Jedna godišnjica

7. maja 1993. godine je srušena Ferhadija. Dvije godine kasnije, na isti dan je srušena crkva na Petričevcu i zapaljen samostan.

Rušenje Ferhadije me zateklo u grozničavim pripremama za izlazak iz grada, ganjajući potvrde bez kojih se iz grada nije moglo izaći.

Srušenu Ferhadiju sam vidio par dana nakon rušenja, iz daljine, kada sam došao da pokupim slike za pasoše kod fotografa čija se radnja nalazila u ulici koja od Ferhadije vodi do, u isto vrijeme srušene, Arnaudije. Nisam imao hrabrosti da se približim ruševini jer sam glavne ulice izbjegavao iako sam se već bio prijavio za izlazak iz grada. Po gradu su presretali prolaznike tražeći “nepodobne“ (svima nama je poznat crveni kombi), od kojih su mnogi završili u Malom logoru gdje su maltretirani i prebijani. O njihovim sudbinama postoje svjedočenja i ne bih ih ovdje ponavljao.

Kada je rušena crkva na Petričevcu već sam bio u USA u koju sam stigao jula 1994. Vijest o rušenju je do mene stigla s zakašnjenjem jer nisam imao pristup do medija (imao sam lokalne TV programe a novine nisam kupovao).

Prema onome što se može naći na Internetu, crkvu i samostan su, u ranim jutarnjim satima, srušila naoružana uniformirana lica Republike Srpske koja su tokom noći izvršili pripreme za rušenje. Prije nego što su počeli bušenja za postavljanje eksploziva, iz svojih soba su istjerana četvorica franjevaca, tri časne sestre i dvije civilne osobe. Svi su zatvoreni u omanju sobu i natjerani da leže na podu. Među njima je bio i osamdesetgodišnji fra Alojzije Atlija, kojemu je, zbog okolnosti u kojima se nalazio, otkazalo srce i umro je ležeći na podu. Kada su pripreme za rušenje završene, zatvoreni su izvedeni iz sobe, odvedeni na livadu i naređeno im je da legnu na zemlju. Nedugo nakon toga je odjeknula snažna eksplozija koja je sa zemljom sravnila crkvu i zvonik, a istovremeno je buknuo požar koji je zahvatio cijeli samostan. Od samostana je neoštećen ostao samo podrum i jedan manji dio u kojem je smještena biblioteka i arhiva. Župni ured je potpuno izgorio i u njemu sve župne matične knjige.

Za razliku od Ferhadije, pokraj koje sam prošao „milion“ puta, a u koju nikada nisam ušao, za crkvu na Petričevcu me vežu drugačije uspomene: i one iz djetinjstva, one za vrijeme zadnjeg rata.

Rođen u katoličkoj famiji, od malih nogu sam odlazio u crkvu, obično nedeljom ujutro, kada je većina žitelja moga komšiluka oblačila „misnu odjeću“ i odlazila da se pomoli Bogu u crkvi čija su dva tornja dominirala okolinom. Na misu se išlo bez obzira na vrijeme. Kiša i snijeg nisu bili opravdanje da se na misu ne ide. Za lijepog vremena se obično išlo se prečicama a ako je padala kiša ili je bilo snijega, moralo se krenuti ranije jer je put bio duži.

Prije mise se živalj okupljao u prostranom dvorištu crkve, gdje bi se izmijenili pozdravi i upitalo za zdravlje, a isto tako se poslije mise družilo ispred crkve, a druženju bi se obično pridružili i svećenici koji su na taj način održavali prisniji odnos sa svojim vjernicima.

Ne znam zašto ali je meni odlazak na misu bio obaveza koju nisam volio. Nisam ga mogao izbjeći iako sam ponekad pokušavao naći opravdanje da ne idem. Mise su mi bile dosadne, nisam razumio zbog čega je potrebno da se molitve ponavljaju, osjećao sam se nelagodno kada bih se susreo sa svećenikom. Ali, roditelje sam morao slušati i tako je bilo sve do pred kraj osnovne škole kada sam se konačno izborio da na mise ne idem. Mati nije bila sretna zbog moje odluke ali mi je popustila jer sam bio mezimac familije. Bio sam najmlađi od petoro djece i svi su brinuli za mene. Uz to sam bio dobro dijete, odličan đak (najbolji u generaciji) i nikada nisam napravio nikakav problem. Mati mi je teškom mukom  dozvolila da u crkvu više ne idem ali je često znala reči da ću biti lutoran (vjerojatno je mislila na sljedbenike Martina Lutera). Za mene je dozvola da ne idem u crkvu bilo olakšanje jer sam se osjećao nelagodno u školi misleći da će moji nastavnici zbog toga imati poseban odnose prema meni. Od dana kada sam dobio dozvolu da ne idem na misu, moja noga više nikada nije stupila u crkvu na Petričevcu.

Prolazile su godine. Došle su demokratske promjene a sa njima i rat. Oni koji nikada nisu išli u crkve i džamije odjednom postadoše veliki vjernici. Zaboraviše ono u šta su se godinama zaklinjali i okrenuše se Bogu kojeg su cijele živote ignorirali, a neki su čak proganjali one koji su bili vjernici cijelo vrijeme. Bilo mi je smiješno a istovremeno žalosno gledati velike partijaše koji se preko noći pokrstiše i pohrliše u prve redove u crkvama kako bi se dodvorili novim vlastima i prigrabili pozicije koje su za takve bile namijenjene.

