SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, March 31, 2007

Malo statistike

Malo statistike (sa drzavne web stranice)
Provincija Quebec ima preko sedam miliona stanovnika. Povrsina Quebec-a je veca nego povrsina Evrope.
Vise od 80 % stanovnistva zivi uz obale sliva Saint-Laurent. Veliki dio provincije je prazan, zbog surove klime i teskih uslova zivota.
74 % stanovnistva su francuskog porijekla, 4 % engleskog porijekla, 1 % starosjedioci (ovdje se zovu autochtone).
Autochtone se dijele na inuit (eskimi) i ameroindien (razna plemena indijanaca)
Ostalih je 20 % imigranata iz raznih krajeva svijeta, od kojih su najbrojniji italijani.
Vise od pola stanovnika Quebec-a zivi u Montrealu i okolnim malim gradicima uzduz sliva Saint- Laurent

Malo o jeziku
Kojim se jezikom sluze svi ovi ljudi?
Kod kuce naravno svako govori svoj maternji jezik.
Sluzbeni jezici u Kanadi su engleski i francuski.
U Kanadskoj provinciji Quebec, od 1977 sluzbeni jezik je francuski.
Francuzi u Quebec-u , okruzeni engleskim provincijama Kanade i USA, zive u stalnom strahu da ce francuski jezik i kultura vremenom nestati.
Zato su te iste 1977 izglasali "bill 101", koji obavezuje sve novodosle imigrante da pohadjaju francuske osnovne skole.
U engleske osnovne skole mogu ici samo domaci englezi i oni ciji su roditelji isli u englesku skolu.
Imigranti nemaju pravo izbora. Isto tako "bil 101" trazi da oznake na putevima, poslovna dopisivanja, uputstva u fabrikama budu na francuskom.

Jezicka policija
Za sprovodjenje zakona u djelo brine se instistucija "Office de la langue francaise". Oni imaju takozvanu jezicku policiju. "police de la langue".
Ta policija obilazi firme koje imaju vise od 30 radnika i provjerava primjenu francuskog jezika.
Nasu fabriku obidju svake godine. U fabrici je odluceno da sve komunikacije i instrukcije budu dvojezicne. "Policija" nema nista protiv toga.
Svaki e-mail koji je upucen svim radnicima je napisan na oba jezika. Samo e-mail izmedju kolega mogu biti na engleskom.
Mi svi imamo instalirane programme i tastature koje omogucavaju pisanje na oba jezika.
Sve procedure, tehnicka uputstva su na francuskom i engleskom. Svi natpisi pokraj masina, takodje. Pravilo je kod natpisa, da prvi natpis bude na francuskom, ispod njega na engelskom, ali mora biti napisan sa duplo manjim slovima. Moze se reci da je u nasoj fabrici zakon sproveden oko 80 %. Ostao nam je kompjuterski sistem za pracenje priozvodnje samo na engelskom. Bilo bi veoma skupo da se instalira na oba jezika.
Zato su svi zaposleni morali potpisati, pojedinacno svaki, da nema nista protiv.
Kad smo skoro uspjeli da zaokruzimo akciju za ostvarivanje jezickih prava , dosle su na red masine za fotokopiranje. Novije masine se mogu kupiti sa francuskim instrukcijama i komandama . Takvu imamo samo jednu. A na stare smo morali nalijepiti dodatne naljepnice na francuskom.
Tako to ide bez kraja i postaje smijesno (pogledajte sliku sa prevodom YES-OUI !!!!).
Sljedece godine ce vjerovatno biti velicina slova .

