SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, April 23, 2020

Saima i Emira


Saima je neumorna i moram ju pohvaliti za njeno nastojanje da blog održi u životu jer nas je ovaj virus, čini mi se, potpuno uspavao. Nekoliko puta sam pokušavao da nešto napišem za blog ali sam nakon par napisanih rečenica odustajao, uklapajući se u opštu monotoniju koja je zahvatila mnoge. Čovjek bi očekivao da će ograničenja kretanja, kod nekih čak izlazaka iz kuća i stanova, uticati na neke od nas koji smo se ovdje okupljali da napišemo par riječi o ovome što nas je zadesilo ali očigledno je da nije tako. Čini mi se da se svako uvukao u sebe i čeka šta će se desiti. Zbog toga me Saimina neumorost oduševljava i zaslužuje posebne pohvale.

A razlog Saiminog javljanja je bio Emirin email i par slika koje joj je Emira poslala.

Da Emira slika, znao sam to već odavno, ali do sada nisam imao odobrenje da o tome išta napišem. Zbog toga mi je drago da će neke od njenih slika ugledati svjetlost dana na blogu, kako bi i ostali posjetioci bloga saznali čime se to Emira već duže vremena zabavlja.

Saimin prilog je zapravo email korespodencija s Emirin, koju, uz Emirin pristanak, objavljujem.

Dragi moji

Od Emirinog e-maila kažem sebi svako veče, moram sutra napisati komentar o Emirinim slikama. Za nevjerovatni koliko meni brzo prođe dan da ne mogu da shvatim. Djeca imaju svu moguću virtualnu mogućnost da zovu, spajaju, sviju medjusobno. Svi rade od kuće pa četvero unučadi koji su 9, 7, 5 i tri godine, pa im baka ima značaj. Ova jedina curica od tri godine, svaki dan kaže Frani hoću baku. Ne znam da su odrasli da li bi imali vremena i da me se sjete. Ja mislim da tu varijantu imaju bake i dede koji već imaju praunučad.

Ja dosta vremena provodim gledajući videa i fotografije, kojih ima u ogromnim količina. Za mene svaka slika i video imaju značaj trenutka stvarnog života i trenutaka kojih se nikad ne bih sjetila. A proživim i istoriju moje porodice.

Sada ti šaljem jednu dragu fotografiju, ali ne znam da li sam uspjela da je i ti imaš, jer tada nije bilo današnje mobilne telefonije, ja bar mislim. Vas je tada u Sarajevo doveo Ljiljin sin.



Drugi razlog su tvoje slike. Mi u Bosni imamo poznatog slikara Edina Numankadića. Spada u kategoriju modernog slikarstva. On je dolazio u Banja Luku još kao momak nekoj rodbini i zaljubio se u Maju Mažar, kćerku naše poznate pozorisne glumice Žiže Mazar  i oca Drage Mažara, poznate partizanske porodice tri brata. Njihov susret je završio brakom i još su zajedno, nažalost narušenog zdravlja.


Meliha je tada studirala i odmah joj se svidio njegov stil. Ove male slike na zidu su crtane običnim vodenim bojama na listovima onih naših blokova. On nam je to poklanjao.




On je vrlo uspješan, izlagao je u cijeloj Evropi i puno su mu se slike prodavale. Kad bi god došli kod mene neki gosti sa onim “ šta je ovoooooo” ja bi odgovorila ono što bi Meliha rekla. To je ono sto vidiš, pa ako ti se sviđa gledaj, a ako ne, ne gledaj.  Kao i muzika, ako ti se sviđa slušaj, a ako ti se ne sviđa, gasi.



Njegov zadnji opus je bio crteži u sivoj, bijeloj i crnoj boji, na većem platnu, rađeno temperama, a motivi su kao naše bosanske ponjave. Za nevjerovati, kad si nervozan ili neraspoložen i gledaš sliku čini ti se kao da plovisši osjećaš mir i tišinu. Ova donja manja slike jako podsjeća na tvoj stil i sviđa mi se pa je povećam na ekran i gledam.

