Alen

Korona virus je, vjerujem, glavna tema razgovora kod sviju jer za njega nema granica i svi smo potencijalne žrtve ma gdje se nalazili.  Situacija je ozbiljna, kraj širenju epidemije se ne nazire, narod se zabrinuo. Internetom se šire različite informacije, i korisne, ali i one štetne, jer u ovakvim situacijama se, pored onih s dobrim namjerama, javljaju i oni koji u muci drugih vide svoju šansu. Tako je to uvijek bilo i biće, sve dok je svijeta.

Među mnogim vijestima iz starog kraja, jedna me je u ovo teško vrijeme posebno obradovala. Na više portala sam pročitao riječi pohvale za ministra zdravlja i socijalne zaštite Alena Šeranića, sina moga školskog kolege Muhameda Šeranića i Nerinine školske kolegice Sabine. Pohvale stižu sa svih strana, što je u današnje vrijeme u onim našim krajevima gotovo nezabilježeno. U društvu gdje je pripadanje naciji glavni kriterij ocjene nečije vrijednosti, gdje samo „naši“ valjaju, pohvale koje Alen dobija od pripadnika svih nacija zaista iznenađuju. Od kada pratim situaciju u starom kraju, a to činim od onog trenutka kada sam se „stabilizirao“ u novoj domovini, nisam pročitao niti jedan članak ili vijest u kojem se govori o nekome iz starog kraja a da bar neko od komentatora nema primjedbi samo zato što se radi o pripadniku „njihovih“. A u slučaju Alena, čitam samo pohvale. Pametan, odmjeren, kulturan, precizan u obraćanju, kažu stručan u svom poslu, a uz to zrači dobrotom koja uglavnom nije primjerene političarima.

O Alenu sam imao namjeru nešto napisati kada sam se prošle godine vratio iz starog kraja ali ne napisah ništa jer sam se nekako ulijenio pa mnogo planiranog nikada ne ugleda svjetlost dana. Nera i ja smo se sreli sa Sabinom u bašti hotela Bosna i tada sam od nje saznao da je Alen postavljen na mjesto ministra. Bilo mi je drago kada sam to čuo, jer se radi o još jednom potomku naše generacije na koje možemo biti ponosni. Bila je to prva informacija o Alenu, iako se sjećam da se jednom javio na blog, još dok je radio u Ključu jer nije mogao dobiti posao u rodnom gradu.

Kada sam ugledao mnogobrojne pohvale na Alenov račun, posebno na način na koji se angažirao na događaje vezane za korona virus, nisam mogao odoljeti želji da i ja ne napišem nešto, posebno što veoma dobro poznajem oboje roditelja. Šera, kako smo u razredu zvali Alenovog oca Muhameda, je bio omiljen u razredu. Uvijek nasmijan, umjeren, kulturan, blagog ponašanja, bio je omiljen među rajom. Nažalost napustio nas je prerano i nisam imao priliku da ga sretnem nakon što sam morao napustiti rodni grad. I Sabina je bila jako omiljena među rajom. Sticajem okolnosti smo radili u istom OOUR-u u Profesionali, gdje mi je ostala u lijepom sjećanju, baš kao i Muhamed. Zbog toga me uopće nije iznenadilo sazanje da je njihov sin Alen omiljen i veoma cijenjen u gradu i šire. Što bi naš narod rekao, „Iver ne pada daleko od klade“. Alen je najbolja potvrda te stare uzrečice.

Alenu čestitam na uspjehu i želim mu da i dalje nastavi istim putem na ponos svojih roditelja i radost nas sviju.