Stvarni zivot
Bez obzira na sve ove zakonske igre, ljudi u Montrealu zive i rade i uspjesno komuniciraju. Ima mnogo mijesanih brakova.U proslosti su bili Francuzi -Irci, Francuzi-Englezi, a sada postoje sve moguce kombinacije
Vecina stanovnistava u Quebec-u govore i pisu oba jezika engleski i francuski (80 %).
To je statisticki podatak, a ja bih mogla reci da je taj procenat skoro 100 % kod mladih, koji su generacija moje djece.
Sto se tice ucenja i savladavanja jezika, po mom misljenju francuski jezik je tezi od engleskog, posebno kad treba savladati pisanje.
(Jos uvijek je laksi od njemackog)
Ja sam ga morala polagati ispred sluzbenih lica u gore pomenutoj instituciji "Office de la langue francaise".
To je uslov za svakoga ko hoce da zvanicno radi u svojoj profesiji.
Quebec je dosta razlicit od ostalih krajeva sjeverne Amerike.. Osjeti se francuski uticaj u svim poljima zivota.
Kuhinja, muzika, arhitektura, moda, smisao za humor, srdacnost kod susreta,..itd. Francuzi su dosta opusteni, njihova televizija je mnogo lezernija.
Monogo vise muzike, i filmova iz cijeloga svijeta, i mnogo manje kriminalnih serija kao sto su CSI i slicne.
Ènglezi su vise ljudi od protokola , uspjesni u privatnim poslovima. Imaju smisao za humor i prilicno siromasnu kuhinju. Sve se svede na peceno meso i krompir.
Jednom je profesor francuskog ispricao vic kako su Englezi htjeli da izdaju knjigu recepata engleske kuhije. Nazalost, sve je stalo na samo 3 ( tri) stranice.
Za ljude koji rade u usluznim djelatnostima, trgovinama, bankama, drzavnim sluzbama postoji pravilo kako da se obrate klijentima.
Oni se obracaju uvijek istim redosljedom , prvo francuski pa onda engleski :"bonjour, hi, comment je peux vous aider, how can I help you" i cekaju odgovor. Razgovor s osobom s druge strane saltera se nastavlja na francuskom ili engleskom, zavisno kako je ta druga osoba odgovorila "bonjour"
Ili "hi".
Ne moze se reci da je sve bas tako idealno. Desi se da nekad francuzi u trgovini ili sofer u autobusu nece da govori engleski, ali to je zaista rijetko,.


Dubravka

P.S. Jos nekoliko fotografija.

Labels:

Wednesday, March 28, 2007

A gdje je trava?

Mozda je 8. mart dan zena, ali 9. mart je rodjendan Nazima Dzabica, poznatog kao Nani, sin Keme i Medihe. Jos od Nove godine smo pricali o mini-sastanku bosanske ili specificno banjalucke mladje raje u Phoenix-u za Nanijev rodjendan. Ne samo da nikada nisam bio u Phoenix-u ali bilo koji razlog za bosansko druzenje je meni dovoljan da provedem jedan vikend sa nasom rajom, pogotovo Banjalucanima.

Dok smo letili preko grada, primjetio sam da je Phoenix po povrsini ogroman grad. Phoenix je ustvari metropola koja se sastoji od gradova kao Mesa, Tempe, Scottsdale, Glendale, Chandler. Isto tako sam primjetio da se grad u osnovi nalazi u pustinji. Nigdje trave! Moram reci da me je to strasno iznenadilo. Nani je pokusao braniti svoj grad ali sta da god on kaze, ovdje je trave u nestasici.

Doletio sam u cetvrtak, prije sviju. Maja (Nanijeva supruga), Nani i ja smo te noci otisli u Kona Grill na veceru (a i da ja pogledam mnogobrojne plavuse koje, kako mi Maja i Nani kazu, sada predstavljaju vecinu zenskog gradjanstva Phoenix-a). Nakon vecere smo produzili prema Mill avenijom, ulica u gradu Tempe koja prolazi kroz Arizona State University kampus. Na Mill aveniji se nalaze klubovi, kafici, restorani, prodavnice i veliki broj studenata. Ovo mjesto me je najvise podsjecalo na neku ulicu u Evropi, pogotovo kada smo se prosetali tamo tokom dana. Opet, bilo je plavusa ali na njihov racun smo se fino nasmijali u jednom od studenskih kafica na Mill Avenue. Pricu cu sacuvati za mladju raju, a vi me pitajte kasnije. Nani je morao sutra rano na posao pa smo tu noc zavrsili ranije nego obicno.

