Prekrasno avgustovsko jutro. Dok blago jutarnje sunce obasjava travnjak i dio natkrivenog patio-a, sjedim za stolom spreman za dorucak. Ispred mene svjeze narezan paradajz, malo prije ubran u povrtnjaku na brdsacu na kojem smo napravili mali povrtnjak. Posoljen i pouljan. i nista vise. Lijevo korpica s kriskama kruha. Istina ne domaceg ali veoma ukusnog, proizvod jedne od mnogobrojnih Pittsburgh-skih pekara. Desno, laptop, otvoren na stranici bloga. A iza mene iz zvucnike dopire muzika. Stanica 3WS, koja svira muziku 60-tih, 70-tih, 80-tih. Bas po mom ukusu: Beatles-i (evo upravo odjekuju zvuci pjesme Let it Be), Rollingstones-i, Kinks-i, Animals-i, Trogs-i, Beach Boys-i, i mnogi drugi koje rado slusam evo vec cetrdeset i nesto godina. Ko bi mogao traziti vise? I kao sto to kod mene obicno biva u ovakvim prilikama, u mislima se vracam u proslost: mozda je tome razlog pjesma i njene rijeci, a mozda i paradajz, tko bi to znao, ali desava mi se to veoma cesto. Vracam se u djetinjstvo, provedeno na Predgradju, u ulici Brace Podgornika 77, u dvoriste koje je bilo dio mog zivota punih trideset godina. Sjecam se prekrasnih ljetnjih jutara kada bih kao dijete ustajao iz kreveta i sjedao na kameni blok prislonjen uz kucu koji je obasjavalo blago jutarnje sunce. Sjedio bih tu i uzivao u ljepoti jutra sve dok me mama ne bi pozvala na dorucak. Sjecam se nase basce i raznog povrca koje smo uzgajali. Ali najvise mi je u sjecanju ostao paradajz koji bih pazljivo birao kada bih si kasnije tokom dana pripremao uzinu. Paradajz je kod nas uvijek odlicno uspijevao i bilo ga je u izobilju. Nije mi bilo lako odluciti se koji ubrati jer se onaj drugi, neubrani, uvijek cinio ljepsim i socnijim. Paradajz sam uvijek rezao sam, na tanke kriske, jer mi je tako bio ukusniji. To sam radio cijeli svoj zivot pa evo to radim i danas kada u ove penzionerske dane pripremam sebi uzinu. Medju svojom rajom sam bio poznat kao specijalista za rezanje paradajza. Moj dobri prijatelj i kum, pokojni Miho Fazlic bi znao reci da ga rezem tanko kao flis papir, makar danas nisam siguran da znam o kakvom se papiru zapravo radi. Danas su kriske paradajza malo krupnije ali se ostalo nije puno promijenilo.
Dolaskom u Ameriku devedesetih mislio sam da sam stari kraj i onaj nekadasnji nas zivot zauvijek ostavio iza sebe. Preavario sam se i nije mi zbog toga zao. Novo vrijeme, novi svijet, novo okruzenje, ne znaci da se nacin zivota mora potpuno promijeniti, da se ono sto smo nekad voljeli mora zaboraviti. Evo ovaj moj paradajz je dokaz tome. I danas, gotovo cijeli jedan zivotni vijek kasnije, u vrijeme visokih tehnologija i genetski modificirane hrane evo ja jos uvijek berem svoj vlastiti paradajz, rezem ga tanko kao sto sam to radio kao dijete, uljam ga i solim i jedem u slast, prstima, kao nekada. I djecu sam ‘navukao’ na to pa sada oboje, svako na svojoj strani svijeta, vole da narezu paradajz i da ga jedu kao sto to njihov tata godinama radi.
Baste u Brace Podgornika 77 vise nema, tamo zive neki novi ljudi koji su nekada pitomo dvoriste ogradili visokom zidanom ogradom, paradajz tamo vise ne raste, nema tamo zivota kakav je nekada bio. Zato ga ima hiljadama kilometara daleko, u Americi, gdje su neka mala zadovoljstva iz djetinjstva jos uvije ziva, i bit ce tako sve dok bude zdravlja, i snage. Tesko je Bosnu istjerati iz nas ma koliko su se neki bili trudili, i jos uvijek se trude, da je istjeraju.
4 Comments:
" Ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira..." ( D. Maksimovic )
Upravo sam odslusala Sanjam od Indeksa i okrenula ovu stranicu, a ono jos jedna poslastica za uho.
