Uz grb... o značkama
Zahvaljujući Ipod-u odlucila sam se za prilog uz slike koje je moguće poslati. Ova sahrana je bila 13 juna 1965 god. a slike smo slučajno dobili od jednog stranog novinara. Naš komšija Toše Miteševski je bio fotograf. Prepoznao ga je taj novinar i uručio ove tri slike. To je dio naše istorije i odbrane Sarajeva.
Komšija preko puta mene se zvao Branko Krstić. Bio je penzioner bivse JNA. Penziju je stekao kao dugogodišnji Nacelnik prijemnog odjeljenja u Vojnoj bolnici u Sarajevu. Bio je poznat pod nadimkom "Bata Krle". Rodom iz Srbije - Kostolac. Rano ostao bez oca, završio vojnu akademiju i službovao u Sarajevu. Oženio se rođenom Sarajkom Anom Trezner i u kasnim godinama dobili kćerku Sandru.
Imali smo korektan komšinski odnos sa povremenim druženjem. On nije imao nikakve rodbine u Srbiji, ali je vrlo često nekim svojim zemljacima "preko štele" sređivao da im sinovi slžze JNA iako nisu bili zdravstveno ok. Obično bi ih postavljali da kuhaju kafu u nekim službama, jer u tim selima je bila deviza "ko nije za vojsku, nije ni za ženidbu." Bio je pasionirani skupljač značaka. Imao je te albume sa jastučićima i pred rat je bilo blizu hiljadu komada.
Uvijek se sjetim kako je Ana na to reagovala. Kad bi god dobio novu značku, bio je sretan i odmah nam je svima pokazivao i pričao od koga je dobio i šta znači.
Pravili su vikendicu na putu prema Palama. Ana bi svaki put kad bi donjeo značku rekla " je..... te značke. Da si mjesto njih dobio po jednu ciglu do sada bi napravili vikendicu."
Umrla je od raka pluća pred rat. Kad su Srbima organizovani avioni za privremeno izmještanje u Beograd i on je poslao Sandru kod nekih od tih ljudi kojima je ranije pomogao.
Zaratilo se, on nije htjeo da ide iz Sarajeva. Ostao je s nama, mi komšije koji smo ostali u našem ulazu brinuli smo jedni o drugima.
U junu 1995. god kad je Biljani Plavšić na granici Srbije, po naredbi Slobodana Miloševića bio zabranjen ulaz u Srbiju, osjetila se odmazda prema našim komšijama rođenim u Srbiji. Oficiri RS koji su rođeni u Bosni su ostali i formirali svoju vojsku.
Znali su sve o našoj zgradi i tad je smrtno pogođen Branko. Nije se puno ni sakrivao, nije često silazio u podrum.Taj isti dan je zapaljivim metkom pogodjen stan Dzindjic Branka koji je takodje bio penzioner rodom iz Srbije.
Branko je u toku rata bio u vezi sa Sandrom preko poruka Crvenog krsta/križa .Ti ljudi kod kojih je poslao Sandru bili su užasni prema njoj (majku su joj oslovljavali sa ustaškinjom). Uspjela je da ode u Holandiju. Udala se za Bosanca iz Vareša, dobila sina i živi u Roterdamu. Stan je dala svojoj najboljoj prijateljici, koja se udala, i plaća samo režije.
Ja sam organizovala sahranu. Nismo imali novca, otišla sam u Opinu i oni su to obavili sredivši svu dokumentaciju.
Mi smo često u toku rata razgovarali i o smrti i sahranama. Svi smo odnekud došli u Sarajevo pa smo i o tome razgovarali. Mogao se dobiti i pop i hodja i fratar. Branko je rekao da se sahrani kao ateista.
Kad sam dosla u pokopno društvo oni su me pitali hoću li natpis na ćirilici ili latinici. To me obradovalo i rekla sam na ćirilici. Obzirom da je svaka sahrana bila rizik, jer groblje nije bilo zastićeno od snajperista sa obliznjih brda, sve se brzo obavljalo.
Bili smo svi iz dva haustora. U ratu je bilo više multinacionalnosti i ljudskosti nego danas kad ovi političari sve rade da se to uništi da bi oni ostali na vlasti u svojim nahijama. Zbog toga je Sarajevo i imalo mnogo prijatelja i podrške u svijetu.
Pozdrav Saima
Labels: ratna sjecanja
posted by co | 10:26 PM
3 Comments:
Lijepa ljudska gesta, kakva se od tebe Saima, tako dobre i prostodusne, i ocekuje.
