Teksas

U prednjem redu, s lijeva na desno: Amira (Švedska), Kićo (Novi Sad), Faki  (Banjaluka), Zeza (Švedska), Saima (Sarajevo), Emira (USA), pok. Jasna, pok. Boro, Co (USA).
Gore Vinka (Banjaluka), Majci (Slovenija), Slavica (Banjaluka)

Neću danas pisati o Teksasu, američkoj saveznoj državi iz koje dolaze čudni političari i gdje je većina građana naoružana do zuba kao da će sutra izbiti rat. George Bush, predsjednik kojem ne bih dao da čuva ni dvije nacrtane ovce, nas je toliko unazadio da posljedice jos uvijek osjećamo a i posljednji kandidat za predsjednika iz redova republikanske stranke Perry iz ove savezne države nije bio puno bolji od njega. Srećom izbori su za nama i sada mogu malo mirnije spavati.

Danas ću o Teksasu u našem gradu, montažnoj baraci koja je bila naš drugi dom tokom zadnje dvije godine školovanja. Kako se broj učenikaTehničke škole povećavao, ponestajalo je prostora pa je neko odlučio da sagradi baraku pored školskog igrališta. I u tu baraku su smjestili starije razrede pa smo, i mi, IVR, većinu časova imali tu. Ko je baraci nadio ime ne znam ali vjerovanje je bilo da je tako nazvana jer su u njoj vrijedila neka druga pravila. Država Teksas je za nas bila poznata po kaubojima, pucnjavama, bezvlašću pa su ti atributi vjerojatno uticali na odluku o imenu. Zamislite kako bi to bezveze bilo da je baraka bila nazvana Mejn, ili na primjer, Konektiket.

Kako je baraka bila prilično daleko od kancelarije direktora (trebalo se spustiti sa drugog sprata, preći dugački hodnik, izići na zadnja vrata škole, spustiti se niz stepenice, proći dio dvorište pa tek onda ući u baraku) osjećali smo nekakvu sigurnost  i na osnovu toga usvajali neka nova pravila ponašanja. U školskoj zgradi je bilo obavezno nošenje papuča u razredu a u Teksasu su pojedinci  samovoljno odlučili da se toga ne pridržavaju. Posebno je to bilo vidljivo u danima kada smo imali fizičko vaspitanje. Tada se broj papuča smanjivao jer su neki mislili da ih mogu zamijeniti patikama.

I bilo je to tako sve dok jednog dana na čas profesora Dragutina Boškovića  (koji nam je predavao Radarsku Tehniku) u učionicu iznenada ne banu direktor Došen, strah i trepet naše škole, i zađe između klupa zagledajući se u našu obuću. Izdvoji sve one koji su na nogama umjesto papuča imali patike i zaprijeti im da istog momenta idu kući i donesu papuče. Inače, neka se ne vraćaju nazad. A odgovarajuće kazne će slijediti. Profesor Bošković dobi zadatak da popise prekršitelje 'zakona'. U toj pometnji, svi osim mog komšije Šukija se pokupiše i napustiše učionicu. Jedino se Šuki vrati na svoje mjesto i poče nešto tražiti u školskoj torbi, očigledno vidno uzbuđen. Profesor Bošković, kojem je bilo nezgodno zbog incidenta, ga upita zašto i on nije poslušao direktorovu naredbu a Šuki mu, gotovo kroz plač, reče da će od kuće donijeti pištolj i da će ubiti direktora. Mi smo se svi našli u čudu a i profesor je bio zbunjen. Poče ga ubjeđivati da se smiri, da ga on neće zapisati, neka ostane na času.

Šuki se nekako smiri i tako se ovaj nemio događaj završi. Da je Šuki ostao pri svojoj namjeri, možda smo i mi još u ono doba krajem šezdesetih mogli imati prvu pucnjavu u školi, ko zna. Možda smo mogli postati poznati u svijetu kao preteča onoga što se u Americi počelo događati mnogo kasnije. Srećom, za mog školovanja sve se završilo na ovom, sa ove distance, šaljivom događaju, ali smo dvadesetak godina kasnije pokazali da nam u Evropi nema ravnih, bar kad je u pitanju baratanje vatrenim oružjem.

A kao uspomena na naš Teksas ostade mi ova fotografija na kojoj su mnoga draga lica, od kojih neka, nažalost nisu više među živima.