U gradu nastadoše nestašice. Pored hrane, nedostajali su i ljekovi. Ljudi su se snalazili na razne načine da dođu do ljekova od kojih im je zavisio život. Jednog dana me prijatelj Eko zamoli da s njim odem do Petričevca jer je čuo da tamošnji svećenici imaju lijekova koje preko Caritas-a dobivaju iz Zagreba. Njegov otac je ostao bez lijekova a kako se radilo o jednom od „nepodobnih“, nigdje ih nije mogao nabaviti. Bilo je to u vrijeme kada se po gradu moglo hodati bez problema. I tako se, nakon mnogo godina, nađoh na Petričevcu, ispred crkve u koju sam nekada često odlazio. Uđosmo u samostan u kojem nas ljubazno dočega stariji svećenik. Objasnih mu zašto smo došli i on nam iz mnoštva lijekova koje je imao odvoji neke koji su trebali biti zamjena za lijekove koje smo trebali. Nije nas upitao ni ko smo, ni koje smo vjere a ja sam, kao „bivši katolik“ trebao biti garancija da nas neće odbiti. Na naš upit koliko smo dužni samo blago odmahnu rukom i reče da se lijekovi ne naplaćuju i da je sretan da nam je mogao pomoći.

Situacija u gradu postade gora, počeše progoni, istjerivanja iz stanova, premlaćivanja, ubistva. „Nepodobni“ počeše napuštati grad. Masovno se išlo u Švedsku čije je odlaske organizirala tadašnja vlast. Mi smo morali ostati jer nismo mogli ostaviti moju mamu koja nije htjela da pod stare dane napusti svoju kuću. Situacija je bila sve teža, kretanje po gradu sve rizičnije. Mati se razboli i bez ikakve liječničke pomoći nakon šest mjeseci nas napusti. Dođe red i na nas da se kupimo. Organizirani odlasci u Švedsku su prestali. Ostale su samo dvije mogućnosti: izlazak preko koridora za Beograd ili odlazak u Hrvatsku preko Bosanske Gradiške. Za Beograd nismo mogli. Zbog našim imena ne bismo prošli mnogobrojne kontrolne tačke na kojima su odluke o prolasku donosili lokalni moćnici za koje nisu važili nikakvi propisi ni dokumenti. Ostao nam je jedino odlazak u Hrvatsku. A za to je trebala potvrda da si pripadnik hrvatskog naroda jer su samo takve primali. Rodni list u kojem je pisala narodnost nije bio dovoljan. Trebalo je pribaviti krsni list. Srećom, u mojoj famili smo svi kršteni ali kopiju krsnog lista nisam imao. Nikada mi nije bio bitan niti sam ga ikada vidio. A sada je taj list papira značio mnogo. Bez njega se nije moglo iz grada u kojem rata nije bilo ali u kojem su gospodari rata radili šta su htjeli. Za njih nikakvi zakoni nisu važili.

U to doba se nisam upuštao u avaturu odlaska u centar grada jer nisam bio siguran da me paravojne patrole neće zaustaviti a nikakvih papira za kretanje nisam imao. Oni koji su još radili u preduzećima su imali dozvole za kretanje a ja je nisam mogao dobiti jer sam imao vlastitu firmu. Jedina opcija je bila da Nera ode do župne crkve u Martićevoj i pokuša dobiti krstni list. Tamo joj rekoše da me nemaju u arhivi i da pogleda na Petričevcu. Na Petričevcu, srećom, jedan mlađi svećenik pronađe moj krstni list iako mi je krstno ime bilo drugačije. Uz pomoć tog komada papira, te uz punomoć koju nam je poslala sestrina snaha, dobismo dozvolu za ulazak u Hrvatsku. A iz Hrvatske nas sudbina odvede u USA koja nam posta nova domovina.

Crkve na Petričevcu i događaja vezanih za nju se, u doba kada su nam sve misli okrenute epidemiji, ne bih sjetio da neko na facebook-u neko ne postavi vijest o godišnjice njenog rušenja. Tada se sjetih odlazaka na mise u djetinjstvu, ljekova koje nam dade stariji svećenik koji bi mogao, po svojim godinama, upravo biti fra Alojzija Atlija,čije srce otkaza u noći prije rušenja crkve, te krstnog lista koji nam je omogućio izlazak iz okupiranog grada. I pomislih kako nam je sudbina mogla biti potpuno drugačija da su rušitelji svoj zločinački čin izvršili dok smo još bili u gradu. Niti bi otac mog prijatelja dobio lijekove, niti bih uspio dobiti dokument koji nam je omogućio izlazak.

Grad koji nas je otjerao, ako je suditi po onome što se tamo već duže vremena događa, nije se usrećio. Broj onih koji ne mogu sastaviti kraj s krajem je svakim danom sve duži. Pokazuje to i ova fotografija nesrećnika koji čekaju u redu da dobiju koju kilu brašna i šećera od pomoći koja je, kojeg apsurda, stigla iz Sarajeva. Pitam se da li među njima ima i onih koji su proslavljali naše protjerivanje_ Na to pitanje nikada neću dobiti odgovor.