Vrijeme je citav vikend bilo predivno. Nije ni cudo sto je Phoenix u zadnje dvije godine eksplodirao kao grad za mladju raju iz vecih gradova kao Los Angeles, Chicago i New York. Ne sjecam se da sam vidio oblake do nedjelje ali i tada je vrijeme bilo ugodno. Vruce je ali nema vlage. Nakon palacinki na Mill Avenue i setanja kroz kampus Arizona State University-a, otisli smo do bosanske prodavnice na nekom drugom dijelu grada. Tamo nas je vlasnik prodavnice posluzio sa kafom a Maja i Nani su pokupovali namirnice za subotnju vecer. Ah, sto je kraski vrat mirisao! Bilo je i evropskih cokoladi i ajvara i jaffa keksa. Mozete me zezati ali ja sam si morao kupiti jedno Kinder jaje. Sta cete, kada kao dijete odes iz Evrope pa vidis Kinder mozda jednom godisnje. Nakon prodavnice smo se provozali kroz jedno bogato naselje (Biltmore) gdje kuce kostaju i po 20 miliona dolara. Nisu mi htjeli dati kusur, inace bih odmah kupio jednu. Vratili smo se u stan i krenuli spremati za izlazak u Scottsdale nocni zivot.

Labels: , ,

Scottsdale zovu "Beverly Hills of Arizona". Sala je da Scottsdale ima svoju tvornicu BMW-a jer su po ulicama parkirani jedan do drugoga. Tamo se nalazi i veliki broj skupih prodavnica sa "designer" odjecom, obucom i ostalim stvarima kao Diesel, Gucci, Louis Vuitton, itd. U Scottsdale-u se nalazi i ogroman broj klubova. Plan je bio da za Nanijev rodjendan odemo u klub Myst, gdje radi jedan mladji Bosanac (takoder iz Banjaluke, Benjamin Dzanic) kao promoter. On nam je sredio ulazak u VIP tako da smo se svi osjecali kao gospoda iz Scottsdale-a. Atmosfera u Myst-u je bila luda; gostovao je neki specijalni DJ iz Evrope, muzika je drmala, raznovrsna svjetla su osamutila goste, bilo je plesacica u ... "kratkim sorcevima", raja je plesala, a mi smo pili i slavili. Ne vjerujem da slike mogu potpuno opisati atmosferu ali bar mozete okusiti nasu zabavu te noci. Nakon kluba smo se malo vozikali trazeci hranu. Kao sto vidite po Nanijevim rodjendanskim poklonom, nove suncance naocale marke "Onion Ring", zabava nije prestala ni u restoranu.

Subota je krenula polako. Pokupili smo Mirzu na aerodromu i nakon posjete jednoj lebanonskoj prodavnici, otisli smo do Mill avenije. Tamo smo rucali na otvorenom u odlicnom Irskom pubu. Dan je bio prelijep, kao da smo negdje u Banjaluci kraj Vrbasa tokom ljeta. Te noci su Maja, Mirza i Nani spremili mezu za raju koja ce doci kasnije. U petak je bila jedna raja; ove veceri je dosla druga raja. Noc je krenula polako, cak se svirala gitara i bilo je pjevanja. Onda su dosle diskusije o poslu, zivotu, sportu, putovanjima, itd. Pilo se svega, od vodke do viskija do piva a od hrane je bilo nareska, sira, cipsa, a i latinskog utjecaja, sa malo salse. Zabava je krenula rano, oko pola 8, a nismo prestali nakon 2 ujutro.

