SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, March 21, 2020

Bio mi je simpatičan...

...Milanov početak mog posljednjeg priloga Saima ko Saima. Tri dana poslije toga bila sam na sahrani jedne dobre prijateljice i radne kolegice. Ona je obolila odmah poslije penzioniranja a da nikad nisu utvrdili pravu dijagnozu. Svašta su joj davali, ona je bila sve gore. Na kraju su je predali mužu i rekli da ona neće živjeti duže od 6 mjeseci. Prestala je uzimati medikamente i vremenom i ozdravila. Bila je Slavonka, vesela na svim zabavama stvarala divnu atmosferu a ono slavonsko podvriskivanje stvaralo je poseban ugodjaj a smijeha je bilo kad bi god neko od nas Bosanaca pokušao imitirati. Suprug Mirko je bio iz Kiseljaka i isto je radio u Telekomu. Bio neviđeni dobričina. Svakom je pomagao šta je god trebalo.

Umro je prije 5 godina a ona je funkcionirala. Imala je 79 god u trenutku smrti.

Jedna kćerka živi u Njemačkoj udata za Nijemca a druga cijelo vrijeme u Sarajevu.

Sahrana je bila velika, sreli smo se mnogi iz firme ovih naših živih  generacija i starijih.


Nama na internetu dolaze razna smiješna videa i komentari ali ja volim ovakva. Još vise mi dižu optimizam.




Bilo je jako puno cvijeća. Ja sam u jednom trenutku zapazila kako se pravi brdo od cvijeća pa sam sačekala da vidim hoće li iko staviti i na Mirkov grob nešto. Bar kćerke ili unuka. Kad se to nije desilo ja sam sačekala da se ljudi malo odmaknu i stavila svoje cvijeće i zamolila radnika koji je završavao svoj posao, da me uslika. Ne znam zašto. Kad sam se približila našoj raji gledali su me i jedan kolega je glasno rekao Sajma uvijek mimo svijeta.

Onda Milanov početak priloga me nasmijao i pitala sam se kakav je to moj mozak. Mimo svijeta.

A onda sam pročitala moj posljednji prilog i skontali da se može shvatiti svakako. Kao da ja djelim savjete ljudima koji su našli sreću u novim sredinama i možda i ne razmišljaju kao Milan. Moje su misli bile najviše usmjerene na to kako smo mi u Sarajevu odlučivali da ostanemo i da promijenimo veliko srpske i veliko hrvatske ambicije da razbucaju BiH ali ni do danas nisu uspjeli. Onda sam pomislila kad bi se najsposobniji gradjani naših gradova odlučili na odlazak i u ogromnom broju uspijevali u svim zemljama, vraćali u svoja mjesta i teoriju o etnički čistim djelovima BIH (koja i danas svim snagama nastoji da se održi), raz...j ....bali. Volila bih da me se tako shvati i kao moju želju koja je kao i hiljade drugih neostvarljiva. 

Saima

DODATAK

Za rodjendan sam dobila ovu knjigu od moje prijateljice. Pričala sam o njenoj majci i bratu koji su čuvali moju mamu i Melihu  čitav rat na Grbavica. Meliha je u jednom prokrijumčarenom  pismu napisala da odem na Koševko brdo i upoznam teta Aninu kćerku Jadranku. Udata za Bakira, (po roditeljskom naslijeđuju islam), a ona Bosanka (po rodirejskom naslijeđuju pravoslavlje). Taj dan je bio relativno miran a onda negdje na pola puta počelo je užasno granatiranje grada. Kad sam je pronašla adresu i nju u podrumu, ona je pomislila da sam duh. Njena posveta sve pokazuje. Volim samo da se sjećam pozitivnih trenutaka i dobrih ljudi.





2 Comments:

Anonymous sega said...

