Nastavak...

... poslije čitanja Seginom komentara na prilog “Natašin prijedlog “ koji je bio jako smislen u ovom trenutku.

Problemi oko Corone i svih pljački, korupcija, fašizama i zaraza izišli su na vidjelo u našem regionu.

Odlučila sam se na ovaj prilog najviše iz djelova komentara, a vezano za veliku i priznatu firmu AIPK “Bosanska krajina “ i još mnogo drugih u cijeloj Bosni i Hercegovini koje su uništavane, privatizirane ili prodavane strancima od strane onih zbog kojih smo se mnogi međusobno svađali, ubijali, raskida brakove i prijateljstva. Sa koliko su ljubavi te fabrike, firme, bolnice, škole, fakulteti počinjali graditi naši djedovi i očevi, bake i majke, da bi mi imali sretna djetinjstva, sretne mladosti, mogućnosti školovanja koliko su nam bile velike naše lične ambicije.

Kako smo sebi mogli mnogi iz svih generacija da to uništimo u vrlo kratkom vremenu?

Sega je u pravu kad kaže da je izgubio nadu da će ikada biti išta bolje u našoj domovini.

Mladi pjevač na kombiju s gitarom,
zaštićen od korone svira i pjeva "Bela ćao"

I ja sam tako počela da mislim sve do protesta u Sarajevu. Bilo je predivno nakon dugo godina vidjeti ujedinjene građanske Sarajlije bez ikakvih obilježja osim dvije-tri Titove slike, dva transparenta i jedne zastave Juge. I pjesme “Ćao Bela“, “ Po šumama i gorama“ i mnoge druge.

Niko od vladajući i njihovih istomišljenika nije bio. Ako ništa uspjeli smo da lude i nerviraju se. Jedan transparent je bio “Sjetite se Jasenovca 1941-1945” i jedan je bio “Za dom spremni”. Ova riječ dom prekrižena a ostalo kad se čita pravilno “Spremni za dodatno crvenim slovima Ludnice”.

Zemaljski muzej u Sarajevu.
Desno, niži dio zgrade, gornji prozor, prostorija
u kojoj se čuva jevrejska Haadaga koju su
Sarajlije zakopale i čuvale do kraja rata
poslije ustaškog progona Jevreja

Najveći hit je bio nakon tri dana parlamentarka SDA (upamtila sam da je ime ili Sanela ili Sunita, ne sjećam se, ali je prezime Ćustović). Tražila je od pravosuđa da se svi učesnici kazne zbog nepoštivanja zaštite od Corone virusa. I to svih više od 5000 ljudi. I dvije trećine pod maskama. Koji su poslije komentari o tome bili duhoviti za nevjerovati. Ja sam se poslije sjetila kako smo mi bili ovakve budale devedesetih i svi pripremali teren da nam sve unište na svim stranama oni koji i danas vladaju. Šta bi bilo da smi svi mi umjesto razdvajanja bili ujedinjeni?

Ja ostajem na ovom blogu dok Milan sve objavljuje a dok  ja sam još pri pameti. Meni nije važno da li će neko komentarisati ili ne. Meni je važno da ostane nekim mladim generacijama koje će čitati  nešto što je bilo, ali lično doživljeno i argumentovano. Meni je jednom rekla moja draga drugarica Emira, a to isto i moja draga Saida koja više nije s nama i koja mi mnogo nedostaje, neovisno jedna od druge, “da se moji prilozi nemaju šta komentarisati. ”To mi je, moram priznati, bilo drago. Bilo je ranije i onih koji su napadali i vrijeđali. Nismo vraćali istom mjerom pa su odustali. I to mi je bilo drago.

Protesti oko 5000 ludi od vječne vatre do
Filozofskog fakulteta, poštujući rastojanje i
kriznog štaba. Rat nam je donio veliko iskustvo
da se sve može i ljudski izdržati
 

Od moje snahe Engleskinja sam gledala slike od pra-pradjeda iz Indije u kojoj je sa praprabakom bio učitelj. Mnogi Indijci iz tog vremena i danas znaju engleski. Ima puno predmeta u kući koje je donijela praprabaka a ostale nasljednice vukle to sa sobom svugdje gdje su poslije živjeli. Tako i zadnja moja snaha. Meni se najviše svidja gramofon. Kad vidim mnoge političare pomislim koliko ih je došlo iz raznih vukojebina u kojim im još žive roditelji. Oni sada imaju vile, tjelohranitelje, besplatne telefone, šofere, bijesne automobile, urede koje su gradile Stara Jugoslavija, Austrougarska, naša Jugoslavija i svu ulaze u te zgrade kao da su sultani.