Nedjelja je bio dan mog odlaska. Mirza je ostao jos jedan dan. Nani i on su odlucili, onako spontano, da posjete Las Vegas jer je Vegas nekih 4 sata voznje od Phoenix-a. Mirza kaze da nikada nije bio - pa nek se ide. Prvo su mene odbacili do aerodroma oko 2 poslije podne a onda su se uputili prema Nanijevim roditeljima na bosanski lonac i pitu, koje se Mirza narocito pozelio. Na putu prema Vegasu su stali do Hoover Dam-a. Dosli su u Vegas oko 8 navece i ostali su budni do pola 5 ujutro. Uspjeli su odspavati samo 2 sada jer su iste noci morali nazaz za Phoenix. Kaze Nani da im je Vegas dobro dosao da se pravo ispricaju i sjete nekih ljudi i Banjaluke. Iako se nisu druzili prije, Mirza i Nani su imali dosta zajednicke raje. Kaze Nani da su se njih dvojica "k'o dva penzionera" setali Las vegas stripom razgledajuci sve mlade curice i prodavnice pijuci Margarite.

Dok sam svirao gitaru na aerodromu, mislio sam kako mi je dobro bilo i kako smo se svi opet dobro zabavili. Ovakve stvari moramo cesce raditi, iako smo svi rasuti po citavoj Americi. Uskoro dolazi sastanak Banjalucana u St. Louisu. Eh, kako ce tek onda biti ...

Davor

Labels: , ,

Saturday, March 24, 2007

Mostar 2001. - 2005.

Mostar je grad koji me je odusevio od momenta kada sam ga prvi put posjetio. Cini mi se da je to, s turisticke tacke gledanja, najatraktivniji dio Bosne i Hercegovine. Istina, po Bosni nisam putovao mnogo, pa moj zakljucak moze biti pogresan. U istocnu Bosnu nisam nikada svratio (i kako sada stvari stoje, vjerojatno nikada ni necu), a kroz zapadnu sam uglavnom prolazio na proputovanjima ka moru, pa se ne sjecam necega sto bi me posebno impresioniralo.

Gradska jezgra oko starog mosta mi se svaki put cini kao da je pobjegla sa nekih prekrasnih razglednica. Kroz sve ove godine sam napravio nebrojeno fotografija, prije i poslije rata, i evo neke od njih dijelim sa vama. Imao sam problema da izaberem samo nekoliko, jer svaka je bila ljepsa od ljepse.

Sada cu napisati nesto sto ce mnoge iznenaditi, a neke i razljutiti (znam da se niko nece sloziti sa mnom, ali ovaj blog i ne radim da bismo se svi slagali: ako bi bilo tako, veoma brzo bi izgubio svoju draz). Kada sam zadnji put bio u posjeti Banjaluci, pokusao sam na sve nacine da napravim fotografije koje cu moci ponosno pokazati raji s posla, ali nikako mi to nije polazilo za rukom. Hodao sam po gradu, birao kuteve snimanja, ali krajnjim rezultatom nisam bio zadovoljan. Napravio sam nekoliko fotografija ali ni za jednu ne mogu reci da zasluzuje da je iskoristim u svojim 'propagandnim nastupima' ovdje u mojoj skoli. U Mostaru, kuda god bih pogledao, morao sam potezati za kamerom. Mozda grijesim, ali tako je!

Posljedice rata su u ovom nesrecnom gradu (a koji to u ovoj nasoj Bosni nije), vidljive na svakom koraku. Poznata linija razdvajanja je jos uvijek netaknuta od dana zavrsetka ratnih sukoba: rusilacka ruka je vidljiva na svakoj zgradi. Mnogobrojna groblja su puna mladosti koja izgubi zivote boreci se za 'svoje' a protiv 'njihovih'. Stari most je, zahvaljujuci medjunarodnoj pomoci, ponovo zasjao u svom punom sjaju, ljepsi i ‘stariji’ nego sto je bio. Pitam se koja je to monstruzna misao stajala iza odluke da se ovaj historijski spomenik od neprocjenjive vrijednosti nemilosrdo razrusi? Gledao sam snimke rusenja i jos uvijek ne mogu da vjerujem da je to netko mogao narediti i da se to zaista desilo. Siguran sam da ce neki imati objasnjenje i opravdanje za to (kao sto imaju opravdanje za svo zlo koje nas stize) ali ga ja, kao normalno ljudsko bice ne mogu naci.

