Ramazan i Bajram

Iz knjige Emina Krkica "Tunjina nedovrsena prica"

Kad dođe Ramazan i Bajram nastajalo je za nas djecu u banjalučkim mahalama osobito i lijepo vrijeme. U kućama tada nastaje jedna svećana atmosfera puna neke mekoće i dobrote. Obično prestanu ona svakodnevna ruženja, pa i tabanja, kojima smo bili podvrgnuti, zbog kakvih marifetluka i jaramazluka. Roditelji su puni pažnje, jer bi i mi pokušavali da postimo, pa bi nas i pažnjom i darovima na to stimulirali, a uz Bajram smo dobivali darove, nova odijela i mogli da se igramo i posjećujemo rođake. Stoga smo mi djeca jedva čekali vrijeme Ramazana a pogotovo Bajrama. Uz Ramazan dešavalo se mnogo toga što inaće nije uobičajeno. Prije svega tu su ramazanska sijela po kućama. Zatim je to bilo odlaženje na teravih namaz u džamiju i to kasno uveče. Potom smo mi djeca uživala da priređujemo lažne topove. Budući da su prestanak posta najavljivali i kandilji na šerfama naših džamija, ali i pucanje topa, mi smo pucali prangijama ii karabitnim avanima nešto prije iftara, te time pokušavali zbuniti postaće i navesti ih da se omrse prije vakta. Najzad, bili su tu svrači, koji su narod budili na sehur i bile su hodže koje su se zatvarale u intićaf u džamiju. Hodža bi normalno zapostio, kao i drugi ljudi i bio kod svoje kuće, ali bi deset dana prije Bajrama došao u džamiju i zatvorio se.

Dok bi on bio zatvoren u džamiji džemat bi mu donosio hranu i za sehur i za iftar tj i za večernje jelo, ono koje se jelo kad prestane post, ali i za rano jelo prije nego post otpoćne. I tako po određenom rasporedu, kojeg je džemat ustanovio, odredi se i dođe reda da svaka kuća nosi hranu za iftar i sehur ,da on ima da se omrsi i da zaposti.

Pored jela nosilo se šerbe voda i kahva. Običaj je bio da se prije iftara uzme malo šerbeta ili vode zatim malo hurm i, popije se kahva. Nakon jednog sahata, se iftari-ljudi se omrse.

Uskoro je jacija. Između akšama i jacije oko dva sahata i ide se u džamiju. Svi ljudi iz naše mahale išli su u Gazanferiju kod imama Muftića. Dok je babo u džamiji djeca se igraju. Poslije teravije se sijeli. Tu se sjedi priča uz razne đakonije. Najviše je đakonija bilo kad je zimski Ramazan. Iznose se suhe šljive, smokve, orasi lješnici, oskoruše, mušmule i razne turšije. Cure prave ćeten halvu, peku se tikve-budimke, kruške i jabuke. Po cijelu noć pričaju se priče i razne dogodovštine. Mi djeca izvućemo se iz kuće, idemo se sankati, igrati žmire i ganje ili igramo žandara i lopova. Oko dva sata svi se skupe i idemo ručat. iPored kućnih sijela bilo je i sijelo u Fadiletu-udruženju muslimanskih zanatlija i privrede. Tu se održavala ramazanska tombola, igran je folklor a u kinu je bila predstava. U pozorištu su se davale predstave-komadi iz narodnog života. Tako je to bilo nekad u Banjaluci u doba Ramazana

Svim vjernicima čestitam Bajram.

Enisa