Odlučila sam da sada malo u slici i riječi pokažem neke događaje.

Mene zaustavila Nova (bh) televizija.
Prikazano u dnevniku
Opalila sam po sadašnjim domaćim fašistima

Sada malo velikih aktuelnih misli malih ljudi

Pozdrav Saima.

Sarajevo slomilo zube fašizmu...

Ovo su naslovi iz današnjih svjetskih medija na protest u Sarajevu.

Ovo sto sad šaljem kao prilog već nekoliko dana se razmjenjuje po cijelom reonu preko vibera. Ja nemam tvoj broj telefona na kojem imaš Viber pa sam se dosjetila da uslikam sa jednog na drugi telefon i pošaljem kao e-mail.

Koliko sam uspjela ne znam ali ti ćeš možda znati da prebaciš kao prilog na blog.

Najčešći komentari su da smo mi Bosanci i Hercegovci najveće budale  i da smo svoju djecu predali na tacni kao topovsko meso za “svoje vođe i svoju vjeru”.

Niko lakše ne nasjeda na propagandu “svojih“ ideologa i vođa sa takvom žestinom kao da nam je mozak “ko lješnjak i to onaj osušeni”.

Pozdrav Saima

Napomena: Tekst sam prekucao jer bi bilo veoma teško da se pročita sa Saimih slika.

Nazire li se uopće kraj ovom debilizmu i manipulaciji?

Da bi lakše shvatili poantu ovog posta, probajte se vratiti 30 godina unazad. Živiš kraj svojeg susjeda kojeg poznaješ 10, 20 ili 30 godina. Gledaš ga svaki dan. Postajete kao braća. On je prvi tu kada počinješ graditi kuću iz temelja. Osnivate obitelj, i ti, i on. Djeca vam postaju najbolji prijatelji, idete zajedno na more. Žena mu pravi kolače pa svaki puta donese tebi pola tepsije. U zimskom periodu ga čuješ u 5 sati ujutro kako lopata snijeg. Ti se probudiš u 7, pogledaš kroz prozor i vidiš da je očistio i pred tvojom kućom, samo iz razloga da bi proveo to vrijeme sa tobom uz jutarnju rakijicu koje bi ti izgubio na čišćenju. Ako si se slučajno zatekao na poslu dok su ti suprugu uhvatili trudovi, taj susjed ju je odvezao u bolnicu.

Šta se tada dešava? Upališ jedan dan TV, i neki kreten to govori da ti to nije susjed nego tvoj najveći neprijatelj. Da je on to sve glumio kako bi te mogao ubiti, i tebi i tvoju obitelj. Ma nemoj? Isto tako i njegovi mediji pričaju njemu o tebi. Znači toliko si naivan da vjeruješ nekom šupku koji ne zna na karti pokazati tvoje mjesto u kojem živiš ali zna što ti susjed misli? Kaže: ili ti njega, ili on tebe. Uzimaš pušku u ruke, opališ preko ograde i promašiš. On ti uzvrati. To vide i drugi susjedi pa kažu: evo ipak su mediji u pravu. Uzimaju svo oružje i nastaje histerija. Nakon svega se vratiš kući, bez ruke ili noge. Fali ti nekoliko članova tvoje obitelji, dijete, brat, sestra, tata, mama... Ali dobio si mirovinu 5,000kn jer si ostao bez ruke. Gledaš u susjedovo dvorište gdje su vam se djeca igrala dok ste vi roštiljali, ali sada nema ni susjeda a ni tvoga djeteta.

