasnjim uvjetima i obezbijedimo pristojan zivot, za razliku od mnogih nasih kolega koji su ostali u nasem gradu i sada jedva prezivljavaju sa penzijama koje jedva pokrivaju osnovne zivotne troskove (za Jona sam cuo da mlati pare po USA upravo koristeci znanje i iskustvo steceno u Cajavecu) . Zbog toga sam zahvalan sto sam radio u fabrici koja me je pripremila za zivot na zapadu pa sada mogu uzivati u penzinerskim danima bez brige za buducnost.

Dame sa blagajne

Kako cujem od Vlade, dio Profesionale koji ne radi vec godinama, se rusi a na njenom mjestu ce vjerojatno izrasti neka nova gradjevina u koju ce se useliti oni koji prelijevaju iz supljeg u prazno, kao sto to 'uspjesno' rade ovih zadnjih 'demokratskih' godina. Sreca je da to ne gledam svojim ocima pa mi je sa ove udaljenosti nekako lakse jer lijepe uspomene na Rudi Čajavec jos uvijek zive u mojim sjecanjima i bilo bi mi zao da ih pokvarim gledajuci surovu stvarnost.