Blogu s ljubavlju
Kad se Saima javi na blog to je pljusak, elementarna nepogoda. Ha, ha ha Saima, ne ljuti se, ja to s osmijehom na licu kazem. Puno puta sam sjedala za tastaturu da se stobom uhvatim u kostac, pa odustajala. Unatoc tomu sam najcesca na spisku komentatora.
Ipak ovaj gornji izvadak iz jednog tvog komentara vec neko vrijeme me prati i ne da mi mira. Ne placem ja za onim sto je bilo, jer covjek mora biti sretan da je bar u jednom trenutku imao nesto lijepo, a kad to izgubi, onda krene dalje u potragu za novom ljepotom. Iznenadilo me je to sto mi se cini smo nas dvije imale identican dozivljaj bloga. Valjda za to sto smo zene u svemu trazimo neku prisnost i toplinu, sto nam se, ako se sjecas i zamjeralo. Smatrala sam tada da je to odraz razlicitih stavova o tome kako bi trebao izgledati blog, ali danas bas nisam sigurna da tu nije bilo i malcice jala. Nekad se iz sveg glasa smijem, cak o tome mislim i sa dozom simpatije kad se sjetim anonimusa koji su nam nadijevali pogrdna imena. Koja su to dobra vremena bila. Meni neki jos ni do danas nisu oprostili. Ne kazem da se ne sramim nekih svojih neozbiljusa, pa ipak nista ne bih promijenila. Od nekih sam cula da je blog samo onaj dio sante leda koji viri iznad povrsine vode, a ispod vode se kao odvija silna komunikacija, dogovori, pregovori. Ne znam, nisam u tome sudjelovala. Mozda sam prije nekih upada ipak trebala razgovarati sa Glavnim, bilo bi manje nesporazuma.
Sve ja ovo napisah kako bih, misleci na onaj tvoj nepotpuni spisak, a na kome ima i meni dragih ljudi, zakljucila: daleko od bloga, daleko od srca. Ne zvuci bas lijepo, ali je iskreno.
Nije ovo oprostajno pismo, boze sacuvaj, ipak je ovaj blog moja prva ljubav i ostacu mu vjerna dok god me trpi ovakvu kakva jesam, i ako sam svjesna da one leprsavosti vise nece biti.
Upotrijebit cu nick da mi se neki ne bi zabrinuli, i ako znam da me svi prepoznajete.
Dosadna
posted by co | 1:31 PM
13 Comments:
Procitah ovaj lijepi prilog sa lijepom damom , onako kako je najcesce zamisljam. Upoznavali smo se kao ljudi o cemu god da smo pisali. Nadu uvijek vidim. Za kompjuterom, sa knjigom uz muziku ili u setnji.
Napatih se dok procitah, jer su mi slova na ovom Ipodu sitna ko makova zrna. Tako isto i pisem, jer sam lupala po ekranu, sirila palcem i kaziprstom pokusavajuci povecati ista ali ne ide. Ako bude stamparskih gresaka, ne zamjerite.
Mislim da smo se vecinom , mi blogeri i autor bloga vec duze vrijeme umorili, isto kao narodi na ovom brdovitom balkanu. Mozda je ovo neko zatisje pred buru, jer svugdje se nesto talasa i ocekuje se neka ljetna oluja , poslije koje ako se sjecate, nebo zaplavi , vazduh zamirise a sunce sve to pozlati.
Meni je drago sto smo ostale nas dvije, nedostaju i meni "suceljavanja"sa ranijim blogerima pa i napadi na nas sa istinitim epitetom za mene u stilu "sta hoce ta stara baba" i sada dragim uz dva unuka u kratkom vremenu.
Zilave smo mi kao i autor bloga,
Ja volim "ubadati u blog"' od 2005 pa na dalje, jer sam tako u vezi sa dragim ljudima iz Banja luke i radosna zbog njigovih uspjeha. Puno bolje provedene vrijeme od gledanja politickih emisija u nasem vilajetu.
Pozdrav dobrim banjalucanima sirom svijeta od Saime.
(Nadam se da ce stici.)