Opet upališ TV gdje se pojavljuje onaj isti, samo u novom ruhu i sa nekoliko milijuna više na bankovnom računu. Uvjerava te da je to ok što si izgubio dijete, brata, oca... Oni su dali živote za domovinu. Ti sada moraš uživati u toj domovini, bez ruke, bez najmilijih. „Susjed je krivac“ za to što ti se desilo. Ti mu opet vjeruješ i živiš u zabludi. Sretan si što si dobio državu i napokon više ne gledaš svojeg susjeda. Nako kratkog vremena počinju u tvojoj državi dijeliti vlastiti narod na istomišljenike od neistomišljenika, HDZ, SDP... ustaše, četnici, balije... i dok se vi prepucavate međusobno, oni vas kradu ispred očiju.Godinu po godinu vi im naivci opet vjerujete. Shvatite da nešto nije u redu tek kad vam preko noći nestane pola ulice mladih ljudi, koji su otišli u svijet zbog vaše naivnosti i njihovog lopovluka. 

Opet palite TV i onaj isti manipulator baca kost između vas i tih ljudi koji su otišli u svijet. Sada su ti ljudi krivi zbog odlaska jer su vas ostavili na cjedilu i nema više ko raditi. Vi ste domoljub koji ste a oni su izdajnici. Vi naivni počinjete mrziti te ljude, dok vam huškači kradu ono zadnje što se da ukrasti. Naravno do današnjeg dana vam nisu rekli iz kojeg razloga su ti ljudi napustili svoje domove. Razumijem daste do sada bili naivni, ali da i dalje vjerujete onima koji vas sustavno uništavaju zadnjih 30 godina... e to ne mogu shvatiti?

Opet palite TV i sada upiru prstom u vašeg prvog susjeda: „Možda je zaražen“? Tako i njemu govore za vas: „Možda je zaražen“? I opet vi idioti počinjete mrziti svoga susjeda. Gledate ga kroz prozor i spremni ste zvati policiju ako čovjek ide po kruh. Ni iz razloga jer se brinete za njegovo zdravlje, već iz obijeti kako bi on zaradio kaznu. Toliko su vam sjebali um da ćete uskoro dopustiti da vas odvoje od vlastite djece. Do jučer ste kukali kako si ne možete poštenim radom omogućiti odlazak na more, a sada ste i vi preko toga prešli. Toliko su vas izmanipulirali da vam je jebena rolna WC papira najbitnija u životu. Gdje vam je nestalo ljudsko dostojanstvo? Možete li niže od ovoga?

Možete samo je pitanje ko će vas 

Natašin prijedlog

Jučer mi je Nataš poslala link na članak i preporučuje da ga pročitano:

Tito je razaranje i rat pretvorio u stvaranje i mir

UZ SAIMIN KOMENTAR

Jedna godišnjica

7. maja 1993. godine je srušena Ferhadija. Dvije godine kasnije, na isti dan je srušena crkva na Petričevcu i zapaljen samostan.

Rušenje Ferhadije me zateklo u grozničavim pripremama za izlazak iz grada, ganjajući potvrde bez kojih se iz grada nije moglo izaći.

Srušenu Ferhadiju sam vidio par dana nakon rušenja, iz daljine, kada sam došao da pokupim slike za pasoše kod fotografa čija se radnja nalazila u ulici koja od Ferhadije vodi do, u isto vrijeme srušene, Arnaudije. Nisam imao hrabrosti da se približim ruševini jer sam glavne ulice izbjegavao iako sam se već bio prijavio za izlazak iz grada. Po gradu su presretali prolaznike tražeći “nepodobne“ (svima nama je poznat crveni kombi), od kojih su mnogi završili u Malom logoru gdje su maltretirani i prebijani. O njihovim sudbinama postoje svjedočenja i ne bih ih ovdje ponavljao.

Kada je rušena crkva na Petričevcu već sam bio u USA u koju sam stigao jula 1994. Vijest o rušenju je do mene stigla s zakašnjenjem jer nisam imao pristup do medija (imao sam lokalne TV programe a novine nisam kupovao).

