Dinastija Praštalo
U obilju vijesti
iz starog kraja opet se neko sjeti banjalučke privrede i nekadašnjih giganata:
Čajaveca, Incela, Jelšingrada… Kažu, sve propalo ili pokradeno pa banjalučka
mladež ne može računati na dobro plaćene poslove kao prije ovog zadnjeg rata.
Gledam i neke fotografije koje u meni bude sjetu na dane kada smo svi imali
poslove i redovne plate, kada smo razvijali i proizvodili proizvide koji su se
izvozili diljem svijeta, kada smo ljeti jurili na more da se zasluženo odmorimo
od poštenog rada. Sada je to sve propalo i izgleda jadno kao da je uništeno
ratnim dejstvima. Kao da je bratija sa brda godinama rokala grad iz svih
mogućih oružja. A koliko je meni poznato, nije. Uništili su to novi „biznismeni“ koje je tamošnji
narod jedva dočekao jer im oni prijeratni nisu valjali. Negdje od početka rata
su nas ubjeđivali kako sve pare odoše u Sarajevo (pardon, današnji Teheran, ako
se držimo Miline retorike) a nama su ostavljali mrvice. Danas je to znato
drugačije. Bolje. Umjesto u Teheran, pare odoše u džepove novokomponiranih „biznismen“
pa je narodu sada sve potaman. Mnogo je ljepše kada te pljačka tvoj a ne neki
tamo balija ili ustaša.
Razmišljajući o
fabrici Rudi Čajavec u kojoj sam proveo dobrih petnaestak godina radeći na
najsavremenojoj opremi, stičući znanja koja će mi pomoći da se snađem u
najrazvijenijoj zemlji svijeta, sjetih se da svi OOUR-i nisu propali. Ima jedan koji i dan danas radi
i donosi lijepe pare jednom našem bivšem kolegi. Primjer je to za pohvalu, za
razliku na druge od kojih nije ostalo ništa. A kolega je bio sposoban, mora se
priznati. Radi se o mladom oficir bivše nam armije koji je devedesetih odmah
preplivao na pravu stranu, za što je očigledno bio dobro treniran. Pisao sam o njemu već jednom ali nije zgoreg
neke stvari ponoviti da se ne zaborave. Taj naš kolega pripada ekipi plivača
koji su, to je sada očigledno, ovu
disciplinu trenirali od malih nogu, istina ne u Vrbasu, već je to bilo više
teoretski, na suhom, u krugu familije. Ako je suditi po tome kako se u tim
mutnim vodama snašao, imao je vrhunske trenere. Gledajući danas sa ove
vremenske distance zaključujem da onoj našoj banjalučkoj raji koja je od malih
nogu bacana u hladni Vrbas kako bi naučila plivati, to u vodama koja su
zamutili nacionalisti nije puno pomoglo. Krivicu svaljujem na trenere jer nisu
koristili prave tehnike a bez toga nema vrhunskih rezultata. Da nije bilo tako
ne bi ovih zadnjih dvadesetak godina svoja plivačka umijeća pokazivali na svim
drugim rijekama svijeta, a ne tamo gdje su ih stekli.
A moj radni
kolega Dragan je spremno dočekao promjene devedesetih i odmah se bacio u opasne
valove nove demokratije. Nakon što je SDS osvojio vlast u Banjaluci i nakon što
je proglašena Srpska Republika Bosna i Hercegovina, Dragan je s zanosom pričao kako
ju je predstavljao na sajmu u Parizu dok je u ostatku Bosne već počinjao rat.
Sjedili smo u njegovoj kancelariji, direktorskoj, razgovarajući o mogućoj
poslovnoj suradnji. Tog trenutka mi je bilo jasno da će mladi oficir daleko
dogurati što se kasnije i obistinilo.
Stvari su se
nakon tog našeg sastanka brzo razvijale. Veliki broj Čajavečkih stručnjaka je
dobio otkaze, mnogi su Banjaluku napustili zauvijek, a Dragan je nastavio
hrabro koračati ka novoj budućnosti. Kako je pregurao rat ne znam (sumnjam da
je bio na ratištu jer za to su bili zaduženi drugi), ali znam da je iz njega
izašao bolje nego mnogi od njegovih dojučerašnjih kolega po struci.
