Novi svijet

 

Prije nekoliko nedelja u Pitsburg doplovise kopije dva jedrenjaka koji su bili dio flote Kristofora Kolumba, poznatog moreplovca, koji se davne 1492. zaputio u Indiju a u stvari stigao u novi svijet, Ameriku. Otkrio je Kolumbo Ameriku, veliku zemlju koja je u svojim njedrima krila mnoga bogatstva i ljepote, zemlju u kojoj su ga cekala mnoga iznenadjenja. Naisao je Kolumbo u tom novom svijetu na starosjedioce, ljude crvene koze, pa kako je mislio da je stigao u Indiju (ili se pravio da to ne zna ali je istinu krio iz nekih drugih razloga), nazva starosjedioce Indijancima, sto oni ostadose do dana danasnjeg. Plovio je Kolumbo za Ameriku jos nekoliko puta ali se novi svijet ne nazva po njemu, vec po jednom drugom moreplovcu (Amerigo Vespuci) koji je svijetu obznanio da je pronasao novi kontinent. Nakon njih dvojice preko velike bare su stizali ljudi raznih vrsta i sorti, donosili novu kulturu ali i nove bolesti, plackali i ubijali domoroce, otimali im zemlju pa su starosjedioci polako nestajali tako da je ono sto ih je do danas prezivjelo satjerano u rezervate i sluze vise kao uzorci za pokazivanje.

Nekih 500 godina kasnije Kolumbovim putem se zaputise mnogi Bosanci a medju njima i poprilican broj stanovnika naseg grada medju kojima se nadjoh i ja sa svojom familijom. Odlazak u novi svijet je jedina slicnost izmedju ova dva dogadjaja: sve ostalo je drugacije.

Stizali smo u novi svijet, ne brodovima, vec avionima, znajuci kuda idemo, ali ne znajuci sta nas u tom novom svijetu ceka. Putovanje je trajalo dan-dva a ne nedeljama, a ispred nas se nije prostirala beskrajna pucina okeana vec beskrajno nebesko plavetnilo. Za razliku od Kolumba, na put nas nije nagnala avantura i zelja da se obogatimo, vec smo stari kraj napustali zbog progona i pritisaka kojima smo bili izlozeni zbog jednog jedinog razloga: bili smo rodjeni sa krivim imenima. Tako nas u gradu osta samo sacica, vise za ukrasa, kao sto se to desilo Indijancima koje su doseljenici iz Evrope sistematski ‘tamanili’ (uz nove bolesti na koje nisu bili otporni) pa ih danas mozes sresti samo slucajno.

Dok sam obilazio Kolumbove jedrenjake i razgledao njihovu unutrasnjost, te citao kratke historijske zapise o njima, u misli mi se vrati dan kada sam napustao Banjaluku. Gledajuci relativno krhke jedrenjake i razmisljajuci koliko je hrabrosti trebalo tim ljudima da se upute na put u nepoznato, preko nepreglednog okeana na kojem su ih ocekivale bure i nevremena, nisam mogao a da ne razmisljam i o nasim sudbinama, nasem putovanja u nepoznato, u novi svijet. Mnogi od nas onih dana nisu znali ni kuda idu ni gdje ce zavrsiti. Iako pred nama nije bio mocni, gotovo beskrajni okean, neizvjesnost je bila prisutna mozda vise nego kod starih moreplovaca. Kolumbo se na put dugo spremao, imao je plan i cilj, znao je gdje se zaputio (ili je barem tako mislio), i bio je svjestan opasnosti koje ga na tom putu cekaju. Mi smo isli u nepoznato ne znajuci koji nam je krajnji cilj i ne razmisljajuci o onome sta nas u buducnosti ceka. Kada sam tog majskog jutra s familijom zurio prema ‘zbornom mjestu’ za one koji su odlucili da ‘svojevoljno’ ostave sve sto su cijeli zivot stvarali i zapute se u neke nove krajeve, nisam znao kuda sam se zapravo zaputio. Tog momenta jedino je bilo vazno da se pobjegne od zla koje je bujalo u nasem gradu i zahvatilo sve njegove pore. Posao, stan, auto, namjestaj, sve je to iznenada  izgubilo svoju vrijednost. Jos je vaznije bilo izvuci djecu iz tok zla, koja ni kriva ni duzna izgubise sretno djetinjstvo, ne shvacajuci sta se to oko njih desava, zasto im dojucerasnje kolege okrenuse ledja i prihvatise neke nove ‘junake’ o kojima oni nisu nista znali.

