Pismo prijatelja

Pitaju me ovdje mnogi kako mi je u penziji, da li mi je dosadno, u šta ubijam vrijeme, ima li dosade. Odgovaram im da ni sada nemam dovoljno vremena za sve ono što bih htio uraditi i da mi nije jasno kako sam stizao na sve onda kada sam svako jutro morao na posao. Kada bih imao još 24 sata, bilo bi mi malo. I dobro je da je tako jer sam čuo da je prva penzionerska godina najopasnija i da je za mnoge kobna. Valjda ima ljudi kojima je posao bio sva zanimacija u životu pa u trenutku kada ne moraju ustati ujutro zbog posla dožive šok od koga se teško oporavljaju. Hvala bogu da nisam jedan od tih i da sam kroz sve bure života prošao relativno lako, bez nekih težih stresova, iako ponekad to nije bilo lako. Preživjelo sve svašta pa mi uplivavanje u penzionerske vode nije bio problem iako nisam vješt u plivanju kao neki kojih se sjećam.

Zadnjih dana svrstavam pisma od familije i prijatelja, čitam ih i zapisujem pojedine dijelove koji mi se čine interesntnim za knjigu koju pišem. Uzbudljivo je danas nakon toliko vremena ponovo pročitati riječi napisane u vremenu kada smo svi živjeli u nekakvom polusnu ili bolje rečeno, bunilu, pa nam je stvarnost isticala kroz prste a da to nismo primjećivali. Priznajem da se mnogih pisama ne sjećam i da za mene danas ona predstavljaju pravo otkrovenje. U doba kada su slana život je bio drugačiji. Dugo nam je trebalo da se vratimo u neke mirnije vode pa je mnogo toga napisanog ostalo nezapaženo, previđeno, prelazilo se preko riječi olako, ne shvaćajući njihovo pravo značenje.

Danas sam ponovo pročitao pismo od prijatelja koji je svo vrijeme ostao u Banjaluci. Proveli smo zajedno mnogo lijepih trenutaka sve do momenta kad smo mi „morali na put“. Jedan je od rijektih koji se nije slagao sa tadašnjom politikom, odnosom vlasti prema nama okuženim s kojima se nije bilo dobro družiti, bio nam od pomoći kad god je to trebalo. Nije to bilo popularno u to doba a nisam siguran da je i danas. Ostao je uz nas do zadnjeg dana a i danas je jedan od rijetkih zbog kojeg se ponekad vraćam u Banjaluku.

Evo šta nam je naš prijatelj davne devedesetsedme pisao:

Banjaluka, 8.6.97

Dragi naši Komljenovići.

Znamo da je prošlo isuviše vremena od kada se nismo javili ali to nikako ne znači da smo prestali misliti na vas. Naprotiv, spominjemo vas vrlo često a da ne govorim o svakodnevnom uzdahu pri prolasku pored vašeg balkona. S prvim proljetnim danima taj mali balkončić dobija na značaju mnogo više nego što je i sam svjestan. Podsjeća nas na prva sunčanja i kafice koje smo zajedno pili i šacovanje trebica sa Coove i moje strane. Da stvar bude još dirljivij,a sad se vašem priključio i balkon Vujinića pa sad dvostruko uzdišemo. Eto toliko o uzdisanju a sad malo o izdisanju koje je po intenzitetu s kojim to radimo na ovim prostorima još prisutnije.

Šta u par rečenica reći o ovom prostoru koji nas okružuje i spodobama koje bi po zakonu evolucije trebale biti civilizovana ljudska bića na pragu trećeg milenijuma. Taj prag kod nas zbog retrogradnih procesa stoji zakopan negdje duboko u podrumu, odakle se polako i velo stidljivo promalja glava čovjeka željna svega onoga što želi normalan civilizirani čovjek. Neke stvari se polako pomjeraju na bolje ali sve je to tako sporo bar za nas koji smo polovinu života ostavili za sobom a onu što je pred nama prije 5-6 godina zamišljali smo ljepšom i sadržajnijom. Zbog toga smo i rezgnirani s nekim groznim osjećanjem da nam nešto promiče i mili kroz prste a vrijeme neumitno prolazi...“

Moram biti iskren, pismo sam davno zaboravio i sada mi je neizmjerno drago što ga je Nera sačuvala. Podsjeti me ono da je i našim iskrenim prijateljima koji nisu morali otići bilo teško što nas više ne sreću, što nas dijele gotovo nepremostive daljine i što sa nama ne mogu podijeliti neke sitnice koje su nam pričinjavale zadovoljstvo. Davno sam shvatio da su gubitnici svi pošteni ljudi i da nikome nije bilo lako. Svako je za sebe nosio to teško breme koje su nam na leđa navaljali drugi i svima nam je trebalo dosta snage da pod njim ne pokleknemo. Srećom, izdržali smo i sada i jedni i drugi stojimo uspravni, mada sa osjećajem gorčine da je sve moglo biti drugačije da nas je bilo više.

Nema više kafica na malom balkonu, ovdje u mom kraju nema ni mladosti za kojm bi se čovjek mogao okrenuti (a i sramota bi bilo u ovim godinama), ali je ostalo prijateljstvo koje neljudi nisu uspjeli uništiti.

I to je naše najveće blago, ma gdje se nalazili.