U prvim
izbjegličkim godinama vijesti iz Banjaluke su rijetko stizale i uglavnom su se
odnosile na novosti o rodbini i prijateljima koji su u njoj ostali. Tek kasnije
su stidljivo počele curiti priče o našim nekadašnjim radnim kolegama i njihovim
sudbinama. Tako je jednog dana stigao email od prijatelja koji je spomenuo i
junaka ovog priloga. Bila je to 1997. godina.
Evo šta mi
prijatelj javlja:
„Mikroelektronika je priča za sebe i moram ti
je malo detaljnije opisati.
Tu je neprikosnoveni vladar Praštalo Dragan a prvi
pomoćnik mu je njegova sestra Radmila. Oni su se još od početka rata počeli
ponašati kao vlasnici fabrike i sedam godina poslije to uzima sve više maha.
Gotovo sve su preselili u Novakoviće i tamo udruženi sa Ninkovićem prave
elektronsko brojilo kao jedini proizvod. Sve ostalo je potpuno zamrlo a ono
malo ljudi što nešto znaju utopili su se u opštem sivilu. Kovačić Miro je
jedini čovjek s kojim možeš ozbiljno razgovarati ako ti to odobri seka Radmila,
koja je sebi dala za pravo da o svemu odlučuje. Bilo bi zaista komično da nije
toliko tužno. Posljednji hir Dragančetov je kupovina sportskog metalik Alfa
Romea kao službenog auta. Ne trebam ti opisivati kakv je gnjev radnika izazvao
alo boli njega briga.“
Ovdje se priča o
Draganu ne završava. Kasnije se u novinama pisalo o vili koju je izgradio u
centru grada, u blizini fabrike Rudi Čajavec, o ogradi oko kuće vrijednoj više
od vrijednosti prosječne kuće, o keramici iz Italije, sigurnosnim kamerama
postavljenim na posjedu...
I dok se tako
Dragan razbacivao na sve strane, najveći broj njegovih bivših radnih kolega iz
Profesionale koje su ostale u gradu je jedva sastavljalo kraj s krajem. Većina
je ostala bez posla a novog nije bilo ni na vidiku. U to sam se uvjerio pri
prvoj posjeti rodnom gradu poslije izgona, kada sam nekolicinu sreo ispred
Palasa. Uz piće kojim sam ih častio, pričali su mi o bezizlaznosti njihove
situacije. Nije mi bilo jasno kako i zašto su se tako lako pomirili sa
sudbinom, gledajući pojedince koji su iskoristili rat da se enormno obogate,
kradući i i njihovo znanje. A bilo je među njima velikih stručnjaka, samo im je
manjkala stručnost u prilagođivanju novim vremenima kada „pamet zašuti, budala
progovori, a fukara se obogati“.
U isto vrijeme
Dragan je OOUR koji su neki od njih stvarali shvatio kao vlastitu prčiju. Ako
je suditi po informacijama koje su dostupne na Internetu, u firmu je zaposlio
svu familiju. Tako valjda i treba jer je vještim manipulacijama postao većinski
vlasnik firme i po zakonima koji su u manjem blentitetu danas na snazi sve je
legalno. Tako je Dragan, bivši oficir JNA, koristeći „znanje“ sticano od malih
nogu stvorio još jednu dinastiju na onim našim prostorima.
Znam da će mi
neki zamjeriti što opet napadam „nedužne“ jer nisu oni, zaboga, ništa loše
učinili, kao što mi je to jednom davno zamjerio sin jednog našeg drugog radnog kolege kada sam pisao o njegovom ocu. A ja drugačije ne znam jer su me moji
učili da uvijek govorim istinu.
6 Comments:
Zad gosp.CO-a:
--Izabrao si savsene primjere pasmine HAJDUCKE DINASTIJE iz SUMSKE REPUBLIKE.Cestitam!