Noci 12.12.1989. bila sam kod Omera u drustvu u kojemu sam se osjecala kao riba u vodi. Mnogi d nas su vec bili otisli iz Zavoda, ali 12.12, rodjendan firme i dalje je bio povod da se okupi finiji dio tog kolektiva. Na nas se racunolo kad god je trebalo iznjeti velike poslove, ali smo isto tako kao skupina bili nenadmasni u zabavama. Jeli smo fine stvari, dobro popili, pjevali i pricali o kojecemu. Sjecam se da sam im tu vece pricala zasto silno zelim posjetiti bas Irsku. Neuobicajeno za nase druzenje razgovor se povede o politici. Vrijeme i dogadjaji su ga nametnuli. Recenica " Niko ne sme da vas bije " je vec bila izgovorena, XIV izvanredni kongres CKJ je bio na pragu, prvi visestranacki izbori ce se desiti tek za par mjeseci, a vozd je ostrim rezovima vec krojio kapu Jugoslaviji. Rekoh tada da TAKVA Jugoslavija i treba da se raspadne. Zaprepastenje je bilo ogromno. Da sam razocarala svoje prijatelje u to sam sigurna, a sta danas misle o tome ne znam. Bilo je neizbjezno da i tu vece, kao i na prethodnim zabavamo otpjevamo onu lijepu pjesmu " Tamo daleko ",ali sam prvi put tada cula njen pravi kraj "...tamo je Srbija". Otpjevao ga je moj haver. Znam samo da smo svi zavrsili u inozemstvu. Samo se jedan nedavno vratio u BL, moj haver, onaj koji se prije rata predstavljao kao Srbin ( majka Srpkinja ), u ratno vrijeme kao Hrbin ( otac Hrvat-partizan ), a i pored rodjaka na visokoj funkciji u ratnoj BL morao je bjezati zbog omrazenog mu prezimena. Moj haver je uvijek volio ici uz nos.
Nada
Nastavak je ovo gornjeg komentara :
Pa kad sad procitam ono zlobno " glasali ste ", dodje mi da onog sto to konstatira pljunem u lice, ali mu nikad ne cujem glas, a kamoli da mu vidim oci. Znate vi vrlo dobro zasto sam ja ( nadam se i ostali ) glasala za samostalnu BIH, samo se pravite ludi. Dodje mi doduse da pljunem i na nas kad se sjetim onog jadnog Jutelovog mitinga u BL, kad nismo mogli nista promijeniti, ali smo svojim prisustvom bar mogli reci sta mislimo. A nismo.
I sad, kad se naveliko prica o novoj Jugoslaviji, a pritom nitko ne spominje ni Sloveniju, ni Makedoniju, ni C. Goru, ponovo se sjetim onog mog profesora iz SH sto me onomad pitase sta mislim o Deklaraciji o jeziku. Mozda je i ocekivao moj odgovor da se slazem s hrvatskim stajalistem, ali ga je vidljivo uzrujao moj odgovor na njegovo protu pitanje: " A sta bi tek rekli Makedonci, Crnogorci, Slovenci ?" Rekoh tada da se u tome i ocituje neravnopravnost jezika, jer po kojoj logici oni moraju znati SH, a mi ne moramo znati njihove jezike ? Da, moja Jugoslavija je bila ona deklarirana, a ne ona koja se provodila. Na zalost, naivno sam mislila da se to moze popraviti.
Ne znam sta je u glavama zagovaraca nove Jugoslavije. Mozda misle da ce s OSTALIMA ( C.G, Sl, Mak. ) lako, ili im je ipak dovoljan okvir Hrvatske, BIH i Srbije ? BiH se nitko ne odrice, kao kopileta ( citaj Brdjaninov rijecnik ) kojeg nitko ne voli, ali bi dobro doslo za konacan obracun ?
Nada
Kad vec spomenu Brdjanjina sjetih se njegove 'ideologije' o sapunu i djeci iz mjesovitih brakova. Bilo je stvari koje niko te 1989 godine nije mogao ni u snu da pomisli. Otac Srbin majka Hrvatica. Pocetkom rata otac sve zesce 'na liniji', sukobi u familiji. Zavrsava da zena i djeca odlaze u izbjeglistvo, zavrsiste svako na drugoj strani svijeta. On ostade, sta li misli danas. Familija upropastena. Bilo je jos ovakvi tuznih sudbina
Post a Comment
<< Home