Bio mi je simpatičan...

...Milanov početak mog posljednjeg priloga “Saima k’o Saima”. Tri dana poslije toga bila sam na sahrani jedne dobre prijateljice i radne kolegice. Ona je obolila odmah poslije penzioniranja a da nikad nisu utvrdili pravu dijagnozu. Svašta su joj davali, ona je bila sve gore. Na kraju su je predali mužu i rekli da ona neće živjeti duže od 6 mjeseci. Prestala je uzimati medikamente i vremenom i ozdravila. Bila je Slavonka, vesela na svim zabavama stvarala divnu atmosferu a ono “slavonsko podvriskivanje” stvaralo je poseban ugodjaj a smijeha je bilo kad bi god neko od nas Bosanaca pokušao imitirati. Suprug Mirko je bio iz Kiseljaka i isto je radio u Telekomu. Bio neviđeni dobričina. Svakom je pomagao šta je god trebalo.

Umro je prije 5 godina a ona je funkcionirala. Imala je 79 god u trenutku smrti.

Jedna kćerka živi u Njemačkoj udata za Nijemca a druga cijelo vrijeme u Sarajevu.

Sahrana je bila velika, sreli smo se mnogi iz firme ovih naših živih  generacija i starijih.

Nama na internetu dolaze razna smiješna videa i komentari ali ja volim ovakva. Još vise mi dižu optimizam.

Bilo je jako puno cvijeća. Ja sam u jednom trenutku zapazila kako se pravi brdo od cvijeća pa sam sačekala da vidim hoće li iko staviti i na Mirkov grob nešto. Bar kćerke ili unuka. Kad se to nije desilo ja sam sačekala da se ljudi malo odmaknu i stavila svoje cvijeće i zamolila radnika koji je završavao svoj posao, da me uslika. Ne znam zašto. Kad sam se približila “našoj raji” gledali su me i jedan kolega je glasno rekao “Sajma uvijek mimo svijeta”.

Onda Milanov početak priloga me nasmijao i pitala sam se kakav je to moj mozak. Mimo svijeta.

A onda sam pročitala moj posljednji prilog i skontali da se može shvatiti svakako. Kao da ja djelim savjete ljudima koji su našli sreću u novim sredinama i možda i ne razmišljaju kao Milan. Moje su misli bile najviše usmjerene na to kako smo mi u Sarajevu odlučivali da ostanemo i da promijenimo veliko srpske i veliko hrvatske ambicije da “razbucaju BiH “ ali ni do danas nisu uspjeli. Onda sam pomislila kad bi se najsposobniji gradjani naših gradova odlučili na odlazak i u ogromnom broju uspijevali u svim zemljama, vraćali u svoja mjesta i teoriju o etnički čistim djelovima BIH (koja i danas svim snagama nastoji da se održi), raz...j ....bali. Volila bih da me se tako shvati i kao moju želju koja je kao i hiljade drugih neostvarljiva. 

Saima

DODATAK

Za rodjendan sam dobila ovu knjigu od moje prijateljice. Pričala sam o njenoj majci i bratu koji su čuvali moju mamu i Melihu  čitav rat na Grbavica. Meliha je u jednom prokrijumčarenom  pismu napisala da odem na Koševko brdo i upoznam teta Aninu kćerku Jadranku. Udata za Bakira, (po roditeljskom naslijeđuju islam), a ona Bosanka (po rodirejskom naslijeđuju pravoslavlje). Taj dan je bio relativno miran a onda negdje na pola puta počelo je užasno granatiranje grada. Kad sam je pronašla adresu i nju u podrumu, ona je pomislila da sam duh. Njena posveta sve pokazuje. Volim samo da se sjećam pozitivnih trenutaka i dobrih ljudi.