“Naš” ministar Bakir

Raja banjalucka se vec godinama druzi na kajaku, poznatom banjaluckom mjestu okupljanja. Prica se tu  o svemu i svacemo: politici, sportu, nekadasnjem zivotu u nasem gradu, banjaluckim legendama i “legendama”, zdravlju, muzici, o zivotu u novim domovinama, o planovima za buducnost, problemima sa djecom, bolestima itd. Ima tu i separe pod nazivoj WC gdje se okupljaju oni ciji kometari ne zadovoljavaju kriterije postavljene od gazde lokala, iako licno nisam primijetio znacajne razlike u odnosu na vecinu tema: nasa raja, malo, malo, okrenu diskusiju na iste vode: sta nam se dogodilo, zasto nas se to dogodilo, kako su se u svemu pokazale nase bivse komsije, poznanici i prijatelji, sta uraditi ili neuraditi po tom pitanju itd.

Nisam imao namjeru pisato o kajaku vec o necem drugom, veoma aktuelnom ovih dana, necemu sto istovremeno govori jako puno o nama, pojedinacno, ali i kao grupi koja dijeli istu sudbinu. Evo o cemu se radi.

Prije nekih 5-6 godina nas banjalucanin Bakir, poznati doktor i u to vrijeme izbjeglica (prognanik) u Americi, javljao se na diskusije, bio aktivan, jednom rijecju bio dio raje koja svoju nostalgiju lijeci ovako preko Interneta, u virtuelnom kaficu, kada ne moze u stvarnom. Zapazio sam Bakirova javljanja, posebno ona kada se diskutiralo o povratku, o situaciji u nasem gradu i sta uraditi da se stanje promijeni. Posto se radilo o intelektualcu (kako se to kod nas popularno kaze za osobu koja je zavrsila visoke skole pa time automatski spade u ovu grupu), a uz to o osobi koja uziva ugled kod nase gradske raje (kako se neki vole nazivati), pazljivo sam pratio njegova javljanja nadajuci se da ce njegovi istupi pomoci da se raja okupi oko jedne zajednicke ideje koja bi nam pomogla da organizirano nastupimo u borbi za ostvarenja nekih prava koja smo izgubili aktom protjerivanja. Spominjao je Bakir tada, izmedju ostalog, da ce se vratiti u rodni grad i ubjedjivao raju da i oni to u sto vecem broju urade. Koliko je njegovo angaziranje imalo uspjeha ne znam ali znam da se nas Bakir vratio u Banjaluku i zaposlio u Medicinskom centru sto je za svaku pohvalu.

O razlozima koji su nagnali Bakira da se odluci na povratak je nezadovoljstvo nacinom zivota u Americi i ubitacnim zivotnim tempom koji se namece svakome u ovoj zemlji koja je mnogima neostvarena zelja. Da ne prepricavam, evo sta je o tome govorio Bakir prije nekoliko godina. Razlozi logicni, ciljevi za svaku pohvalu. 

Javio se Bakir na kajak jos par puta, cak i nakon povratka u rodni grad, a posebnu u vezi okupljanja protjeranih koje je on organizirao jedne ljetnje veceri u Alibabi, lokalu u koji prognanici cesto  svracaju za svog boravka u rodnom gradu (moram priznati da sam i ja svratio par puta za mojih rijetkih posjeta Banjaluci, iako prije rata gotovo da nisam promolio glavu kroz Alibabina vrata). Okupljanje nije uspjelo, organizator je omanuo, bilo je mnogo nezadovoljnih koji su ostali kratkih rukava, bar se takav utisak mogao steci na osnovu diskusija na kajaku. Bakir je pao na ispitu ali ga to, cini mi se, nije puno brinulo jer je u medjuvremenu uspio uskociti u ministarsku fotelju! Mile od Laktasa, koji je u to doba bio premijer vlade manjeg blentiteta, je trebao nekoga da popuni kvotu onih drugih (nasih) pa se tako nas doktor nadje na mjestu ministra za nauku i tehnologiju. Kakvi su kriteriji koristeni kada se doktor medicine postavlja za ministra nauke i tehnologije nije mi bilo jasno tada a jos mi je manje jasno danas, medjutim, izgleda da to za Mileta nije najvaznija stvar. Za njega je bitno da ima pogodnu osobu, nekoga ko ce biti zadovoljan placom i pozicijom u drustvu jer on sam je i onako i predsjednik, i premijer, i vrhovni sudija, i ministar za sva pitanja, a po potrebi i sve drugo: na primjer, glavni zabavljac pod satorima tokom predizbornih kampanja manjeg blentiteta. Za one koji bi malo da uzivaju u pjevackim nastupima za sve obdarenog predsjednika Mile evo najnovijeg:

Baja Mali Knindza i Milorad Dodik (Da mi je neko prije dvadesetak godina rekao da ovakva osoba moze biti predsjednik necega, rekao bih mu da je lud).

