Olga

Asima Smajić – Čobašić, naša sugrađanka koja pripada grupi onih naših prijatelja, poznanika i sugrađana koji od devedesetih u rodni grad stižu uglavnom kao turisti, ima bogom dani talenat da naše sudbine prenese na papir slikovito, što nama običnim smrtnicima nije lako. Moram biti iskren da o Asimi nisam znao ništa sve do jučer, kada sam na facebook-u naišao na odlomak iz jedne od njene tri knjige. Iako ne volim prepisivati već napisano (na Internetu svako od nas može naći sve što ga interesira), nisam mogao odoliti a da ovaj njen susret ne podijelim sa vama.

Asimu nisam molio za odobrenje ali vjerujem da mi za ovu krađu neće zamjeriti. Navikli smo mi I na gore od toga pa ova mala krađa može proći samo sa opomenom.

Stojim neodlučno pred vratima, bez imena i broja. Tjeskobno osluškujem prazninu koja me pritiska i okružuje. Zgrada je ista, nisam pogriješila, niti stan, niti sprat. Ponekad sam tu dolazila, uzvraćala posjete drugarici s posla. Bez posebne intimnosti drugarstvo se održavalo i trajalo. Sada, dok sa zebnjom stojim pred vratima, osjećam da nešto nedostaje. Bezimeno, izgubljeno i strano, sve u isto vrijeme. Ipak, zvonim. Na vratima, bez vidnih promjena, stoji ona. Gleda me očima čiji pogled ne govori ništa. A onda kao da se sjeti, kao da se obradova, vidim i suze. Sjedimo u istom, sada renoviranom stanu. Emocije popuštaju, pristižu navike i sjećanja, pa valjda smo ljudi!

Dok kuha kahvu, moja drugarica priča. Ne dolazim do riječi. “Rat je kurva. Zar smo se morali tući između sebe? Vi ste, pošteno da ti kažem profitirali uz ovaj rat. Otišli ste fino vani, zaposlili se, nakupili para, djecu obezbjedili i školovali, imate auta i stanove, sada ćete i u Banja Luci pokupovati kuće. I onda ko turisti, jednu godinu vamo, jednu tamo.
Evo sada će kafica, pa ćemo se ispričati do mile volje”. Htjedoh i ja raskvasiti svoju dušu. Ne stigoh. Misli i riječi, ostadoše zaleđene. U glavi udaraju bubnjevi. Eh, još mi je samo to trebalo.

“Zato su sada obadvojica bez posla. Jesi li ti svjesna šta oni rade. Prodaju robu na buvljaku. Inžinjeri, postali trgovci. Eto, šta sam dočekala.” Ruke mi se znoje. Gladim povšrinu velikog hrastovog stola, zapažam gomilu neusklađenog namještaja i stvari koje ničem ne služe. 

“Olga”, progovaram, a grlo mi suho, davim se. “Pa ovo nije bio rat, mi smo” ..... 

Riječi nedostaju, i nepotrebne su. Htjedoh joj reći šta se dogodilo prognanicima koji su i danas bez svoje zemlje, bez svog rođenog grada, htjedoh joj pričati o žrtvama zločina, i o mnogo čemu još. Onako drugarski, uz kaficu. Crveno ljutito lice prilazi stolu, izobličeno i odjednom postade ružno.

Gledamo se preko stola, a između nas prostor bez prelaza i mosta.

Umorna, digoh se, i dok je ona tražila nešto u kuhinji, izašla sam bez pozdrava. Bilo mi je drago što moja životna priča ostade netaknuta, što je ne dodirnu njena mržnja, i njena pripadnost. Njeno primitvno jadikovanje.

Osjetih se čistom i jačom od gomile takvih kao što je moja bivša poznanica.

Asima Smajić - Čobašić