Ja bi rado ovi poslala i Cou na blog i to je vezano za mnogo detalja i o Banja Luci ali ne bez tvog odobrenja.

Puno vas pozdravljam i volim.
Saima

Draga Saima, 

volim tvoje priče. Sjećam se prve slike još od onog dana kad smo bili kod tebe. Nisam naravno zapamtila ime slikara, ali sam dobro zapamtila te crvene tačke na slici. One su meni bile simbol stradanja u Sarajevu iako je možda slika napravljena i prije rata.



Zanimljivo je kako pravi umjetnici pronađu svoj put. Taj mladi slikar je još tad crtao, skicirao, djelio, bio siguran u ono što radi i ono što voli. Ja sam na taj način volila elektroniku, matematiku... sve do penzije. Sad više  i ne znam šta je to. Moždane čelije se okrenule potpuno.  Sad volim da istražujem u nekim drugim oblastima. Počela da crtam, učim i  igram se sa slikama, istražujem, učim, pokušavam naći smisla danima što su pred nama. 







O unučadi. Mi ih imamo četvoro. Najstarija unuka imaće ove godine 25, unuk 20, sljedeća unuka 13 i najmlađa 12. Mi bi mogli već biti i pradeda i prabaka. Kad su bili mali, svaki vikend bi barem  jednu noć prespavali kod nas, vrlo često bi ostali i cijeli vikend. I oni i mi smo jedva čekali da se vidimo. Pazili, mazili, volili se beskrajno. A sad je sve na tome da odgovore na poruku sa nacrtanim srcem i kažu kako im nedostajemo. Iako na izgled nema neke topline, ipak, kad se nađemo u njihovom zagrljaju i poljubcu se osjeti ona nekadašnja bliskost i toplina. Dovoljno da se ne osjećamo zapostavljeni. Jednostavno, djeca rastu, imaju svoje potrebe. Vjerovatno smo i mi bili takvi, a da to nismo ni osjećali. Ja znam da sam svoju majku beskrajno volila, a jesam li joj to znala pokazati to nisam sigurna. Nadam se da sam ti uspjela objasniti kako je to s unucima i šta te čeka za koju godinu. 

Puno pozdrava, Emira

PS
Nema problema za Coa.

UZ COOV KOMENTAR





Labels:

4 Comments:

Blogger co said...

Nisam mogao odoliti da se ne javim komentarom na ovaj prilog. Razlog je dvostruk: Emirine slike i priča o unučadi. Emira je našla zabavu pod stare dane i kako vidim novi hobi joj dobro ide. Slike su zanimljive, i uz to, idu uz trenutnu situaciju. U danima kada se ne može izlaziti i kada nije lako „ubiti“ višak vremena, imati hobi koji ne zahtijeva izlazak je veliki plus. Par puta sam se čuo s prijateljima u Banjaluci koji iz stana mogu izaći samo dva dana u sedmici, i to samo na par sati, i iz njihove priče sam shvatio koliko je teško biti zatvoren na pedesetak kvadrata. Mi, srećom, imamo dvorište i za nas zabrane ne znače mnogo.

A što se stiče slikanja, u prilog sam dodao par fotografija na kojima su moji „umjetnici“. Snaha nam jučer, uz mnoštvo drugih fotografija, posla i nekoliko na kojima naše unuke (koje , nažalost, zbog virusa vjerojatno nećemo vidjeti ove godine), slikaju li slikaju. Možda jednog dana i one postanu poznate samo što dide neće biti da se pohvali pa koristim ovu priliku da se unaprijed pohvalim!

Friday, 24 April, 2020  
Blogger Saima said...