Iduci od rodne kuce na Predgradju ka Rosuljama u drustvu brata koji je svo nase bogatstvo gurao na starom biciklu sa zakrpljenim gumama, nisam razmisljao sta donosi sutra: gdje cu stanovati, hocu li naci posao, hoce li nam ko pomoci, kako cu prezivjeti u novoj sredini za koju nisam znao ni koja je. Taj novi svijet za mene je u tom trenutku bio daleko, mnogo dalje nego sto je to bila Indija u koju se Kolumbo zaputio. Nisam o njemu razmisljao niti sam imao ikakvu predstavu o njemu, nisam od njega nista ocekivao. Nisam cak ni pogadjao gdje je, koliko je daleko. Bilo mi je vazno da pobjegnem iz grada u kojem su se ljudi iznenada mogli izbrojati na prste jedne ruke, jedino se nadajuci da cu u tom nekom novom svijetu ponovo naci mir koji je sa dolaskom zla u nas grad zauvijek iscezao.
Kolumba su na put ispratili mnogi a nas je ispratila najbliza rodbina, ono sto je jos uvijek ostalo u gradu. Ono malo prijatelja nije bilo na ispracaju jer uglavnom nisu ni znali da odlazimo. Odlazak se pripremao u tisini, bez velike buke, jer niko od nas nija znao sta donosi slijedeci dan. Nije tu bilo ni velikih rijeci ni slavlja, ni klicanja, ni veselja. Sve se odvijalo tiho, pricalo se u pola glasa. Sta smo tog jutra razgovarali se ne sjecam, niti jedne jedine rijeci. Jedino sto mi je ostalo u sjecanju su rijeci sina kada je autobus krenuo u pravcu Bosanske Gradiske: “Nikada se vise ovdje necu vratiti”.

Od naseg dolaska u Ameriku proslo je vec vise od 18 godina. Stekli smo ovdje punoljetstvo. Godine su prosle brzo, mnogo brze nego sto smo mislili. Nismo se obogatili ali zivimo zivot dostojan covjeka kao sto smo ga zivjeli u starom kraju.  Kuce, stanovi, namjestaj, posao, sve se to steklo ponovo … Novi svijet nas je prihvatio a i vecina nas je prihvatila njega. Putujemo svijetom i sastajemo se sa starim prijateljima na svim kontinentima. Djeca su odrasla, stekla nove prijatelje, zavrsila skole, fakultete, zaposlila se. i ona putuju, svijet im je postao tijesan.

Od onog jutra maja 93. kada nas je bus odvezao u nepoznato u stari kraj odlazimo rijetko jer je tamo malo onih koji mi se iskreno raduju.  A i cijeli taj stari kraj je postao neka vrsta rezervata u kojem ljudi zive u proslost iz koje ce se tesko izvuci. Vecina zivi tesko, jedva sastaje kraj s krajem. Bogatstvo o kojem su nekad sanjali se istopilo, nestalo. Pokrali ga neki novi ‘osvajaci’ koji, istina, nisu dosli s drugog kontinenta, vec su zivili tu izmedju njih svo ovo vrijeme i koji su im pricali, a to cine i danas, da su za sve njihove probleme krivi oni drugi, one koje su prije dvadesetak godina protjerali na put u novi svijet. I oni u te price jos uvijek vjeruju iako ih surova stvarnost svakodnevno uvjerava u suprotno.

Kristofor Kolumbo je davno umro ali kopije njegovih jedrenjaka jos uvijek privlace paznju gdje god se zapute.  Prica o njegovom putovanju u novi svijet jos uvijek izaziva interesovanje i nakon toliko godina. Iako novih svjetova vise nema jer su svi vec odavno otkriveni, za mene ce odlazak iz rodnog grada i dolazak u Ameriku biti avantura ravna onoj Kolumbovoj.