Prema onome što se može naći na Internetu, crkvu i samostan su, u ranim jutarnjim satima, srušila naoružana uniformirana lica Republike Srpske koja su tokom noći izvršili pripreme za rušenje. Prije nego što su počeli bušenja za postavljanje eksploziva, iz svojih soba su istjerana četvorica franjevaca, tri časne sestre i dvije civilne osobe. Svi su zatvoreni u omanju sobu i natjerani da leže na podu. Među njima je bio i osamdesetgodišnji fra Alojzije Atlija, kojemu je, zbog okolnosti u kojima se nalazio, otkazalo srce i umro je ležeći na podu. Kada su pripreme za rušenje završene, zatvoreni su izvedeni iz sobe, odvedeni na livadu i naređeno im je da legnu na zemlju. Nedugo nakon toga je odjeknula snažna eksplozija koja je sa zemljom sravnila crkvu i zvonik, a istovremeno je buknuo požar koji je zahvatio cijeli samostan. Od samostana je neoštećen ostao samo podrum i jedan manji dio u kojem je smještena biblioteka i arhiva. Župni ured je potpuno izgorio i u njemu sve župne matične knjige.

Za razliku od Ferhadije, pokraj koje sam prošao „milion“ puta, a u koju nikada nisam ušao, za crkvu na Petričevcu me vežu drugačije uspomene: i one iz djetinjstva, one za vrijeme zadnjeg rata.

Rođen u katoličkoj famiji, od malih nogu sam odlazio u crkvu, obično nedeljom ujutro, kada je većina žitelja moga komšiluka oblačila „misnu odjeću“ i odlazila da se pomoli Bogu u crkvi čija su dva tornja dominirala okolinom. Na misu se išlo bez obzira na vrijeme. Kiša i snijeg nisu bili opravdanje da se na misu ne ide. Za lijepog vremena se obično išlo se prečicama a ako je padala kiša ili je bilo snijega, moralo se krenuti ranije jer je put bio duži.

Prije mise se živalj okupljao u prostranom dvorištu crkve, gdje bi se izmijenili pozdravi i upitalo za zdravlje, a isto tako se poslije mise družilo ispred crkve, a druženju bi se obično pridružili i svećenici koji su na taj način održavali prisniji odnos sa svojim vjernicima.

Ne znam zašto ali je meni odlazak na misu bio obaveza koju nisam volio. Nisam ga mogao izbjeći iako sam ponekad pokušavao naći opravdanje da ne idem. Mise su mi bile dosadne, nisam razumio zbog čega je potrebno da se molitve ponavljaju, osjećao sam se nelagodno kada bih se susreo sa svećenikom. Ali, roditelje sam morao slušati i tako je bilo sve do pred kraj osnovne škole kada sam se konačno izborio da na mise ne idem. Mati nije bila sretna zbog moje odluke ali mi je popustila jer sam bio mezimac familije. Bio sam najmlađi od petoro djece i svi su brinuli za mene. Uz to sam bio dobro dijete, odličan đak (najbolji u generaciji) i nikada nisam napravio nikakav problem. Mati mi je teškom mukom  dozvolila da u crkvu više ne idem ali je često znala reči da ću biti lutoran (vjerojatno je mislila na sljedbenike Martina Lutera). Za mene je dozvola da ne idem u crkvu bilo olakšanje jer sam se osjećao nelagodno u školi misleći da će moji nastavnici zbog toga imati poseban odnose prema meni. Od dana kada sam dobio dozvolu da ne idem na misu, moja noga više nikada nije stupila u crkvu na Petričevcu.

Prolazile su godine. Došle su demokratske promjene a sa njima i rat. Oni koji nikada nisu išli u crkve i džamije odjednom postadoše veliki vjernici. Zaboraviše ono u šta su se godinama zaklinjali i okrenuše se Bogu kojeg su cijele živote ignorirali, a neki su čak proganjali one koji su bili vjernici cijelo vrijeme. Bilo mi je smiješno a istovremeno žalosno gledati velike partijaše koji se preko noći pokrstiše i pohrliše u prve redove u crkvama kako bi se dodvorili novim vlastima i prigrabili pozicije koje su za takve bile namijenjene.

