In memoriam - Muhidin Sulejmanpašić
Nas Čajevčanin Muhidin Sulejmanpašić - Paša ode na vječni put našavši smiraj napaćenoj duši i tjelu u jutarnjim časovima 21.Januara 2013 godine. Družeći se sa njim od prvog razreda osnovne škole, sa prekidom u srednjoj, jer on izabra Tehničku školu a ja Gimnaziju, naši putevi ponovo postaše zajednički nakon zasnivanja porodica i po zajedničkom radu u R.Čajavecu. Njegov britki um i pored bolesti služio ga je do zadnjeg dana i svi koji su ga poznavali sigurno će se sjećati šala i njegovog britkog jezika.
Mnogi će se sjećati Paše, Hede kako smo ga zvali mi njegovi najbliži i kolege, po njegovim inžinjerskim uspjesima radeći na programima uzbunjivanja, avio signalnim uređajima, medicinskoj opremi među kojom su bile centrifuge i uređaji za testiranje uzoraka krvi.
Zapamtićemo ga i kao brižnog sina i brata, koji je brinuo o bolesnoj majci i ocu koje je poveo na put kojim su mnoge izbjeglice krenule pod pritiskom pobješnjelog fašizma koji zavlada i još vlada u tim krajevima. Ostavio je iza sebe suprugu i dvojicu sinova koji završiše fakultete u Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim uspjesima podižu ugled naše domovine Bosne i Hercegovine. Za njim tuguju njegova supruga Ešrefa, sinovi Adnan i Sead, otac Nurudin i sestra Minka sa porodicom kao i mogobrojna rodbina i prijatelji.
Prema njegovoj želji biće sahranjen u rodnom gradu za oko dvije nedjelje koliko će trebati da se prenese u domovinu o čemu će porodica obavjestiti sve one kojima je Paša nešto značio.
Supruga i sestra mole da se ova tuzna vijest "ne saopšti Pašinom ocu ozirom da oni žele da mu to saopšte".
Aljosa.
Labels: cajevcani, in memoriam
posted by co | 12:01 AM
6 Comments:
Dragi Paša, dragi prijatelju!
Ne mogu vjerovati da si nas napustio. Ne želim u to vjerovati!
Bit ćeš uvijek u meni, dok živim. Koliko god se ta rečenica izlizala od silne upotrebe, ona potpuno točno opisuje duhovno stanje kad se izgubi dragu osobu.
Ti si jedan od ljudi zbog kojih sam voljela Banjaluku i zbog kojeg su moja sjećanja lijepa i bogata.
Poznavali smo se svega četiri godine, i to moje zadnje četiri godine u Banjaluci, koliko sam radila u Medicinskoj elektronici, prekratko, ali dovoljno da se u onim teškim vremenima spozna tko je kakav čovjek i da se stvore prava i trajna prijateljstva.
Koliko god je bila privlačna tvoja fizička ljepota, ono što je bilo znatno veće, značajnije, bila je tvoja ljudska topla duša, dobrota, iskrenost, otvorenost, duboko poštenje, bezkonfliktna narav, duboko razumijevanje za tuđe brige i patnje, pozitivna energija kojom si zračio.
Negativne ljudske osobine, koje su u to vrijeme izbijale na površinu kod većine naših kolega tebi su bile potpuno strane. Toliko istinske dobrote u čovjeku koliko si je ti posjedovao teško je naći, to oplemenju svakog tko se družio s tobom i nikog ne ostavlja ravnodušnim.
U svakome si vidio i najmanju mrvicu dobrote. Osjećaj mržnje bio ti je potpuno stran. Bez obzira, što si morao napustiti grad, što su te neki prijatelji iznevjerili, u tebi nikad nije bilo mržnje ili želje za osvetom. Iako se dugo nismo ni vidjeli ni čuli u meni ostaje uvjerenje da si iskreno bio spreman na praštanje.
U tvojim očima, crnim kao ugljen, moglo se uvijek pročitati što osjećaš i misliš, a imala sam dojam da jednako tako i ti vidiš sugovornika.
Vidjeli smo se zadnji put za tvog posljednjeg boravka Zagrebu, kad te bolest ozbiljno počela nagrizati, ali sjaj u očima je ostao, radost u druženju s nama je bila prisutna, a uspomene su navirale. Došao si se oprostiti zauvijek, ali mi nismo sebi dozvolili da tako razmišljamo.
Još uvijek u meni titra tvoja rečenica u posljednjem telefonskom razgovoru kad sam ti rekla da bih voljela da nas opet posjetiš.
«A ne, Nataša, ne bi me prepoznala, ja više nisam onaj čovjek kojeg si poznavala»
Bilo je to teško čuti.
To ću zaboraviti, i sjećat ću te se iz onih lijepih dana, kad je osmijeh krasio tvoje lice i kad si svima nama s kojima si radio širio optimizam i radost.
Isto ovako napisao bi ti i Miljenko, jer tako i on osjeća.
Počivao u miru dragi naš prijatelju.
Neka ti je laka banjalučka zemlja, i neka počivaš u svome gradu kojeg si neizmjerno volio.
Dragoj Ešrefi, djeci, ocu, sestri i njenoj obitelji i ostaloj rodbini iskrena sućut,
Nataša i Miljenko Bokan
Upravo ovako kako ga je Natasa divno opisala dozivljavao sam i ja naseg Pasu u toku studija a i kasnije kada smo se dosta rijetko sretali.Od pocetka rata ,nazalost, nismo imali vise kontakta.Jako mi je zao.Ozaloscenima najiskrenije saucesce!
Sejo i familija Bahtijarevic
Sta je sa ovogodisnjim januarom. Samo tuzne vijesti, kao da se trude da jedna drugu prestignu.
Danas jos jedan sok. Tuga.
Pasa pocivaj u miru.
Esrefi, djeci I cijeloj familiji iskreno sausece.
Sasa I Emira
Radeci na jednom malom dijelu velikog sistema za uzbunu imala sam priliku da radim i razgovaram s Pasom. Neka pociva u miru.
Moje iskreno saucesce familiji.
Dubravka Kusmic
Pasina smrt me iznenadila i jako rastuzila. Jos jedna dobra dusa nas je napustila. Izgleda da su to one godine kada ce ovakve vijesti biti sve cesce.
Zadnji put sam ga sreo u Sijetlu prije desetk godina. Znao sam da je vec tada imao zdravstvenih problema ali nisam mislio da su tako ozbiljni.
Nera i ja familiji i prijateljima upucujem nase iskrene izraze saucesca.
Co
Suosjecamo sa tugujucom obitelji i prijateljima.
Nada i Miroslav Stefanac
Post a Comment
<< Home