Mladost bosanska

Sanja i njena raja

Negdje tamo sredinom novembra zazvoni telefon. Na drugoj strani Sanja.

“Tata, evo upravo su me zvali iz Nike-a, zovu me na intervju”.
“Pa kada si konkurirala? Nisam znao da trazis novi posoa.”
“Nisam uopce konkurirala. Rakose mi da su vidjeli cime se bavim kod Clippers-a i hoce da razgovaraju sa mnom.”
“Pa hoces li ici?”
“Hocu. Posao mi se cini interesantan a nista me ne kosta da odem. Oni placaju sve, avion, rent-a-car i hotel za tri dana.”
“Otidji. Vidi o cemu se radi. Imat ces vremena da odlucis sta ti je raditi ako ti ponude posao.”

Kraj je januara i Sanja vec trecu nedelju radi za Nike. Ostavila je suncani LA i otisla u kisni Portland jer ponudi nije mogla odoliti. Radi kao Global Media Community Manager za Basketball, ma sta to znacilo. Placa i benefiti odlicni, posao veoma interesantan, sa mnogo putovanja i susreta sa poznatim licnostima iz svijeta kosarke.

A put do Portland-a nije bio lak.

Sanja je sa osam godina napustila Banjaluku. Da li je znala sta se oko nje dogadja, nisam siguran, ali znam da je volila Antu Markovica, da je shvatila da neki drugi vole nekog Karadzica, da su je u skoli natjerali da se izjasni koje je nacionalnosti iako je iz mijesanog braka, da je htjela da prisustvuje casovima pravoslavnog vjeronauka jer joj je najbolja kolegica bila tamo, da joj je bezbrizno djetinjstvo prekinuto voljom drugih koji su za sve nas imali posebne planove.

Za godinu dana izbjeglistva u Zagrebu nije stekla nove prijateljice. Slijedecu godinu je stigla u Ameriku i pocela zivjeti svoje djetinjstvo ponovo iz pocetka. Nije joj bilo lako. Trebalo je uciti jezik i istovremeno savladavati ostale predmete, trebalo se prilagoditi novoj sredini koja je imala svoja pravila, svoje vrijednosti, svoj odnos prema novopridoslim. Sve je to Sanja pregurala preko svojih ledja, izbjegla zamke koje je nova sredina postavljala pred nju i na kraju zavrsila osnovnu skolu. Bila je dobar djak, bavila se sportom. Igrala kosarku i nogomet u skolskoj ekipi, bila kapiten atletske ekipe.

Kada je doslo doba fakulteta rece nam Sanja da bi htjela da studira Sports Management, zanimanje koje nam je bilo nepoznato jer  od nas, u nase vrijeme, takvo nesto nije postojalo. Nismo je htjeli ubjedjivati da izabere nesto drugo, nesto sto daje znanja koja su se nama cinila pravima. Dozvolili smo joj da ona sama odluci, nadajuci se da ce mozda kasnije svoja razmisljanja promijeniti i izabrati nesto drugo. Ni na mjesto studiranja nismo htjeli uticati. Zeljela je da ide u toplije krajeve i odlucila se za University of Florida u Gainesville-u.

Studirala je Sanja vrijedno, nastavljajuci da se bavi sportom. Slobodno vrijeme je iskoristila da se bavi humanitarnim radom, bila organizator raznih druzenja, radila part time kao sto to cine mnogi student. Zadnji semester je morala sticati praksu, radeci posao koji je vezan za njeno zanimanje.

I tu je Sanja ostvarila sto je naumila. Uspjela je dobiti intership na UCLA, univerzitetu koji je dao najveci broj olimpijaca USA-a. Nakon zavrsetka intreship-a, ponudili su joj posao. Naravno, uz pocetnu placu od deset dolara na sat.

Prihvatila je Sanja taj posao znajuci da ce joj rad na UCLA biti dobra referenca za buducnost. Istovremeno je morala raditi kao bartender da bi mogla prezivjeti u Los Angeles-u, jednom od najskupljih gradova Amerike. Cijelo vrijeme je pratila oglase, nadajuci se da ce naci neki bolje placen posao koji ce joj omoguciti pristojan zivot. Bojao sam se da ce tako biti cijeli zivot. Nisam razumio svijet kojim sam bio okruzen

Jednog dana zapazi oglas Los Angeles Clippers-a, jednog od dva NBA tima Los Angeles-a. Trazio se nekakav manager, pozicija za koju Sanja nije bila kvalificirana. Ipak odluci da se javi. Kako je znala da ce se na oglas javiti na stotine kandidata, odluci da svoj Resume i Cover Letter zapakuje u kutiju od cipela.

