Summertime

 

Labour day, praznik rada sjeverne Amerike. Prvi ponedeljak u septembru.Tri slobodna dana, vremenska prognoza dobra. Pravim planove. Bice vremena za veceru sa familjom, i jos jedan dan da se malo bolje ocisti kuca i basta.
U utorak poslije praznika su izbori za mjesta u parlamentu provincije Quebec.
Plan je plan, desilo se da je bio potpuno promasen. U subotu djeca nisu dosla. Odgodilo se za nedelju. Ponedeljak je ostavljen da se ode kod Ane i poslije s njom pogledati neki film sa festivala internacionalnih filmova.
U subotu nas je posjetio ujak, sjedili smo dugo ispred kuce, razgovarali, uzivajuci u ugodnom vremenu. Mozda su ovo poslednji lijepi dani ovog ljeta.
Pred vecer smo otisli do obale jezera St Luis, 5 minuta od nase kuce. Uhvatili smo zadnju minutu zalaska sunca. Predivne boje, crveni odsjaj na oblacima, voda mirna. Patke se odmaraju, ima ih mnogo. Nekoliko tankonogih caplji ih ometaju. Kucica za laste je prazna, izgleda da su vec otisle.
Sutradan moramo doci malo ranije sa djecom, neka se uce uzivati u carobnim igrama svjetla, dok sunce nestaje i sve se sprema na pocinak.
Slijedeci dan, nedelja, bilo je igranja, trcanja iza kuce i onda smo odsetali do jezera. Otisli smo malo ranije, tako da nam nista nije promaklo. Maleni su i dalje trckarali oni su jos premaleni da sjede mirno na klupi, i gledaju prema zapadu . Nesto su valjda uhvatili krajickom oka. Nisu htjeli da idu nazad kuci.
Stigao je i ponedeljak, preko podne sam posjetila moju komsinicu Beatrice, koja sada zivi u domu za stare ljude. Ima 97 godina, jos uvijek zivahna i vesela. Odnijela sam joj posljednju bijelu ruzu iz nase baste. Ona se raduje kao dijete : «oh, la rose blanche » zuri da nadje neku casu. Popile smo caj, pojele po mali cajni keks, razmijenile novosti u familji.

Vratila sam se kuci i onda smo krenuli kod Ane. Ana je prethodne noci imala stare skolske drugove u posjeti, zavrsili su u 5 ujutro. Malo je spavala pa da ne bi zaspala u kinu, odlucili smo da ne idemo, nego da se radje prosetamo obalom kanala u blizini njenog stana. Lachine canal, ide od Montrealske luke do malog gradica Lachine, koji je susjed Dorvalu gdje mi zivimo. Kanal izgradjen prije 200 godina, iz ekonomskih razloga, da ubrza transport robe u oba smjera. Poslije sedamdesetih 20-tog vijeka, sve se manje upotrbljavao i postao je prljav, pristup zabranjen. Prije desetak godina je ociscen i sluzi za zabavu, mali camci, kajaci, i sve ostale drangulije. Uz kanal je biciklisticka staza dugacka 17 km. S obe strane bivse fabricke zgrade pretvorene u zgrade sa skupim stanovima s pogledom na kanal.
Mirno ljetno vece , hodamo puteljkom posutim sitnim pijeskom. Pokraj puta klupe i stolovi, okupirani grupama mladih ljudi, koji veceraju napolju. Ima i dosta djece.
« Mene ovo podsjeca na one nase setnje kraj Vrbasa « , primjecuje Ana.
Voda u kanalu je kao ogledalo. Musice lete u rojevima iznad vode. Stojimo na mostu i gledamo ribe koje iskacu iz vode i hvataju musice. Ostaju krugovi jos nekoliko minuta. Ana je impresionirana, kaze da to nije nikad vidjela.

« Ana znas onu pjesmu » :
Summertime,
And the livin' is easy
Fish are jumpin'
And the cotton is high

« O, to je moja omiljena pjesma, moja omiljena Ella F.»

Gledajuci vodu, izgubim samu sebe, cujem glasove setaca, zvono bicikla, galamu djece, ali sve nekako u daljini. Sav taj mir ljetne veceri, zvukovi gradskog odmorista, melodija summertime, neki ljetni bluz. Ljeto nas napusta.

Nije bilo vremena za sredjivanje ni kuce ni baste. Utorak na posao i popodne izbori. Za koga glasati ? Tesko se odluciti izmedju dugogodisnjih separatista, novopecenog centra i korumpiranih liberala kojima zamjeram na nesposobnosti da razgovaraju sa mladima. Ot tri losa jedino sto se moze je pokusati svojim glasom sprijeceiti separaciju provincije Quebec od Kanade.
Cijelo vece gledamo televiziju, pratimo rezultate.
Oko ponoci konacni rezulatati, nijedna partija nije dobila vecinu, morace svi zajedno da se grizu u parlamentu. Mme Pauline Marois, separatist, prva zena premijer, drzi govor, oko ponoci. Odjednom se pojavljuju njeni cuvari i odguraju je sa bine. Mala guzva, i na kraju Pauline se vraca i nastavlja svoj govor.
Slijedeci dan smo saznali da je neko pucao napolju, ubio jednog tehnicara i jednog ranio. Poremecenih umova nikad ne fali.
Osvanuo novi dan, rezultati izbora nisu uticali na izlazak sunca , dan kao i svi drugi, zivot ide dalje.
Djaci krenuli u skole, noci su svjezije, ljeto je gotovo, vjetar kovitla pokoji zuti list na ulici.
U mojoj glavi jos uvijek zvukovi melodije Summertime, Gershwin, Ella, Janice Joplin……..


Pozdrav svima od Dubravke