Mući me "babin kuk" pa sam kratko na kompjuteru Pročitah na F.B, da je umro Sejo Kljenović,i htjedo o tom pročitati Cafe Kajaku i vidjeh da ga više nema.Žao mi je,ali moja ljubav je ovaj blog i ne bih željela dase i on ugasi.Sjetih se svoga priloga od 24.aprila 2009: "Život u okupiranoj B.L."sa 43 razlićita komentara,koji su me tada jako uzdrmali.Pozdrav uredniku i ostalim blogerima.Enis
Dok smo bili u Banjaluci, svi smo imali manje ili vise slobodnog vremena da bi sjeli i popricali sa familijom ili prijateljima uz kaficu ili neku mezu ili lijepu veceru kod kuce ili u kaficu ili restoranu. Onda se sve uzburkalo, najvise smo sjedili u kuci u mraku i snajali o danu kad ce to prestati. Govorim o nama u Banjaluci. Kad smo se izvukli is tog mraka dosli u potpuno nepoznatu okolinu, pisali smo pisma i svaki dan gledali u sanduce ima li odgovora. Ja sam pisala familiji i nekolicini prijatelja i poznanika redovno. Za mene to nije bio problem jer ja volim pisati.
Oko 2000 se stvari pocinju brzo mijenjati. Telefon postaje jeftiniji, ko bas ne voli pisati prelazi na telefon. Tu je i internet, e-mail pocinje biti jednostavan i brz. Mladi koriste «chat « na internetu, pronalaze jedni druge i tipkaju cijeli dan.
Ja sam jako spora sa tastaturom i brzo be me zabolila glava koristeci takvu vrstu komunikacije.
Onda su se pojavili blogovi. Odlicno za generacije kao sto je nasa. Nadju se stari izgubljeni prijatelji, stvore se nova prijateljstva. Fizionomiju bloga odredjuju oni koji salju priloge , oni koji komentarisu i naravno urednik . Jedan mali dio mene se jos uvijek osjeca neprijatno znajuci da je sve sto je napisano i slikama ukraseno vidljivo sirom svijeta.
Eh onda se pojavljuje Facebook, kreiran za mlade generacije nase djece. Pogodan za brze kratke poruke i postavljanje slika. Da prijatelji vide gdje smo i sta radimo sad u ovom trenutku. Genijalna stvar, posebno sad kad se moze sve uraditi na telefonu. Mlade mame caskom posalju slike djece bakama i prijateljima, ne gubi se vrijeme pripremjuci tekst.
To ne moze zamijeniti ono sto je spomenuto na pocetku ovog komentara, prijatelji i familjia jos uvijek imaju potrebu da se vide porazgovaraju uzivo.
Ovaj nas blog je negdje izmedju te dvije krajnosti :brze komunikacije u stvarnom vremenu i laganog uzivanja u susretu dragih ljudi. Ja volim napisati nesto zanimljivo i lijepo sto vidim i naucim. Ne znaci da je to uvijek zanimjlivo i ostalim. Dok god Co ima volje da objavljuje nase priloge ja cu slati ponesto. Za priloge na blogu treba malo vise vremena i truda, zato mi se cini da Facebook pobjedjuje polako. Sta ce biti s ovim blogom zavisi od nas. Tehnologija je u nasim rukama ne trebamo dozvoliti da nas preuzme u svoje ruke.
Za prijetelje nove i stare se uvijek moze naci vremena.
Pozdrav od Dubravke
Draga moja Dubravka
Taj osjecaj nelagode i mene je pratio neko vrijeme, posebno kad sam objavljivala obiteljske fotografije, kao i tekstove koji su bili osobne prirode. S druge strane imala sam potrebu za identifikacijom neke vrste, jer ako kazem: evo me neumivene , nepocesljane, bez sminke, u staroj trenirci, u prostoru lisenog svakog glamura ( otprilike kao na ovoj slici ), to mi daje osjecaj slobode koji moze imati samo malo dijete koje jos nije stiglo zgrijesiti ni rjecju, ni djelom.
Da prevedem : ne volim se praviti ono sto nisam, ne volim lagati, ne volim kalkulirati jer sam vrlo komotna osoba. Kad bi se tako ponasala stalno bih morala razmislati hocu li se odati, a to mi se ne da.
Pozdrav svima, Cou posebno.
Nada
PS: gledam potpise; sve AEZE, ha, ha...
