Zadnje vijesti iz Zagreba
 |
| Jucer ovako... |
Nada.
 |
| ... a danas ovako. |
Labels: nada
posted by co | 9:51 AM
SLIKE I DOGADJAJI
Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.
- FACE TV
- Taperver
- Rekapitulacija
- Protesti u Banjaluci
- Help!
- Komentar na prilog "Cajecani"
- Čajevčani
- Novi svijet
- Tuzno pismo
- Listajući blog – Sinajkin cvijet (26.4.2009.)
HELP
2 Comments:
Sjecam se dana kad sam isla na casove francuskog pa smo razgovarali o tome koje godisnje doba volimo.Imigranti sa raznih strana svijeta najcesce su govorili da vole proljece , mjesec maj. Profesorica rodjena Québécoise je rekla da najvise voli snjeznu oluju. Zasto? Zato sto je cijela familija zajedno u kuci. Dobar razlog.
Moram priznati da sam i ja oduvijek voljela tu bjelinu i cini mi se da jedino kad snijeg pada disem cisti vazduh punim plucima. I jeste lijepo kad je familija zajedno i niko ne moze izaci van. Naravno, podrazumijeva se da je u kuci toplo i da si familija moze priustiti dobro grijanje. Onda mi sjecanja odu u one ratne zime, kad se lozila vatra samo u kuhinji, a u spavacoj sobi bilo 0°C. Romanticni snijeg vani a unutra surova realnost.
Nado, slike su divne, poslije oluje smiraj.
Pozdrav svima od Dubravke
Prije nekog vremena cula sam meni nepoznatu osobu kako kaze da snijeg nigdje tako lijepo ne pada kao u Ljubiji. I zbilja, u mom sjecanju ostale su krupne pahulje koje nevino svrljaju malo tamo , malo amo, prije no sto se spuste na zemlju, ili pak kao gusti snjezni zastor koji se ravno spusta od neba do zemlje. Ne znam je li zbilja bilo tako, ali cini mi se da je prvi snijeg uvijek pao nocu, sto je nas djecu iz kreveta dovodilo ravno na mrazom oslikani prozor. Sjecanja su to i na miris buhtli ili zdjelu punu poderanih gaca ( tako se zvao kolac slican dalmatinskim krostulama )i salicu toplog mlijeka kojima nas je mama docekivala nakon sankanja. Sjecanja su to i na dane prvih simpatija kad smo se u grupi penjali Novom cestom, obicno u predvecerje, zaokupljeni pricom i smjehom, ne osjecajuci napor pri savladavanju dugog i ostrog uspona. Kakav sok sam dozivjela kad me na kraju vratolomnog spusta na rodlama u drustvu sa simpatijom docekala mama. Pokupila sam sanke i ne cekajuci jezikovu juhu, zurila sam kuci, pa ravno u krevet. Bez buhtli, naravno. Najvece 'brdo' na kojem sam se u BL sanjkala bio je potez od Titove do placa, ili od vrata Kastela do Crkvene. Tamo nisam mogla izbjeci maminu kontrolu.
Ja sam ipak ljetni tip. Malo snijega o Bozicu i Novoj godini mi je sasvim dovoljno. Cisto zbog ugodjaja. Ovo neki dan je bilo bas pogibeljno. To sto mi je tlo iskliznulo ispod nogu nije bilo strasno, lagana sam ja, pa nije bolilo. Ne znam samo kako sam se uspjela probiti do kuce po takvoj oluji, na putu dugom bar kilometar. Tako mi i treba kad ne slusam savjete obitelji i medija da se ne izlazi van.
Pozdrav, Nada.
Post a Comment
<< Home