Bile nam Žiške

Bile nam Žiške. Stigoše nam iz daleka. Već odavno ih nagovaramo da nam dođu a oni nikako da se otisnu preko velike bare. Ove godine se konačno ohrabrili pa stigoše u posjetu. Prvo skočiše do Chicago-a a onda, zajedno sa Jasnom i Esom doletješe do Pittsburgh-a.

U ovih zadnjih dvadesetak godina ovo nam je tek treći susret. Nakon što smo ih ispratili u Švedsku iz Zagreba 1994. godine, kada pojma nismo imali gdje ćemo mi završiti, jednom smo ih posjetili u njihovoj novoj domovini Norveškoj (gdje su završili nakon mnogo peripetija i neizvjesnosti), jednom smo se na kratko vidjeli na Jelsi, i zadnji put, opet na kratko, u Dublin-u.  

Odavno razmišljam kako ćemo se češće družiti kada stignemo do penzija ali nikako da uskladimo sve obaveze i skratimo daljine koje nas dijele. A nekada nas je dijelilo samo stotinjak metara ulicom Djede Kecmanovića.

Za ovaj naš susret sam planirao mnogo toga ali se nije imalo vremena za sve. Pokazao sam im Pittsburgh, odveo u obližnji park, skoknuli smo do Nijagare, posjetili Tufekčiće, žene su išle u šoping... I, naravno, cijelo vrijeme smo pričali, pričali i pričali, jer prošle su godine i puno toga se u međuvremenu desilo.

Kod nas u Americi gosti ne mogu proći da se samo odmaraju. Tako je bilo i sa Žiškama. Ženski dio je aktivno učestvovao u pripremanju hrane a muške sam zaposlio u dvorištu. Podsjetio sam ih kako se kosi trava a Esin zadatak je bio da svako jutro pomete lišće ispred kuće i na patio-u. Sudeći po onome kako su posao obavili, položili su ispit i spreman sam da im budem referenca ako im bude trebalo za posao.

U razgovoru smo se, pored izbjegličkog života, dotakli i devedesetih. To je u ovakvim susretima neizbježno jer da se nije dogodilo ono što se dogodilo naši susreti ne bi bili prava dragocjenost kao što su to danas. U ragovoru smo se podsjetili nekih događaja, nekih ljudi i njihovih postupaka iz dana kada niko od nas nije znao šta nam nosi sutra. Susret mi je pomogao da prikupim dodatne informacije za knjigu koju pišem jer sa ove vremenske distance teško se prisjetiti šta se kada događalo.

Žiške smo nakon desetak dana ispratili za Chicago, uz dogovor da je sada na nama red da se uputimo preko velike bare.  

Nadam se da opet neće proći godine do našeg ponovnog susreta.

Uz prilog sam zakačio dvadesetak slika, onako nasumice. 

Ručak

Kumin rođendan

Ferid i Aida u parku

Samo što ne poletim...

Provjera kvalifikacija

Na Duquesne Universitz

Jedna sa mojim radnim kolegom Raom

Gledam vas, gledam...

Station Square

Vožnja brodom s pogledom na downtown

Na Mt Washington-u

Stigao nam Tufe u posjetu

Al smo se smjestili...

Ispred nove sportske dvorane

Na Nijagari

Kume

Ispred kuće Tufekčića

U društvu sa Jasnom

A sad adio...