Da li jo ovo stiglo kao coment
Ja sam poslala prethodno pitanje. Ucinilo mi se da sam "nabola"kako se salju komentari ovim novim programom. Poslije teksta sam u tabelu Google Account strelicom pronasla Anonimus kliknula i onda kliknula na Publish. Ako i ovo stigne bit ce mi drago da mogu dalje komunicirati i sloziti se sa svim sto je Nada napisala u zadnjem komentaru. Pozdrav Saima
Malo je falilo da te iznapadam, misleci da se netko zeza.
Prilika mi je ovo da ispravim ovu gore pogresku u PS. Trebalo je pisati AFEZE ( AFZ), z kao zeljeznica, a mislila sam reci da se samo zene javljaju.
Ja sam dva puta slala komentare na ovo tvoje. Skontala sam da je AFZ. Pisala sam C-ou da treba biti sretan sto su mu blogu vjerne zene -Bosanke.
Dugo sam se pitala zasto su mnogi blogeri otisli sa bloga, sigurna sam da nisu iz ideoloskih razloga , jer sam misljenja da smo se iovde nalazili jer smo normalni ljudi.
Gledajucinase skupstine u BIH i sve drzavne institucijeq, broj zena je minimala. Ocito nam mnogi rado ljepe epitet da"pametujemo" i onda se ljepse osjecaju. Divim se Hrvatskoj i njenim zenama kojih u poliitici , HRT-u i mnogim drzavnim institucijama ima u zadovoljavajucem broju, zena je bila na celu vlade kad su dobili pristup u EU.
Pozdrav Saima
Draga Nado,
nisi ti dosadna nego posjedujes lijepe osobine koje smo mi mnogi zaboravili a u sebi pronasli „kasabalijske“ (stanovnik kasabe, neovisno od nacio, etno i konfesionalnog odredjenja) odlike, valjda ih preuzeli tokom „integracionih procesa“ ovdje gdje smo. Cim vidis dvije Njemice da razgovarju budi sigurna da ogovaraju najbolju prijateljicu, maskirana kultura je na sve strane. Bitno je u jutro mrdnuti glavom kao pozdrav a sto mu stvarno mislis, ili on tebi, to ti u sebi... a to da dijete, gimanzijalac, student trazi novac za pozorisnu predstavu je normalno jer da isto nije tako zjapile bi njima pozorisne dvorane prazne. Kriza na sve strane medjutim pjanoj Svabici je sve normalno jer da je trijezna shvatila bi sta je oko nje...a pice njoj, veoma jeftino servira Drzava.
U takvoj situaciji rijetko je naci sugovornika jer u vecini je sve „pseudo“.
„Sto se ostalog tice vazno mi je da ne zivim u BL i odmah mi je zivot lijep“. (Nada)
Tvoja recenica, posteno iz duse, kratka i jasna...medjutim evo jedna mala analiza...
Osjecanje rodnog grada ili grada je normalno skup dogadjanja uspomena susreta okoline objekata, danas manje mjesto bioloskog bitka. Vrlo kompleksan niz koji svakom daje licno vidjeneje i mogucnost vlastite slike. U percepciji habitata mogucnost zivota primjerenog covjeku kroz egzistencijalne, socioloske i kulturne potrebe. Normalno da je najaci uticaj kroz posao i struku kojom se covjek bavi, izvedeno iz nuzne potrebe (Svi moji 'talenti' se svode na armiranje betona...), ali trazenja sebe u okviru globalnog kojeg mozes pratiti obrazovanjem i odgojom, ipak je tvoja prednost...jer pored „armiranja“ percepiras i strasne devijacije koje vode socioloskoj, kulturoloskoj urbanoj dekadenci. Sirovo, „slaganje celicnih profila“ je i u Cikagu i u Banjaluci „slaganje celicnih profila“ . Samo je iz slaganja u Cikagu izrasla „Cika(g)ska skola arhitekture“...u Banjaluci „Bosanski slog“ sa elementima tradicionalne arhitekture je nepoznanica.