Postovana Saima, cini mi se da svi blogeri koji se ovdije jave manje ili vise, mnogo lice jedni na druge. Ono sto ja voma cijenim i uvazavam jeste da mozemo i imati razlicita misljenja oko kojecega ali se i dalje druziti, uvazavati i postovati. Naprimjer, na sahrani na kojoj si bila, sto se tice nosenja i polaganja cvijeca, ja bih uradio isto.
Ja razumijem tvoju ljubav za Sarajevom, Banjalukom, BiH i nasom YU-gom, tvoju ljubav i borbu protiv nacionalista, lopova i ´zlikovaca´ svih vrsta.
Ja sam tu ljubav izgubio postepeno, pred rat i tokom svih dogadjaja koji su slijedili do naseg odlaska iz Banjaluke 1993.godine. Jos uvijek, i dan danas ne mogu ´da dodjem sebi´ da sam rodjen, odrastao i formirao se u zemlji gdije se vodio rat na vjerskoj osnovi a ne nacionalnoj. Svojim odlaskom, nekako sam umro ...... ali ..... ono ali .... me spasilo dolaskom u Holandiju, sto je bilo sasvim slucajno. Ovdije sam se vratio u zivot, povratio povjerenje u ljude, potvrdio sebi da je nacionalizam nesto drugo (za razliku od vjeroispovijesti), da politiku trebaju voditi ljudi koji su ´pametni´ za politiku i skolovani u tom smijeru, da mozes imati drukcije politicko misljenje ali ako si u manjini MORAS da POSTUJES misljenje i stavove vecine !!
Tek sada, kada nam je zivot, reci cu u zavrsnoj fazi ..... vidimo koliko je kratak, kako sve brzo prolazi ili je proslo.
Evo sada nas ponovo pogadja kriza koja se siri velikom brzinom. Virus ´se ne boji´ onih sa namodernijim oruzijem, ne poznaje bogate (nema mita i korupcije) ! Pokusavam pratiti sta se desava po raznim zemljama, kako se organizuju, sta i na koji nacin prezentiraju javnosto (obicnom covjeku).Posto zivim ovdije, vjerujem u mlade i sada su to jos jednom potvrdili. Prije dvije sedmice, kada su uvedene prve mjere (stopiranje skolstva) svi studenti medicine su otisli na kratke kurseve za pomoc u bolnicama na intenzivnoj njezi (tamo gdije treba). Mnogo (24.000 u roku dva dana) studenata razlicitih profila se dobrovoljno prikljucilo organizaciji WE WILLIN HELPEN (Mi hocemo pomoci)! Sta oni rade ?? Na poziv telefonom: odlaze u kupovinu i donesu vam sta je potrebno, ili u apoteku, spreme vam obroke za jelo ako nemozete sami, ako imate kucnog ljubimca (zivotinju) izvedu ga vani, ako zelite 1-2-3 sata dnevno druzenje dolaze i borave kod vas. Pokrivaju sve regije od Groningena do Mastrihta. Ja zivim preko puta ustanove gdije su stariji ljudi i imaju 24 sata pomoc, u nasem ulazu je 46 stanova od kojih u 28 zivi samo po jedna starija osoba, vidim te mlade kako svakodnevno ´tutnje´! Nasa prva komsinica je sama, ima 86 godina, pitao sam je kako joj je, ima li sve, dali je zadovoljna?? Kaze da je prezadovoljna, kada god je nazvala za 10-15 minuta su stizali!! Sta reci, BRAVO MLADI i HVALA MLADI!! Pozdrav svima, sve najbolje i CUVAJTE SE !!!!!

Saturday, 21 March, 2020  
Anonymous Dubravka said...

Tu smo mi vjerni blogeri. Ne mogu sebi objasniti kako sam se proje puno cesce javljala a bila puno puno vise zauzeta.
Draga Saima ti nam mozes biti uzor kako biti dosljedan.
Ona nasa lijepa vremena, kojih se sjecamo ( a mozda i nisu bila tako dobra za neke slobodne mislioce, koji se zale da nisu imali potunu slobodu) su prosla. To sto je bilo bilo je, ne moze se ponovo postaviti. Kako su nas ucili , tocak istorije se ne moze vratiti unazad, ide samo naprijed. Ali osnovni humani principi ostaju zauvijek. Ja bi ih zvala prirodni principi. Da li su nabrojani u religijama ili narodnim pjesmama nije bitno. I ti si Saima nevjerovatno dosljedna boreci se za iskrenost, postenje, pravdu, jedinstvo, bratstvo i jednakost. Kako bi se reklo osnovno gradjanski principi nabrojani pocetkom francuske revolucije.
Zasto periodicno imamo krvave sukobe ja jos uvijek trazim odgovor.
Dragi Sega, mislim da ti se mogu pridruziti, jedna lijepa knjiga je zatvorena. I sad kad se borimo s malim virusom bilo bi dobro da naucimo kako se uci gledajuci prirodu. Bilo bi dobro da shvatimo da smo samo jedno malo zrno u svemiru.
Dogadjaju nam se stvari koje se dogadjaju, jedan od razloga moze biti zato sto proizvodimo vise nego sto nam treba, konzumiramo mnogo vise nego sto nam treba, trcimo za profitom. Evo sad cemo zivjeti par mjeseci s onim sto imamo. Posebni mi je drago sto su mladi ljudi puno obrazovaniji ( mozda ne svi) ali ima ih dosta. Mislim o obrazovanju koje se tice prirode i njenih zakona.
Cuvajte se, puno pozdrava svima

Sunday, 22 March, 2020  

Post a Comment

<< Home