In memoriam – Janja Mršić

Jucer nam stize jos jedna tuzna vijest. Napustila nas je nasa Janja, jos jedna dobra dusa iz onih starih dobrih vremena.

Kada smo trazili nekoga ko bi pazio na Sanju kada su dani porodiljskog dopusta istekli, kuma nam predlozi njenu prvu komsinicu Janju. Dogovorismo se lako i od tog dana Janja bi svako jutro, tacna kao svicarski sat, zakucala na nasa vrata. Od prvog dana smo je prihvatili kao clana nase familije a cini mi se da su osjecaji bili obostrani.

Bilo je lijepo Sanji tih godina. Ostajala bi u krevetu dok smo mi zurili na posao koji je pocinjao rano, ni danas mi nije jasno zbog cega. Kada bi se probudila, Janja bi je docekivala s doruckom, cesto u krevetu. Sve zelje bi joj Janja ispunjavala: pravila hranu koju voli, vodala je kuda je htjela, igrala se s njom… Uz sve svoje obaveze, Janja bi pripazila i na Davora, pospremila kucu, oprala sudje, prostrla ves… Kada bi se vratili s posla, stan je bio uredan i cist, sve je bilo na svojem mjestu, a djeca zadovoljna i sretna.

Rat devedesetih nas razdvoji i od tada smo Janju vidjeli samo dva puta. Zadnji susret je bio dirljiv, Janja se rasplakala kada smo je posjetili. Znali smo da nas daljina sprecava da je cesce vidjamo i da niko ne moze predvidjeti da li cemo se ponovo sresti.

Eto tako danas pisem ovaj tekst o nasoj Janji i razmisljam koliko nas ima koje je zatekla slicna sudbina a sve zbog neljudi s kojima smo godinama zivjeli misleci da isto sanjamo, kako to lijepo rece Djole u Sevdalinki.

Nasa Janja je otisla s ovog svijeta ciste duse i siguran sam da ce zavrsiti u raju ako ga ima. Njenim najblizim, prije svega unuci Brani i kcerki Mirjani, upucujemo iskreno saucesce uz napomenu da mogu biti ponosni na svoju Janju koja ce svima nama vjecno ostati u nasim srcima i sjecanjima kao pravi covjek i jedna velika dobra dusa.