Drugo je da li su uz sva svoja nacionalna osvjescenja obaveze i zivot u takvim sferama tvoje i moje kolege po struci primjetile urban-transformaciju okolo sebe, i htjele da tradicionalnom daju prednost nad nacionalnim, zanemarivsi cinjenicu da je bazis „megaron“ a sve iza nadgradnja koja postuje odredjenje lokalne karakteristike.(socijalno-kulturoloske, geografske, gradjevinske performanse...)
nastavlja se...
Kratka analize Banjaluke kroz trenutk koji prati Evropsku ili Svjetsku arhitekturu (globalu) je doslovno porazavajuca. A arhitektura i urbanizam su nesto u cemu covjek stremi ugraditi dio sebe kroz onaj gore navedeni skup dogadjanja uspomena njegovan kroz tardirane elemente i dostignute sociolosko-tehnoloske mogucnosti koje su danas velike i jeftine. Grad koji je iz sehera transformiran u palanku, kasabu a to je Banjaluka danas i to za veoma kratko vrijeme je dekadenca, negacija urban-globale. Medjutim isto je uvezeno jer neovlasko-turski stil gradjenja nije primjenjivan na ovim podrucjima a pogtovo urbanisticka rjesenja koja neobicno podsjecaju i u osnovi imaju principe Raske skole i rjesavanja gradova Srbije diktirane Monarhijom koja je nastojala prihvatiti modu Francuskih urbanista, ali prije 200 godina. Noramalno je da su danas, nakon dvadesetak godina, generaciji koja je ucena i kojoj su vec u skoli servirani principi neovlasko-turskog dizajna isto taj dizajn jedini princip oblikovanja.
I jos gore Banjaluka je kulturoloski u klero-renesansi. Sveti Savo dan Skola koji je glavni praznik jedine banjalucke realke koja ga ni za Obrenovica nije slavila. Spasov dan slava grada apsolutno van svih globlniih protokola. Djeca ne pjevaju Banjaluci vec Djurdjev-danu. Ne kampuju ferijalci i izvidjaci vec tradicionalni kamp „Ravna Gora, Manjaca, 3 dana“. Hit je pozorisna predstava Zvezdara-tetra, „Dobro dosli u Srbiju...“ a festival ojkace i Prezentacija „Truba Guce“ je folklorna scena Trga Krajine. Sve ukonponovano u Drzavne dogadjaje, prihvaceno zakonski, ubjedjeno da je vlastita tradicija.
U umjetnosti ne postoje pravila premda se povlace odredjeni estetski kanoni. Ko u Banjaluci moze naci sebe a na osnovu onog sto mu Banjaluka nudi i obezbjedjuje, ovisno je od licnog praga podnosljivosti. Kod nekoga i onaj patarenski, jak, sirov, grubo obradjen... izlize se.
A vidis u jednoj knjizi a po izlasku iz „inferno“ pisem,
...Nisam se radovao Zagrebu.To nije bio vise onaj bijeli grad. Neka nova tamna lica, oduzese mu bjelinu.Rekose da su dosli sa juga. Da su ih ovi pozvali. I da nevjesto govore ovdasnji. Znao samda su to oni kojima u Mostaru Zovnica bijase zadnja stanica.Tada su presvacili lica. Sada, nije vise trebalo. Proganjanje mene i mojih, bio je njihov zadatak. Strah nisam osjecao. Tugu oko srca, veliku Bio je to drugi grad kome su oduzeli dusu. Grad kome su spremali posljednji rekvijem.
A prvi grad u kome se nastanise pohabane duse, moj rodni grad polako je umirao u praznim mahalama...
iskreno,
Grof
(pa kuda cu ja, onda, u pizdu materinu...zajedno...)
Grofu s ljubavlju
Koliko sa strascu pratim razvoj sredine u kojoj zivim reci ce ti jedan moj prilog koji je trenutno na lageru ( Co, ne zuri se s objavljivanem, jer nema rok trajanja, daj priliku drugima ).