To je ta, izgleda, nova demokratija o kojoj na sva usta svi pricaju zadnjih dvadesetak godina a ja jos pokusavam da je shvatim.

Ali da se vratimo "nasem" ministru. Da bi dobio ministarsko mjesto doktor Bakir je morao da ucini samo jedan mali ustupak kako bi zadovoljio najvazniji kriterij za dobijanje pozicije ministra nauke i tehnologije (onaj prvi, strucnost, izgleda nije bio sporan): morao se odreci partije kojoj je pripadao u to vrijeme, a bila je to Stranka za Bosnu i Hercegovinu, ako je se jos neko sjeca (i njenog predsjednika). Tako se eto Bakir odrece Bosne i prihvati blentiteta, sve za dobru placu i udobnu fotelju ministra. A sto o svom resoru nema pojma, uopce ga nije smetalo.

Bio je tako Bakir ministar za vrijeme Miletovog mandata i bilo mu je lijepo. Ministarska fotelja podrazumijeva odredjene privilegije koje je novi ministar prihvatio zdravo za gotovo. Interesantan dogadjaj iz Bakirovog minstrovanja mozete procitati na ovom linku: Cadjo nije pomogao Ajanovicu. U ovom slucaju izgleda da se "nas" ministar malo preracunao ali je dogadjaj interesantan za one koje se bave proucavanjem kako vlast utice na ponasanja ljudi.

Iz istog clanka bi se moglo zakljuciti da zivot u novoj-staroj sredini nije bas onakav kako je to "nas" ministar zamisljao. Izgleda da fotelja ministra u stvari nije samo za sjedenje i izlezavanje vec da treba nesto i uraditi. Zakljucujem to na osnovu Bakirovih rijeci.

Kada je Mile odlucio da postane predsjednik manjeg blentiteta, novi premijer dovede svog naseg covjeka. Nije da je Bakir ostao bez posla ali neko drugi sjede u njegovu fotelju. Nije ga vise bilo na vijestima, u stampi, na Internetu, osim u slucaju brige za mlade o kojem se govori u ovom clanku.

Mislio sam da ce se prica o Bakiru na ovome zavrsiti ali Bosna ne bi bila Bosna, a Mile ne bi bio Mile, da neki dan ne procitah da ce Bakir zamijeniti gospodju koja je bila ministar turizma, posto ta ista gospodja ide na mjesto ministra pravde. Kriterij za izbor ministara su cini mi se isti: ko šiša struku, glavno je da si podoban i da se sve vrti u istom krugu. Tako se naš sada vec profesionalni ministar sada bavi turizmom pa narod u manjem blentitetu ocekuje znacajne pomake i u tom sektoru. I ja sam pomalo uzbudjen jer nakon onolikog napretka za Bakirovog mandata u oblasti nauke i tehnologije ocekivati je da ce isti razultati, ako ne bolji, biti postignuti i u turizmu. Bakir u svom pristupnog govoru rece da to nece biti tesko, dovoljno je da nastavi da radi ono sto je njegova predhodnica tako dobro radila. Ako je suditi po tome, u manjem blentitetu je sve tako dobro organizirano i dobro funkcionira da cak nije vazno ni ko obavlja koju ministarsku funkciju. Samo da im oni iz federacije ne podmecu klipove, ko zna gdje bi im bio kraj.

Evo ovo je istinita prica o jednom od ‘naših’ koji je, u stvari, istovremeno i ‘njihov’. Na kajak se Bakir vec odavno ne javlja jer je to ispod nivoa jednog ministra. O njemu sada saznajemo iz “cijenjenih Nezavisnih Novina” kako to dolici osobi iz vlade. Ako je suditi po najnovijim vijestima iz starog kraja, nas Bakir je odlucio da se dragovoljno zrtvuje za narod pa je tako razumljiva njegova odluka da prihvati ponudjenu poziciju. A nama, obicnim smrtnicima, ostaje da odluke donosimo sami: da li se vratiti u stari kraj, nadajuci se da ce i nas docekati kakva fotelja ili da nastavimo da se mucimo u novim sredinama.

Nesto mislim, mozda je mene mogla zapasti fotelja ministra za turizam, da sam se kojim slucajem vratio u rodni grad. Evo zadnjih dana obilazim parkove Pensilvanije i sticem potrebno iskustvo.