Za duše ranjene
Facebook je vražja stvar. Ako se upecaš, ode vrijeme.
Iako nastojim da ne postanem ovisnik priznajem da volim pogledati šta ima
novoga pa makar neke druge stvari gurnem u stranu. Dok je zime, nije problem,
ali šta da se radi kada ugrije sunce. Mora da i za ovu boljku ima lijeka, samo
ga treba pronaći.
Mnogo je raje banjalučke na facebook-u. A kako i ne bi
bili kada su nas rasuli po svijetu pa se sada tu okupljamo. Prako facebook-a
upoznajem mjesta gdje živimo, saznajem za prinove u familijama, prisustvujem
vjenčanjima, rođendanima, druženjima, promocijama na fakultetima, koncertima
naše talentirane mlađe generacije, pratim uspjehe naših mladih sportista, putujem
po svijetu sa prijateljima, poznanicima i bivšim sugrađanima, divim se umjetničkim
radovima slikara, pisaca...
Danas mi za oko zapade slika Amile Bajrić, naše
sugrađanke o kojoj ne znam ništa. Ili možda znam ali me pamet ne služi. Promakla
bi mi da je moj komšo Kemo s druge strane Ohio rivera nije šerirao. Ukrah je za
one koji od facebook-a bježe k’o od
vraga. Nadam se da se Amila neće naljutiti jer bi bila šteta da ostane skrivena
od očiju onih kojima je duša ranjena i nikako da zacijeli.
Šta reći. Ništa. Sve je tu, na jednom mjestu. Slika
govori sve. Riječi nisu potrebne.
Labels: umjetnost
4 Comments:
Omnia mea mecum porto.
Nada
Da si ti nas uspio bas sve rastjerati po FB_u, kako si bio naumio, sad bi sam bio na blogu. E nes mene, necu valjda tamo udarat cekicem po stolu.
hahahaha
Nada
Nisam ja Nado tjerao nikoga na facebook samo sam spomenuo da je on omogućio svakome jednostavan pristup Internetu i to je naša raja razasuta po svijetu očigledno prihvatila objeručke, što mi je drago.Evo danas, na primjer, naletih na Faruka Turkanovića za kojeg nisam znao gdje je. Isto tako sam prije par godina naletio na Ekrema Nanića. Da ne bi facebook-a ko zna kada bih ih sreo, makar ovako viruelno.
Da nisam prelistala, ne bih znala da se Coka tako zove.
poz
Nada
Post a Comment
<< Home