Nemoj nikad biti u dilemi da li treba da objaviš svoj komentar vezano za bilo čiji prilog.
Samim tim sto si ga osmislio prije toliko godina kad je i zdravlje bilo bolje i kad je i tehnika bila Lošija i sporija.
Ja sam spremna da samo ti i ja ostanemo na ovom blogu. Ukoliko ti to ukineš nećemo imati mogućnost da ostavimo neke tragove iz naše licne istorije i istorije naše domovine
Ja imam dva motiva i razloga za to.
Moja snaha ima jako puno stvari u svojoj kući koje su prapra bake ostavljale svojim potomcima i materijalnih i pisanih i fotografija.
Moj motiv je da sam bila sretna sto mi je ostalo dokumenata i fotografija u očevoj arhivi. Dok smo sa roditeljima i mladi ništa nas to nije interesiralo jer nam je bilo dovoljno da su roditelji s nama i tu su bili prisutni za sve naše radosti i žalosti i nedoumice i dileme.
Moji motivi sto je Bosna i Hercegovina ostala siromašna za našu istoriju kroz vjekove. Nedavno je FACE TV- u bio gost Indijac Irfan Mirza drugi po značaju u Appleu. Oženjen Bosankom . Odlično govori nas jezik. Potomak indijskih kraljeva ovo Mirza je i prezime i znaci princ. Obožava Bosnu i Hercegovinu.
Izdao je knjigu o kralju Tvrtku. Istraživao na sve strane svijeta, imao pristup svim svjetskim arhivama i skupio nevjerovatno podatke. Kakav je kralj Tvrtko bio vladar. Kakvi su naši korjenitu plemeniti, ljudski i demokratski. A danas. Još uvijek nepismenih koje je ovaj užasni rat pokazao . To su ljudi od 70- tak godina došli iz ruralnih krajeva u gradove i to u oba blentiteta
Ja sam prva i jedina imala fotografiju iz KUD - Vašoj Pelagic i koja je izišla na svjetlost dana na tvom blogu. Ne znam koliko sam puta gledala tu sliku sa ocem jer je on to radio i gledao često svoje ,kao sto ja danas živim od toga. Poslije su meni na e-mail stizale slike od nekoliko osoba skinute sa ovog bloga. Čak je i moj brat dobio na fejzbuk i poslao meni jer njega to nije interesovaloa otišao je u Njemacku prije 50 god uz komentar ,e vidi ovo.
Ja sam pronašla mnoga imena i potomke i usmeno u BL i pismeno su mi se javljali.
Mnogo je nas u BIH koji bi smo željeli znati o svojim predcima. Sigurna sam Ali Bosna je i paljena i uništavana u raznim vjekovima. Ja sam uživala gledati slike i citati blogove od krasne osobe Felicitas.
Grof me je obradovao kad je poslao sliku njegove majke , moje nane i tetke Fatima.
Moram priznati da se do te slike nisam ni u snu mogla sjetiti njihovih lica a od tada u svakom trenutku su mi u glavi I sretna sam zbog toga. Zahvaljujući ovom blogu.
Zato mi se svidja sto si ostavio ovaj komentar. Sigurna sam da će veliki broj djece rodjena u dijaspori željeti da znaju ko su im bili bake/nene/majkei I dide/ dede/ djedovi .Bice i pitanja zašto su došli, u njihove današnje domovine.
Nevjerovatno je Emirino sjećanje na ovu prvu Edinu sliku. Dobili smo je puno prije rata za srebreni pir . Kad sad gledam vidim raskomadani žensku osob od granate i okolo kapljice krvi.
Kakvi su to umjetnički mozgovi i osjećaji nikad mi neće biti jasno
Sjećaš li se blogera koji su tebe, mene, Natašu, Dubravka, žestoko napadali zbog naših istinitih i doživljeni priloga. Pa nestali. Starijom, neki se osjećaju umorno , možda sa svojim brigama i problemima ali su od početka ostavljali divne priloge. Vjeruj a vise volim to citati nego gledati političke emisije .
Pozdrav Saima

Tuesday, 28 April, 2020  
Anonymous sega said...

