Saima i Emira

Saima je neumorna i moram ju pohvaliti za njeno nastojanje da blog održi u životu jer nas je ovaj virus, čini mi se, potpuno uspavao. Nekoliko puta sam pokušavao da nešto napišem za blog ali sam nakon par napisanih rečenica odustajao, uklapajući se u opštu monotoniju koja je zahvatila mnoge. Čovjek bi očekivao da će ograničenja kretanja, kod nekih čak izlazaka iz kuća i stanova, uticati na neke od nas koji smo se ovdje okupljali da napišemo par riječi o ovome što nas je zadesilo ali očigledno je da nije tako. Čini mi se da se svako uvukao u sebe i čeka šta će se desiti. Zbog toga me Saimina neumorost oduševljava i zaslužuje posebne pohvale.

A razlog Saiminog javljanja je bio Emirin email i par slika koje joj je Emira poslala.

Da Emira slika, znao sam to već odavno, ali do sada nisam imao odobrenje da o tome išta napišem. Zbog toga mi je drago da će neke od njenih slika ugledati svjetlost dana na blogu, kako bi i ostali posjetioci bloga saznali čime se to Emira već duže vremena zabavlja.

Saimin prilog je zapravo email korespodencija s Emirin, koju, uz Emirin pristanak, objavljujem.

Dragi moji

Od Emirinog e-maila kažem sebi svako veče, moram sutra napisati komentar o Emirinim slikama. Za nevjerovatni koliko meni brzo prođe dan da ne mogu da shvatim. Djeca imaju svu moguću virtualnu mogućnost da zovu, spajaju, sviju medjusobno. Svi rade od kuće pa četvero unučadi koji su 9, 7, 5 i tri godine, pa im baka ima značaj. Ova jedina curica od tri godine, svaki dan kaže Frani hoću baku. Ne znam da su odrasli da li bi imali vremena i da me se sjete. Ja mislim da tu varijantu imaju bake i dede koji već imaju praunučad.

Ja dosta vremena provodim gledajući videa i fotografije, kojih ima u ogromnim količina. Za mene svaka slika i video imaju značaj trenutka stvarnog života i trenutaka kojih se nikad ne bih sjetila. A proživim i istoriju moje porodice.

Sada ti šaljem jednu dragu fotografiju, ali ne znam da li sam uspjela da je i ti imaš, jer tada nije bilo današnje mobilne telefonije, ja bar mislim. Vas je tada u Sarajevo doveo Ljiljin sin.

Drugi razlog su tvoje slike. Mi u Bosni imamo poznatog slikara Edina Numankadića. Spada u kategoriju modernog slikarstva. On je dolazio u Banja Luku još kao momak nekoj rodbini i zaljubio se u Maju Mažar, kćerku naše poznate pozorisne glumice Žiže Mazar  i oca Drage Mažara, poznate partizanske porodice tri brata. Njihov susret je završio brakom i još su zajedno, nažalost narušenog zdravlja.

Meliha je tada studirala i odmah joj se svidio njegov stil. Ove male slike na zidu su crtane običnim vodenim bojama na listovima onih naših blokova. On nam je to poklanjao.

On je vrlo uspješan, izlagao je u cijeloj Evropi i puno su mu se slike prodavale. Kad bi god došli kod mene neki gosti sa onim “ šta je ovoooooo” ja bi odgovorila ono što bi Meliha rekla. To je ono sto vidiš, pa ako ti se sviđa gledaj, a ako ne, ne gledaj.  Kao i muzika, ako ti se sviđa slušaj, a ako ti se ne sviđa, gasi.

Njegov zadnji opus je bio crteži u sivoj, bijeloj i crnoj boji, na većem platnu, rađeno temperama, a motivi su kao naše bosanske ponjave. Za nevjerovati, kad si nervozan ili neraspoložen i gledaš sliku čini ti se kao da plovisši osjećaš mir i tišinu. Ova donja manja slike jako podsjeća na tvoj stil i sviđa mi se pa je povećam na ekran i gledam.

Ja bi rado ovi poslala i Cou na blog i to je vezano za mnogo detalja i o Banja Luci ali ne bez tvog odobrenja.

Puno vas pozdravljam i volim.

Saima

Draga Saima, 

volim tvoje priče. Sjećam se prve slike još od onog dana kad smo bili kod tebe. Nisam naravno zapamtila ime slikara, ali sam dobro zapamtila te crvene tačke na slici. One su meni bile simbol stradanja u Sarajevu iako je možda slika napravljena i prije rata.

Zanimljivo je kako pravi umjetnici pronađu svoj put. Taj mladi slikar je još tad crtao, skicirao, djelio, bio siguran u ono što radi i ono što voli. Ja sam na taj način volila elektroniku, matematiku... sve do penzije. Sad više  i ne znam šta je to. Moždane čelije se okrenule potpuno.  Sad volim da istražujem u nekim drugim oblastima. Počela da crtam, učim i  igram se sa slikama, istražujem, učim, pokušavam naći smisla danima što su pred nama. 

O unučadi. Mi ih imamo četvoro. Najstarija unuka imaće ove godine 25, unuk 20, sljedeća unuka 13 i najmlađa 12. Mi bi mogli već biti i pradeda i prabaka. Kad su bili mali, svaki vikend bi barem  jednu noć prespavali kod nas, vrlo često bi ostali i cijeli vikend. I oni i mi smo jedva čekali da se vidimo. Pazili, mazili, volili se beskrajno. A sad je sve na tome da odgovore na poruku sa nacrtanim srcem i kažu kako im nedostajemo. Iako na izgled nema neke topline, ipak, kad se nađemo u njihovom zagrljaju i poljubcu se osjeti ona nekadašnja bliskost i toplina. Dovoljno da se ne osjećamo zapostavljeni. Jednostavno, djeca rastu, imaju svoje potrebe. Vjerovatno smo i mi bili takvi, a da to nismo ni osjećali. Ja znam da sam svoju majku beskrajno volila, a jesam li joj to znala pokazati to nisam sigurna. Nadam se da sam ti uspjela objasniti kako je to s unucima i šta te čeka za koju godinu. 

Puno pozdrava, Emira

PS

Nema problema za Coa.

UZ COOV KOMENTAR