Zavodske veze

Dok sam izlazila iz auta orosi me nekoliko kapi kiše. Nikad nije svrsishodnije i kraće padala. Pomislih, suze za gospođu Veru.

"Naredila sam Risti da Vas dovede", rekla mi je s vrata robusnim, otresitim glasom tog zadnjeg mjeseca 1992. godine kad sam je prvi put srela. Vera je bila takva, naredi vam da se u njenom društvu osjećate toplo, voljeno, zaštićeno bez ostatka, i vi se predate.

"Sve o Vama znam već godinama, pričajte o Banjoj Luci, šta to oni rade?"

"Prokleti bili". Samo to je izustila na kraju.

"Risto kađe da si ti jaka”, brzo je presla na ti, “iako si k' pticica."

Nasmijala sam se, jer gospođa Vera je bila tek nešto viša i tek nešto teža od mene, a ispunjavala je sobu svojom snagom. Po godinama mi je mogla biti mama.

Svega nekoliko puta  za svih ovih godina sam bila kod njih, ali sam stalno obećavala da ću doći u Malinsku gdje su provodili proljeće, ljeto i jesen

"Dodji Nado, udebljačemo te. Risto će se brinuti za tebe. Znaš kako je on dobar. Ne znam šta bih ja bez njega".  Obećavala jesam, ali nikad otisla nisam. Sad mi zao.

Često smo razgovarale telefonom. Ja bih obično zvala zbog nekog poslovnog dogovora. Čim bi čula moj glas viknula bi : "Risto, Nada..." Gospodin Risto Atanasov nije žurio jer je znao da se prvo nas dvije moramo ispričati, bar pola sata.

Danas pognute glave, krijuci suze, slušam njenog zagrebačkog prijatelja kako iza odra priša o njenom zaista impresivnom zivotnom putu.

Osječka Židovka po rođenju, sa dvanaest godina je doselila u Zagreb. U ratu je zajedno sa obitelji završila u nekom logoru u Zagrebu. Uspjeli su se izvući podmićivanjem i odseliti u Sarajevo na sigurno, mislili su. Opet su završili u logoru. Spasili su se bijegom. Sa sedamnaest godina je otišla u partizane i nakon rata se vratila u svoj voljeni Zagreb.

" Ali " rekao je njen zagrebaški prijatelj", najljepše godine Vera je sa svojim Ristom provela u Banjoj Luci. Govorila je da je to dvanaest najsretnijih godina u njenom životu". Podigla sam pogled prema Hozi sva važna sto sam i ja otamo.

Sunce nas je dočekalo po izlasku iz Krematorija. Počinjalo je drugo poluvrijeme tog dana. Ljepše, veselije, ali isto tako obilježeno Banjom Lukom.

Hozić Ferid, Hoza, moj drug iz Zavoda banjolučki je arhitekt. Projektirao je banjolučki PIO, sportsku dvoranu Mejdan, hotel Vilina vlas u Višegradu (onaj po zlu čuven) i još puno toga. I ako sam ja imala druge planove, nije htio da se tek tako rastanemo. U toplom i ugodnom kutku picerije Leonardo, ja uz quattro formaggi, on uz lignje i merlot odlične kvalitete (ili sam ja bila raspoložena za vino) pretresali smo Zavod od vrha do dna. Mlada firma osnovana iza zemljotresa s tek nekoliko starih vukova neiscrpan je izvor priče. Iz zvučnika ugodno glasno poteče Tonight, Bowie i Tina.

"Nisam već dvadeset godina" kazem ja.

"Ni ja" kaže on.

Uvijek sam ga preko radnog tjedna kritizirala zbog nonšalantnog izgleda.

"Arhitekt si, ne prilići ti", govorila sam mu.

"Gora si od Adice", odgovarao je on. (Adica mu je žena).

Na feštama se pojavljivao savršeno dotjeran i elegantan. Bio je jedan od nekoliko briljantnih zavodskih plesača. Moj Miro je komentirao slike s fešti; "Hoza je uvijek blizu tebe "  Srećom vole se, pa nema problema.

"Pozdravi mi Sacu", .

"Mogu samo preko Cajinog bloga" doviknuh ja izlazeći iz auta.

Nada

Zagreb, 13.03.2013.