Pripreme za Machu Picchu

Ima toga puno u svijetu sto bih volio obici i vidjeti, od piramida u Gizi, Taj Mahal-a u Indiji, glave secera u Rio de Janeiro-u, Australije, Aljaske, ali na prvom mjestu bez konkurencije je Machu Picchu, drevni grad Inka u drzavi Peru koji privlaci moju mastu jos od dana kada sam procitao prvu knjigu Ericha von Däniken-a, ‘pisca-naucnika’ koji je krajem sezdesetih bio veoma popularan u svijetu a i u nasim krajevima. Mada se kasnije pokazalo da je Däniken bio veliki majstor za prodaju magle (takvih je uvijek bilo a u Bosni su se posebno nakotili zadnjih dvadesetak godina, samo sto nasi prodaju nekakvu drugu vrstu maglu), moje interesovanje za juznoamericke drevne civilizacije nije nestalo. ‘Humanim preseljenjem’ u Ameriku moja zelja da vidim Machu Picchu je dobila realnu sansu za ostvarenje i sada je samo pitanje uskladjenja obaveza, pronalazenja slobodnog vremena i pogodnog trenutka u ovim ‘mirnim’ penzionerskim danima kada cu se zaputiti u Peru da obidjem mjesta koje Daniken spominje u svojim knjigama.

Da bi se obisao Machu Picchu treba se dobro nahodati a kako su godine za vratom odlucio sam da pocnem s ‘visinskim pripremama’. Plan je da se obilaze obliznji nacionalni parkovi Pennsylvania-e kojih je u okolini Pittsburgh-a nekoliko i da se obidje sto vise setackih staza koje se protezu kilometrima. Nema u Pennsylvania-i peruanskih visova ali to nije razlog da se ‘pripremama’ ne pristupi ozbiljno. Za sada sve tece po planu. Svake nedelje se prave planovi sta obici i po jedna ili dvije uredjene staze se ‘cekiraju osvojenim’. Ako nas vrijeme bude posluzilo ne bi trebalo biti problema da ispunimo normu za odlazak u Machu Picchu: imat cemo u nogama dovoljno kilometara i bit cemo spremni za sve izazove koji nas ocekuju.

Ove zadnje subote smo imali pravi izazov: planirali smo da iz bliza vidimo vodopade jednog potocica na lokaciji zvanoj Breakneck u McConnell’s Mill State parku. Naziv lokacije dovoljno govori o cemu se radi. Pristup vodopadima je prilicno opasan i ne preporucuje se osobama koje fizicki nisu najspremnije. Uz to se podrazumijeva odgovarajaca obuca i odjeca. Iako nismo ispunjavali ni jedno od ova dva uvjeta, pala je odluka da se vodopadi vide iz bliza. Uz sve ostalo, odlucio sam da nas obilazak ovjekovjecim pa sam u obe ruke najcesce imao po jednu kameru: veoma razumno ako se ima u vidu kojim smo se putem spustali.

Rezultate mog ‘reziserskog’ rada mozete vidjeti ispod, uz nekoliko fotografija. U video klip sam slozio nesto od snimljenog materijala a ostatak ce biti sacuvan u licnoj arhivi.

Nakon posjete vodopadima prosetali smo jednom od tezih staza za setanje. Staza se jednim dijelom druzila sa Slippery Rock potokom, da bi se kasnije dizala u visine s kojih se potok nije ni cuo ni vidio. Dan je bio prekrasan, onakav kakvih je ovdje dosta u jesen. Gusta suma se polako pocela sarati u prelijepe jesenjske boje koje cijelu Pennsylvania-u u jesen pretvara u jedan ogroman park. Mozda me sjecanje vise ne sluzi ili mozda grijesim ali kod nas nikada nisam vidio toliko razlicith boja lisca u jesen.

Eto tako se ovih dana pripremam za jedno putovanje o kojem sam mastao jos kao srednjoskolac. Da li cu slijedece godine zaista vidjeti Machu Picchu, ko zna, ali zato svaki dan gledam terase koje sam na brdascu iza kuce napravio za povrtnjak koje me stalno podjecaju na njega i Inke. Dodje mi to kao neka vrsta psiholoskih priprema, koje mi uz ove setnje dobro dodju. Kako sam ovdje u Americi vec vise od osamnaest godina nije ni cudo da svemu pomalo prilazim na americki nacin. Ovdje dijete ne smije ni loptu piknuti ako nije psihicki i fizicki spremno pa ne bi bio red da se zaputim na tako zahtjevan put nespreman.