Tuzno pismo
Prosli mjesec je umrla moja mama. Izrazi sucuti, utjehe i podrske stizu jos i danas. Posebno su topla pisma onih koji su poznavali moju obitelj. Ali jedno pismo me posebno rastuzilo, rasplakalo, natjeralo u ocaj. Doslo mi je da vrisnem, samo nisam znala na koga: na zivot, na Boga, na Ljude...?
Ni jedno dijete ne bi smjelo biti tuzno, nevoljeno, bolesno, siromasno i samo na svijetu.
Nada
Zagreb, 17.10. 2012.
Misllim na tebe ovih dana i moram da ti kazem nesto: kad sam bila mala (i malo veca) bila sam strasno nesretna zato sto nisam imala "pravu" mamu, nego polupismenu macehu i sto moj tata nije bio narocito "prisutan", osim ako nas nije kaznjavao, najcesce batinama.
Ti si bila voljena i njegovana, tata i mama intelektualci, a cijela tvoja porodica je u mojim ocima bila savrsena. Bila sam zavidna do bola.
Eto, to sam morala da ti kazem, a proslo je toliko godina od tada...
Grlim te
Ljerka
Ti si bila voljena i njegovana, tata i mama intelektualci, a cijela tvoja porodica je u mojim ocima bila savrsena. Bila sam zavidna do bola.
Eto, to sam morala da ti kazem, a proslo je toliko godina od tada...
Grlim te
Ljerka
22.10.2012
Labels: nada
posted by co | 8:56 AM
2 Comments:
Draga Nado, ovo iskreno i toplo pismo ima snagu.
Posebno sto dolazi od osobe koja nije primala paznju u danima kad joj je to trebalo. Ipak drago mi je konstatovati da je tuzna djevojcica uspjela odrasti u razumnu zenu i vjerovatno je u stanju podariti svoju ljubav i paznju svojim najblizima.
To zaista boli, koliko djeca pate a da to niko ne vidi.
A nisu svojom voljom dosli na ovaj svijet.
Pozdrav
Dubravka
Draga Nado
Vratila sam se iz. Holandije. Mjesec dana je brzo prosao,baveci se unukom koji vec ima devetnaest mjeseci.
Nije isao u vrtic, jer smo ja i Vice odlucili da bi svaki dan u kojem ga ne bude u sedam sati i jos pospanog, oblace bio dragocjen i njemu i nama.
Aktivnosti je bilo bezbroj, vrijeme je brzo prolazilo, pa je i laptop ostao u zapecku.
Sad kad sam sve propusteno procitala, tebi se prvo javljam na tvoj prilog.
Prvo ti zelim sa zakasnjenjem iskreno saucesce.nisam znala da je mama umrla€.
Drugo, prezivjela sam osjecaj gubitka najvoljenije osobe, i najveceg prijatelja u zivotu. Sahrani nisam prisustvovala, jer je odnesena iz sestrinog stana na Gebavici u vojnom dzipu. U ratu. Bez pratnje i ikog svog. Ukopana u mjestu Miljevici ispod. Trebevica, na komadu zemlje odredjenoma za ljude koji su rodjeni sa pograsnim imenima. U blizini odlagalista otpada. Prvog momenta dok se moglo, eshumirali smo je i sahranili u BL, na Novom groblju pored oca. Ponovo sam odbolovala ali i bila sretna jer je do kraja zivota sanjala povratak u svoju kucu u Banja Luci.
Trece, pismo koje si dobila, je snazno kako kaze Dubravka. Divim se osobi koja ti ga je napisala. Iskrenosti i pomoci da shvatim, zasto smo mislili da to sto mi imamo - ima svatko. Dobre roditelje, pismene, svoju kucu, svaki dan topali rucak i. Majku koja neprestano dezura nad nama. Oca koji svaki mjesec donosi placu. I rastemo zadovoljni i idemo kroz zivot bezbrizni. Neznajuci za ovakva stanja u kojima je zivjela tvoja prijateljica, nismo mogli ni pomoci.
Danas sam isla placati rezije. Zaustavio me covjek 50-tih godina. Mrsav, ispijen i cist. Pitao me znam li nekoga kod koga bi mogao raditi za 10 KM cjeli dan.
"Da bar kupim majci malo kafe i secera". Nisam razmisljala da li je to fazon na koji prosi. Razmisljala sam samo da je nesretan covjek sto u ovoj zemlji nije nikakva rijetkost.
Kad sam mu dala 10 KM Vikao je za mnom bez prestanka, dokle se moglo cuti." Ovo je puno , ovo je sramota". Bila sam nesretna a i sretna sto sam sinoc procitala ovaj tvoj prilog. Iako dajem prosjacima i na humanitarne telefone, ovaj me trenutak uronio u ljudsku tugu i nesrecu.
Puno pozdrava svima Saima
Post a Comment
<< Home