U gradu nastadoše nestašice. Pored hrane, nedostajali su i ljekovi. Ljudi su se snalazili na razne načine da dođu do ljekova od kojih im je zavisio život. Jednog dana me prijatelj Eko zamoli da s njim odem do Petričevca jer je čuo da tamošnji svećenici imaju lijekova koje preko Caritas-a dobivaju iz Zagreba. Njegov otac je ostao bez lijekova a kako se radilo o jednom od „nepodobnih“, nigdje ih nije mogao nabaviti. Bilo je to u vrijeme kada se po gradu moglo hodati bez problema. I tako se, nakon mnogo godina, nađoh na Petričevcu, ispred crkve u koju sam nekada često odlazio. Uđosmo u samostan u kojem nas ljubazno dočega stariji svećenik. Objasnih mu zašto smo došli i on nam iz mnoštva lijekova koje je imao odvoji neke koji su trebali biti zamjena za lijekove koje smo trebali. Nije nas upitao ni ko smo, ni koje smo vjere a ja sam, kao „bivši katolik“ trebao biti garancija da nas neće odbiti. Na naš upit koliko smo dužni samo blago odmahnu rukom i reče da se lijekovi ne naplaćuju i da je sretan da nam je mogao pomoći.

Situacija u gradu postade gora, počeše progoni, istjerivanja iz stanova, premlaćivanja, ubistva. „Nepodobni“ počeše napuštati grad. Masovno se išlo u Švedsku čije je odlaske organizirala tadašnja vlast. Mi smo morali ostati jer nismo mogli ostaviti moju mamu koja nije htjela da pod stare dane napusti svoju kuću. Situacija je bila sve teža, kretanje po gradu sve rizičnije. Mati se razboli i bez ikakve liječničke pomoći nakon šest mjeseci nas napusti. Dođe red i na nas da se kupimo. Organizirani odlasci u Švedsku su prestali. Ostale su samo dvije mogućnosti: izlazak preko koridora za Beograd ili odlazak u Hrvatsku preko Bosanske Gradiške. Za Beograd nismo mogli. Zbog našim imena ne bismo prošli mnogobrojne kontrolne tačke na kojima su odluke o prolasku donosili lokalni moćnici za koje nisu važili nikakvi propisi ni dokumenti. Ostao nam je jedino odlazak u Hrvatsku. A za to je trebala potvrda da si pripadnik hrvatskog naroda jer su samo takve primali. Rodni list u kojem je pisala narodnost nije bio dovoljan. Trebalo je pribaviti krsni list. Srećom, u mojoj famili smo svi kršteni ali kopiju krsnog lista nisam imao. Nikada mi nije bio bitan niti sam ga ikada vidio. A sada je taj list papira značio mnogo. Bez njega se nije moglo iz grada u kojem rata nije bilo ali u kojem su gospodari rata radili šta su htjeli. Za njih nikakvi zakoni nisu važili.

U to doba se nisam upuštao u avaturu odlaska u centar grada jer nisam bio siguran da me paravojne patrole neće zaustaviti a nikakvih papira za kretanje nisam imao. Oni koji su još radili u preduzećima su imali dozvole za kretanje a ja je nisam mogao dobiti jer sam imao vlastitu firmu. Jedina opcija je bila da Nera ode do župne crkve u Martićevoj i pokuša dobiti krstni list. Tamo joj rekoše da me nemaju u arhivi i da pogleda na Petričevcu. Na Petričevcu, srećom, jedan mlađi svećenik pronađe moj krstni list iako mi je krstno ime bilo drugačije. Uz pomoć tog komada papira, te uz punomoć koju nam je poslala sestrina snaha, dobismo dozvolu za ulazak u Hrvatsku. A iz Hrvatske nas sudbina odvede u USA koja nam posta nova domovina.

Crkve na Petričevcu i događaja vezanih za nju se, u doba kada su nam sve misli okrenute epidemiji, ne bih sjetio da neko na facebook-u neko ne postavi vijest o godišnjice njenog rušenja. Tada se sjetih odlazaka na mise u djetinjstvu, ljekova koje nam dade stariji svećenik koji bi mogao, po svojim godinama, upravo biti fra Alojzija Atlija,čije srce otkaza u noći prije rušenja crkve, te krstnog lista koji nam je omogućio izlazak iz okupiranog grada. I pomislih kako nam je sudbina mogla biti potpuno drugačija da su rušitelji svoj zločinački čin izvršili dok smo još bili u gradu. Niti bi otac mog prijatelja dobio lijekove, niti bih uspio dobiti dokument koji nam je omogućio izlazak.

Grad koji nas je otjerao, ako je suditi po onome što se tamo već duže vremena događa, nije se usrećio. Broj onih koji ne mogu sastaviti kraj s krajem je svakim danom sve duži. Pokazuje to i ova fotografija nesrećnika koji čekaju u redu da dobiju koju kilu brašna i šećera od pomoći koja je, kojeg apsurda, stigla iz Sarajeva. Pitam se da li među njima ima i onih koji su proslavljali naše protjerivanje_ Na to pitanje nikada neću dobiti odgovor.