Ma, uz glazbu koju volim sve je divno.
Pozdrav
Nada
ENISA:
I ja paradajz obožavam,a naroćito sa Gavrilović paštetom(asocijacije na more)Čudno je to jer paradajz sam poćela jesti tek kada sam došla u Zg.na studije.Bila sam mršavica(Oliva),kojoj se gadila hrana,ali na žalost moje mame udebljala sam se kao brucoš hraneći se u studentskoj menzi.
Zadnjih nekoliko godina paradajz je loše kvalitete.Ili ima debelu koru,ili je zelen unutra.Prošle a iove godine komšinica sa požarnih stepenica-gđa Marija (84 god.)dala mi je malo domaćeg paradajza iz bratove bašće.Bio je prekrasan-pravi starinski ukus.Ja ga tada najrađe jedem kao jabuku.Ove godine teta Marija dala mi je drugu vrstu.Bio je krupan i jedan je imao oblik srca.Ona kaže VOLOVSKO SRCE.Ove godine na placu ima puno onog duguljastog dalmatinskog i odlićan je.Ali ono što uzgojiš sam je najljepši. U slast!Niskana
Da dodam malo sitno isjeckanog bijelog luka na ovu lijepu pricu o paradajzu:
O r i g i n a l n o !
pozdrav od Nadine komsinice :) iz mladjih dana
Q
Mislim da povratak prognanih sugurno ne zavisi od Bakira.svaki povratak je individualna stvar kao sto je bio i ostanak.
Ja sam izabrala ostanak, ranjen sin, razvaljen stan ,glad uostalom vidjeno je na videu."Loris".
Svi koji nas dvadeset godina na svim stranama cine bjedom i budala su dobro unovcili nasu bglupost.
Da se moj sin nije nasao u pravo vrijeme na pravom mjestu (hvala Amerikancima sto su mu otvarajuci firmu u Bosni pruzili sansu)' .mi bi danas sigurno ovde sastavljali s kraj krajem. 20. dana pokusaja ovde da nesto nadje nakon zavrsetka projekta nije imalo nikakve sanse.srecom da su ga Amerikanci opet pozvali u Armeniju i dobio je ugovor neograniceno, nakon cetiri mjeseca probnog rada.
Ovde su za 20 godina napravljeno crkave i dzamije u broju kojeg nema na kugli zemaljskoj.
A nasi ministri u federaciji imaju skole i obrazovanje imaju spreme i znanje da ti se zamanta.ministar sigurnosti defektolog. Ne znam ko je defektan. On ili onaj ko ga je postavio.
Za mene je Bakir ispao pametan.on nikom nista nije ukrao a sve ono sto je ostalo bandi u BL i on je stvarao. Jer po tvom pisanju bio je skolovan, pametan, radan i vrijedan. Nesto je pokusavao i za ovaj "nas ludi i jebeni narod", i sta je n
Mogao postici iz Amerike za Bosnu, kad mi koji smo ovde ne mozemo nista.
Ako ponovo pobjede oni koji su nam ovo sve pripremili vise nece biti nikakve sanse. Drago mi je sto je jedan diplomata izjavio " da su se u Bosni narodi izmirili" a politicari nikad ne ce imati nikakvih drugih ambicija osim neprestane borbe za vlast.
Dugo je vremena proslo. Dijaspora ne moze zaboraviti ono sto im se desavalo prije dvadeset godina, a mi od ovih koji ma su janjicari jos u glavi ne mozemo naprijed. Mladi svijet koristi sve moguce varijante da pobjegne odavde.
Kad mi je gospodja Jasna onako dugo i opsirno odgovorila na moj komentar, ja nakon one recenice "da nije radila puno za Bosnu nego za sve zemlje u kojima su zene obespravljene" ja nisam dalje citala.mozda se i ona kao i moj sin nasla u pravo vrijeme na pravom mjestu i pamecu i ambicijom najvise dobila ona.
Cestitke zbog mog lijepog odgoja, ali u Bosni su zene svaki dan sve vise obespravljenje.
Ja ovo nikad ne pisem da bi mjenjal ni tvoj stav ni bilo koga drugog, vec iznjela svoj stav. Svaki argument koji ce pomoci da se bilo sta sto je ovde napisano promjeni i svaka osoba koja tome doprinese, bit ce moj heroj.
, a blog ostaje i dalje moje najbolje mjesto, jer jedino tu mogu napisati sta mislim i sta me raduje ili boli.
Puno pozdrava.
Post a Comment
<< Home