CCIT

Prevrčući stara pisma i čestitke, naletih na kartu koja me podsjeti na moju prvu Cristmas Party u Americi. Mjesec dana prije Nove 1994. godine počeo sam raditi u računarskom odjeljenju na Duquesne University kao Computer Technician. Za mene i moju familiju taj je posao značio početak normalnog života u zemlji gdje gotovo svi doseljenici po pravilu počinju sa najmanje plaćenim poslovima, radeći u supermarketima na slaganju hrane u kese ili popunjavanje polica tokom noćne smjene, u hotelima kao čistaćice, perući suđe u restoranima... Dobiti posao u struci je značilo da si se izvukao sa dna, da imaš šansu da jednog dana napreduješ do pozicije koju si imao u staroj domovini. Odnos američkih vlasti prema useljenicima se jako razlikuje od istog u nekim zemljama Evope, na primjer, skandinavskim zemljama. To mi je postalo jasno upravo čitajući pisma prijatelja koji su u usto vrijeme tražili svoje mjesto u tim evropskim zemljama sa gotovo najvećim životnim standardom. Dok je u tim zemljama bilo forsirano učenje, prvenstveno jezika, u USA su se useljenici veoma brzo zapošljavali, čak i ako im jezik bio problem.

I još jedna bitna razlika. Meni u USA nikada nisu tražili diplomu i uzimali su moju riječ zdravo za gotovo. Zvuči nevjerojatno ali je tako.

Raja u CCIT-u (skraćeni naziv računarskog odjeljenje) me je lijepo primila. U grupi sam se osjećao prijatno, kao da sam tu već godinama. Brzo sam se uklopio i učestvovao u svemu ravnopravno, kao da sam godinama tu.

Te prve Christmas Party se sjećam po jednoj igri. Svi smo morali donijeti po jednu sliku iz djetinjstva koja je onda zakačena na jednu oglasnu ploču sa slikama svih zaposlenih. Za pripremu oglasne ploče je bila zadužena jedna osoba tako da ostali nisu znali kome slika pripada. Mi smo onda, cijelo odjeljenje, pogađali ko je na slici. Ja sam pronašao jednu kada sam imao manje od dvije godine za koju sam vjerovao da će biti teško da me neko prepozna. Da nisam znao da sam ja na toj slici, sumnjam da bih se i sam prepoznao. Međutim, bio sam jako iznenađen kada su me odmah prepoznali, da li zbog toga što je slika bila drugačije od onih izrađenih u Americi, ili možda zbog ambijenta u kojem je snimljena. A na slici sam više ličio na djevojčicu s dugom plavom kosom koju sam nosio sve do svoje pete godine kada me je Mijo Bajić, konobar u birtiji na uglu Braće Podgornika i Vlade Vitjuka, uz moj plač, ošišao.

Za vrijeme rada na Duquesne University prisustvovao sam velikom broju zabava ali mi je ova prva ostala u posebnom sjećanju jer sam tada shvatio da sam u novoj sredini prihvaćen i da se neću osjećati strancem, kao što je to bio slučaj s mojim prijateljima koji su završili u Skandinaviji gdje je odnos prema useljenicima bio drugačiji.

Zbog toga se sada osjećam strancem pri rijetkim posjetama Banjaluci kada znam cijeli dan šetati gradom a da ne sretnem niti jedno poznato lice. Žalosno je to ali je tako. I neće se taj osjećaj promijeniti jer se broj onih koje bi eventualno mogao sresti svakodnevno smanjuje sve dok jednog dana ista sudbina ne stigne i mene.