Bez naslova

Imam potrebu da na ovom blogu zabilježim sve što smatram da će jednog dana biti važno za našu prošlost, a možda i našu budućnost. Danas se na TV Sarajevo cjeli dan prikazuju dokumentarne emisije vezane za 2. maj 1992. god kad je počeo  “odbrambeni otadžbinskim “ rat u Sarajevu. Smjenjuj se svjedoci tih dogadjaja, poznati i nepoznati. Niko taj dan nije znao šta se dogadja. Ali ipak i onda je bilo ljudi koji su imali kućne kamere sa onim trakama koje su se mogle gledati na onim kućnim projektorima.

Granatiranje grada s okolnih brda bilo je strašno. Gospodin Jovo Divjak je rekao da mu je neki kolega rekao da je sve spremno i pokriveno. Rekao je da je negdje do 20. maja još bila JNA a onda su postali Vojska Republike Srpske. Poslije svi zločinci postadoše gradjani Republike Srpske i Karadžića Crnogorca. Braća Srbijanci se izvukoše ali organizator svega Milošević i suradnici završiše kako završiše.

Ja sam prije dva dana u poštanskom sandučiću našla ovaj dokument. U prvi momenat sam pomislila da je neki plakat koje danima i pred izbore ubacuju stranke ili reklame raznih firmi.

Kad sam ušla u kuću i vidjela ovaj dokument bila sam zbunjena, nisam imala pojma od kuda i kako je došao. Onda sam okrenula drugu stranu i vidjela da je isječen iz nekih hrvatskih novina. Dokument je požutio i vidjelo se da je star.

Zadnja strana, dokaz da je iz hrvatskih novina.
Mašala što je bila ljubav prema muslimanima,
koja je i danas "neugašena"

Onda sam shvatila da je to štampano pred demokratske izbore u Hrvatskoj. Ovde je poslije rata bilo nekoliko komšija koji su bili u Hrvatskoj vojsci u Vitezu i okolini gdje spada i selo Ahmići u kojem je bio strašan pokolj i paljevina civilnog stanovništa. U Hagu su odrobijali Kordić i kompanija. Nekima su žene bile Bosanke i Hercegovke  (po roditeljskom nasljeđuju islam). Ja mislim da bi neko iz tih porodica ubacio u sanduče, ko nije odan “ velikom bratu”. Ja  odavno nemam drugi izraz za stanovnike BIH osim da su Bosanci i Hercegovci (po roditeljskom nasljeđuju pravoslavni  i katolici). Svi smo imali pravo da se opredjeljujemo kako smo htjeli. Sad mi se čini da su se današnji šovinistu najviše izjašnjavali kao Jugoslaveni. Imam 73- ću i nikad nikog u BiH neću nazvati Srbin, Hrvat i Bošnjak pa nek se ljuti ko god hoće. Tako sam odgojena, tako sam živjela i takav je moj svjetonazor.

Svako ima pravo da se izjašnjava kako hoće ali meni je žao što iz tih opredjeljenja dolaze najveći nacionalisti i fašisti i smrtni neprijatelji svoje domovine, koja je  svakom kao i majka samo jedna i jedina.

U BiH  oko ove korone dolaze nevjerovatni tvitovi i videa koji sviju oduševljavaju. Često se čuje kako  su Bosanci i Hercegovci najpametniji i najduhovitiji narod. Ali nažalost 92-ge nas predjose  ko sanske koze.

Sada gledamo Mostar, još uvijek podijeljen, razrušen ali i svjetla točka novi most. Čovic i Izetbegović sve rade da izgleda da su smrtni neprijatelji a to sve rade samo za svoju korist i očuvanje ogromnog bogatstva. Kako meni sada ova čestitka zvuči. I razmišljam koji smo mi Bosanci i Hercegovci budale i kako lako omogučismo susjedima da nas podjele i opljačkaju. I što je najstrašnije to i danas čine.

Ali na internetu kruži i ovo, što mislim da je za budućnost i s tim završavam prilog.

Pozdrav Saima