Heretik
Vise me ne cudi nista sto se danas desava u nasim krajevima, ni u BL, ni bilo gdje drugdje. Prastalo je imao sansu koju je iskoristio. Ko mu je to omogucio , to je vec druga prica. Sto danas vlada u svojoj firmi I zaposljava svoju familiju je opet normalno za kapitalizam. Kome ne odgovara neka se buni. Jednog dana ce I to poceti. Kada - kad stigne iz guzice u glavu , kad vise ne bude medjunarodnih kredita, kad MMF stisne da se pare vracaju a one na Kipru ili Majorci na racunima kojekakvih Prastala I njemu slicnih. Opet ce se oni koji su jamili izvuci, a obicni svijet ce morati vracati ono sto nije nikad ni imao . Bice kriva Amerika, Evropa, svi samo ne njihvi idoli I oni sami. Trazili ste dobili ste.
Sve hocu da zavrsim a onda mi opet padnu napamet sitnice kao sto je zlato koje je ME imala za potrebu procesa. Zlato cistoce cetiri devetke. Pa onda zlatne paste, pa zlato iz stamapnih veza koje je sluzilo za pozlatu stampanih ploca . Procitala sam clanak za koji si postavio link pa se pitam sta bi s milionski ( $) vrijednom opremom iz Profesionale?
Jad I cemer, a nasi roditelji su s poletom I radoscu odvajali od usta, zivjeli siromasno I skromno , nasa generacija takodje da bi sad razne Prastale uzeli I prigrabili sve sebi.
Za Gdju Emiru:
--Najvrijednije dijelove svih fabrika iz Bluke i ostalog dijela BIH-a -koje su bili okupirali vandali durmitorskog monstruma -odvezeno je u majku Srbiju,kao sto i danas odvoze masovno drvo iz bosanskih suma.Korijeni velikosrpske ideologije je hajducija ,jerosnivac Karodjordjevica bio je hajduk.
heretik
Ta hajducija je pocela dok smo mi jos tamo bili... i sve se radilo u rukavicama... a mi naivni ... vjerovali..... uh...
Ja ne volim jednonacionalno druzenje, a ovaj blog to jeste ; sve zene po nacionalnosti, samo sef musko. Isto k'o nas, hrvatski SDP, zene rade, a muskarci vrhnje kupe ( citaj: bahate se ).
Nemoj se Co odmah mrgoditi, salim se, a i moram pokazati onima sto me " vole " da sam ziva.
Ni Saimina romanticna predstava grupnog povratka, ni tvoje nostalgicno prisjecanje na zivot u Jugi ne bi me priveli komentaru da ti ne opisa nas kao kolateralnu stetu. Krivo si nas naslovio jer mi smo bila ciljana meta. Da je Srbija mogla ocistiti Sarajevo kao BL ni jedan metak ne bi bio ispaljen. Za ostvarenje Velike Srbije, za Srbe tako romanticno i srcedrapateljno zamisljeno kao Otadzbine svih Srba, a zapravo je projekt izlaska na more, moralo se eto potrositi i nesto metaka. Danas se oni koji se nisu dali iz svojih domova i odgovorili puskom na pusku izjednacavaju sa agresorom, a zaboravlja se da ne bi bilo ni ovo pola Bosne da nije bilo njih. Zar kukanje za Jugoslavijom znaci pristajanje na Milosevicevu verziju te drzave ?
Kad sam pisala o nasoj sretnoj generaciji jedan komentator je rezignirano ustvrdio da njima nismo ostavili nista, ni stanova, ni dobrih placa. S pravom. Nakon Titove smrti tvornice i ostala poduzeca koja su nosila progres postala su socijalne ustanove. Ante Markovic je na zalost dosao prekasno. Sigurna sam da bi i on da je uspio, proveo neku vrstu privatizacije a la Margaret Tacer ( manje bolno ), a ne kao ovi lopovi o kojima pises u ovom tekstu. Na zalost to je realnost svih tranzicijskih zemalja i ne bi je izbjegli i da nije bilo rata.
Nada Stefanac
Zaboravih dodati u proslom komentaru : ako netko ima mail adresu Ekrema Nanica Core neka mi pod hitno javi, najbolje preko Coa.
Oprosti Co sto te koristim kao postara, ali kako je u interesu glazbe neces se ljutiti, nadam se.
Poz Nada
Post a Comment
<< Home