Nikad mi se Banja Luka nije tako cinila gradom kao u moje srednjoskolsko vrijeme. Tada sam se zaljubila u obiteljske kuce inz. Salihagica cijem sam grditeljskom krahu na zalost bila svjedokom 1669. Mozda je moja opcinjenost onovremenim gradom bila rezultat moje mladosti, nezrelosti, jos ne formiranih kriterija. A onda se desi obitelj pa se pocnes pitati zasto nema jaslica, zasto je tako malo vrtica, pa cak i zasto nose tako ozbiljna imena ( nije li vrticu primjereniji naziv, npr. Ciciban, Petar Pan...od imena narodnih heroja ). Ljutilo me sto se parkovno BL nije dogradjivala, sto je u gradu bila jedna fontana. Obrusavala sam se na prometna rjesenja, osjecala sam da ce kad tad BL dozivjeti infrastrukturni kolaps. Nisam ja tad bila zlocesta, naprotiv, iz silne ljubavi, a i za to sto sam mislila da ce moja djeca imati djecu u tom gradu , zeljela sam da sve bude puno bolje. Ipak, sedamdeseti sam, u stiklicama osam cm visine jos leprsala Banjoluckim ulicama.. A onda sam se u drugoj polovini osamdesetih povukla u BL interijere, okruzila srodnim dusama, ali to je vec druga prica.
Znas da ne idem tamo ako ne moram. Ne zelim ni gledati, ni vidjeti, pa ipak da sam u Gothamu, osjecaj je koji me svaki put uznemiri. Mozda se i kod njih pojavi neki Osman, ne mora biti Zorz, Ezen, da sve to propuse, procisti, otvori nove vizure. Za njihovo dobro.
Nada
Eh, kad bi znao ovako kao grof divaniti, gdje bi mi bio kraj. Ja znam onako, prostacki, pa me onda sramota kad citam druge. Ali, nema veze. Vazno je reci sto se misli i osjeca pa ma kako to bilo napisano.
Da se nakacim na ovo grofovo vidjenje Banjaluke. Prateci pisanja i diskusije na ovim novim medijima a i iz direktog razgovora sa ljudima, zakljucio sam da je lepeza vidjenja grada siroka: od onih koji ga obozavaju pod svaku cijenu, do onih koji u njega vise nikada nisu stupili svojom nogom, mada su tu rodjeni i odrasli. Ako spomenes da rodni grad vise ne volis, napadaju te i sa jedne i sa druge strane. Oni koji ga bez pogovorno vole napadaju te da si ga izdao, a oni sa druge strane, da si prepunj mrznje i da se jedino to od tebe moglo ocekivati. Koji su u pravu, ne znam, ali znam da za mene Banjaluka vise nikada nece biti ono sto je nekada bila i da sva ta silna nastojanja da se predstavi kao moderan evropski grad za mene ne piju vode. Nisam impresioniran novim gradjevinama jer vece i ljepse vidim kud god se maknem. Ni zelenilo po kojem je Banjaluka nekad bila poznata nije kao sto je nekad bilo a ima ga i u mnogo vecim kolicinama po gradovina kojima sam hodio.
A o ljudima i obicajima, da ne govorim. Jednom sam pisao kako su me jedne lijepe veceri davnih sezdesetih na Kastelovom cosku privukli zvuci pjesme Last Time koju su na igralistu Tehnicke skole prangijali Vandali. Sada, u najboljem slucaju mogu ocekivati trubace (sta bi Coro na ovo rekao?) koji su mi bliski koliko mi je blizak bliski istok ili grenland. Nekada je iz baste KAB-a iza narodnog pozorista prastala muzika na sve strane a sada u ulici Veselina Maslese grme narodnjaci. Nekada smo se kleli u Tita i partiju a danas me skolske kolege sokiraju hvalom koliko su imali gostiju na svojoj slavi.
Da zakljucim, za mene grad koji sam nekada poznavao i volio vise ne postoji, svidjalo se to nekome ili ne. i vrlo tesko mogu da shvatim da neko moze zanemariti sve ono sto se u nasem gradu desilo devedesetih i nakon toga i nastaviti da se ga voli kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. S protjeranim gradjanima grad je izgubio dusu koju nikakve gradjevine ne mogu nadomjestiti.
Banja Luka je oduvijek bila lijep grad sa svojim parkovima, kulturnim raznolikostima itd. Ali takvih gradova ima po cijelom svijetu.
Ono po cemu je BL bila toliko bliska srcu su ljudi. Njihovo druzenje, njihov nacin zajednickog zivota punim plucima, sklonost prijateljevanju i osjecaju zajednistva.
Toa vise nema, ostala je prazna ljustura zvana Banja Luka
Post a Comment
<< Home