Pratim i citam sve sto pisete, navratim na blog svaki dan. Kada se pojavi novi prilog, malo se odmorim, kazem .... malo uzivam na svoj nacin. Drago mi je vidjeti da (napisacu) velika i mala dijeca rade, razvijaju se, pripremaju za skolu. Drago mi je da se nase generacije bave razlicitim aktivnostima ( u ovom slucaju EMIRA .... svaka cast) !!!! Ja odavno nisam nista pisao, nisam komentarisao a ne mogu reci da nemam vremena. Mozda je tacnije da napisem, treba biti malo inspirisan ... pa pisati. Bar meni. Kada god procitam, bez obzira za koga od blogera .... da ste dobro, da su dijeca i unuci dobro, nekako se ljepse osijecam. Vjerovatno me razumijete ?! Cuvajte to zdravlja sto vam je ostalo, na sve moguce nacine, nista drugo nema vece vrijednosti od toga. Da po stare dane mozes da se koliko-toliko kreces, budes samostalan, uzivas u malim, sitnim stvarima ! Zasada, Saima je ¨motor¨ bloga, nadje vremena da posalje priloge i mnogo joj hvala natome ! Sve najbolje svima uz pozdrave !! Epidemija je jos u toku, nimalo bezazleno, PAZITE NA SEBE i sa srecom !!

Tuesday, 12 May, 2020  
Blogger Saima said...

Cao Sega
Hvala za lijep komentar . Moj boravak u Holandiji je bio divan. Došla sam u zemlju u kojoj je sve tako uredjeno i u kojoj je svaka osoba kao ja osjeća slobodno. Prvi sam put bez mog Vice ali Zlatkov stariji sin sa samo devet godina je tako to nadomjestilo da je bilo milina. Iman ih četvero ali on je nešto posebno. Učiteljica ga hvali da je jako omiljen u razredu i da stalno pomaže svakom slabijem
kad vidi da treba
Tvoji prilozi o Holandiji su krasni, a inače volim da se vraćam na mnogo priloga sa bloga iz raznih godina.
Vjerujem ti i da nemaš inspiracije da se javljaš jer ti je život po mom uredjen sto se tiče atmosfere oko tebe.
Našim generacijama se dešava , da se sve vise moramo stvarati o našem zdravlju i sve vise brinemo za svoju djecu.
Ja se često nadjem u situaciji da uvijek na komentar da se unučad vole vise nego svoja djeca odgovorim da kod mene nije tako.
Uvijek kažem da ja najviše volim svoju djecu a njihove majke NEK vole svoju kao ja svoju.
Brige su velike jer je prokleti rat poremetio živote našoj djeci.
Moj Zlatko je sad u 50-tu godinu a sin prvi u desetu a mladji je u petoj.
Frane u 44 - toj stariji sin u šestoj, a curica dvije i pol. A onda se utješim da su zreli, da su im djeca vrlo bitna i da će im to biti motiv u životu da čuvaju svoje zdravlje.
U nas korona otkriva sve gadosti i korupciju političara na vlasti u cijeloj državi. A sve izlazi na vidjelo koliko su sva tri debila umrežena u manipulacijama i pljačkanju svog naroda.Da li će biti istina sto svi govore da poslije ništa vise neće biti isto ili će biti još gore nego sto je bilo .
Meni je to motiv da pišem i ostavim trag o narodu kojeg mi istinski nije ni zao i to govorim. Jedni izlaze i glasaju za svoje vodje i svoju vjeru pod broj jedan , a drugi ne izlaze nikako. I da li vrijedi da se žali. Ja glupost ne prihvaćam nikako .
Ostaje istina da narod ima vlast kakvu zaslužuje.
Pozdrav Saima



Thursday, 14 May, 2020  

Post a Comment

<< Home