Par dana kasnije dobi poziv od Clippers-a. Pozivaju je da dodje na intervju.

Posao, naravno, nije dobila, ali je imala priliku da razgovara sa vice president-om u cijem je odjeljenju raspisan oglas. Kada je video rezime zapakovan u kutiju od cipela, rekao je svojoj sekretarici da pozove Sanju jer je zelio da upozna osobu koja je to uradila. U razgovoru koji je slijedio, vice president je objasnio Sanji da joj menadzerski posao ne moze dati jer nema potrebne kvalifikacije ali da joj moze ponuditi intership, uz iste uvjete koje je Sanja imala u UCLA.

Sanja pristade. Znala je da joj je to dobar pocetak i da postoje sanse da jednog dana dobije stalni posao.

I bi tako. Nakon godinu dana dobi stalni posao ali uz jako malenu placu. I dalje je morala raditi dva-tri dodatna posla da prezivi. Godinu dana kasnije Sanja se najavi vice president-u. Odlucila mu je reci da je vec dvije godine sa Clippers-ima, da voli posao, ali da od place ne moze prezivejti i da ce morati naci nesto bolje placeno. Iznenadi se kada jos sef rece da ce joj povecati placu za 50%. Bio je to znacajan skok za Sanju ali jos uvijek nedovoljno da se prezivi u Los Angeles-u.

Kasnije su se stvari brzo mijenjale na bolje. Sanja je pronalazila nove nacine da privuce publiku na utakmice u vremenima kada su Clippers-i bili jedan od najlosijih timova lige, organizirala razne vrste zabava za klub, donosila novac, a to je rezultiralo povecanjem place nekoliko puta, te na kraju useljenjem u kancelariju u Staples Center koja je oznacavala visi status u kompaniji. Samo rijetki su imali kancelariju a Sanja je svojim radom to postigla.

Stekla je Sanja mnogo prijatelja za to vrijeme, preselila se u Santa Monica-u, stotinjak metara od plaze, u ulici koja je u stvari poznata setacka zona Promenade. Uz lijepu klimu iprijatelje, zivot je bio lijep.

Odluka da se preseli u Portland je bila teska. Sanja je posao u Clippers-ima volila, bio je zanimljiv, solidno placen, a uz to ove godine Clippers-i igraju odlicno i postoji mogucnost da postanu prvaci NBA-a. LA joj je prirastao srcu, imala je grupu prijatelja sa kojima se odlicno slagala, klima je bila upravo onakva kakvu je voljela. Ali izazov nove pozicije je prevagnuo, narocito kada joj je stari sef koji ju je primio u Clippers-e savjetovao da priliku ne propusta.

U gradu u kojem je Sanja rodjena mlade brinu neke druge brige. Posla, istina, nema, ali to je manje vazno. U gradu gdje je najveca investicija poslije ovog zadnjeg rata zgrada vlade, gdje su unisteni svi privredni giganti od prije rata, gdje su marginalci preko noci postali multimilioneri, a gdje je najpopularnija licnost grmalj iz Laktasa, za mladu inteligenciju je najvaznije pitanje osamostaljenja blentiteta: cak 72 % mladog obrazovanog svijeta to prizeljkuje, kao da ce time biti rijeseni svi njihovi problem. Ako uz to dodamo inicijativu da bi se u krugu univerziteta trebala graditi crkva posvecena “poginulim studentima, asistentima i radnicima univerziteta” krug nacionalnog (i svakog drugog) ludila se zatvara.

Zbog toga sam ponosan na nasu protjeranu mladost koja u svim zemljama svijeta ponosno pronosi ime nase domovine Bosne. Poznajem mlade, cijenjene doktore nauka, magistre, inzinjere, profesore, doktore medicine, farmacije, operske pjevacice, strucnjake u oblasti finansija, vrhunske medicinske sestre, arhitekte, privatnike, i sve ostale kojima mrznja nije pomracila um vec su zlo koje im je ucinjeno pobijedili ulazuci izuzetne napore kako bi uspijeli u novim, nepoznatim, sredinama, daleko od rodne grude, za sto je bilo potrebno uloziti mnogo vise truda nego sto je to trebalo nama u staroj domovini.

A njihovim vrsnjacima u rodnom gradu preporucujem da i dalje nastave putem kojim idu zadnjih dvadeset godina. Buducnost koju im je predvidio idejni vodja im je zagarantirana. A cini mi se da im je to jedini cilj, ako je suditi na osnovu njihovih razmisljanja i inicijativa koje su im najvaznije u zivotu.