Kada govorim o starom mostu i Mostaru, ne mogu a da ne napravim paralelu s Banjalukom i Ferhadijom. I ovdje su monstrumi uzeli stvari u svoje ruke i rusili sve sto nije ‘njihovo’. I u nasem gradu ima jako puno onih (cini mi se da mlada generacija prednjaci) koji taj monstruozni cin brane jer, zaboga, to nije nase.

I na ovom blogu ponekad se, s vremena na vrijeme, moze osjetiti ta skrivena doza opravdavanja zlocina koji su ucinili ‘nasi’. Trebat ce proci jos jako puno vremena kada o svemu budemo pricali otvoreno, kao ljudi, a ne kao pripadnici svoje nacije. A do tada, proteci ce jos mnogo vode Neretvom i Vrbasom.

Friday, March 23, 2007

Akcija Svjetskog saveza dijaspore BiH

Svjetski savez dijaspore BiH pokrece mnoge aktivnosti vezane za raseljene stanovnike BiH i nastoji da se njegova rijec cuje na sve cetiri strane svijeta. U neka davna vremena, kada nije bilo Interneta i novih tehnologija, takav posao je bilo veoma tesko organizirati i realizirati.

Danas, kada smo svi ‘povezani’ na istu ‘liniju’ i kada se informacije sire nekada nezamislivom brzinom, stvari se cine laksim, ali ni danas sve nije idealno. Tome najvise doprinosi nasa nezainteresiranost, kao da se radi o stvarima koje nas se uopce ne ticu.

Danas objavljujem malo preuredjen dopis predsjednice Svjetskog saveza dijaspore BiH (nadam se da se autorica nece naljutiti), koji zasluzuje paznju svih raseljenih i prognanih. Nadam se da cete ga procitati s duznom paznjom i da cete vijest prenijeti dalje: od vase akcije (ili neakcije) zavisi sudbina svih nas.


Postovani.

Kao sto znate, pokrenuli smo niz aktivnosti u sklopu rada Svjetskog saveza dijaspore BiH (projektu CIPS kartice “licne karte”; priprema odrzavanja "Dani BiH dijaspore u Sarajevu", stalna borba za dvojno drzavljanstvo; priznavanje kvalifikacija stecenih u inostranstvu, zahtjevi i borba za uspostavu ministarstva za dijasporu itd). Svi ovi projekti/akcije su podjednako vazni i trebamo se potruditi da ih podrzimo.

Molim sve BiH gradjane u dijaspori da prilikom odlaska u BiH izvade CIPS karticu (licnu kartu), naravno sa adresom iz 1992. godine. Ne dozvolite da budete dio proslosti, budite dio sadasnjosti, dio pokretacke snage za bolje sutra u BiH.

Jedan od vaznih projekta je i anketa koju smo vam uputili putem Interneta. Pozvali smo vas da uzmete ucesce u popunjavanju ankete
http://www.onlineanketa.net kako bi uradili istrazivanje o BiH dijaspori.

Imamo preko 1,200 popunjenih anketa (nesto manje od 1,000 on-line i preko 300 rucno popunjenih), ali to je zaista mali broj za ovo istrazivanje - zapamtite nas ima preko 1.3 miliona u dijaspori!

Kao sto sam ranije navela, ovaj istrazivacki projekt ce uokviriti sliku Bosansko-hercegovacke dijaspore cijeloga svijeta. Ja Vas jos jednom molim da odete na http://www.onlineanketa.net i odvojite 10-tak minuta za popunjavanje ove ankete. Ako ste vec anketu popunili (o srca hvala) onda Vas molim da ovu informciju proslijedite do vasih poznanika.

Unaprijed Vam se zahvaljujem na vasoj podrsci i saradnji, i zapamtite ovo istrazivanje je anonimno.

S postovanjem,

Senada Softic-Telalovic

Predsjednica Svjetskog saveza dijaspore BiH

P.S. Vise informacija o licnoj karti mozete naci ako pogledati objavljeni fotos, te procitate ovaj PDF dokument.

Tuesday, March 20, 2007

Jos jednom LA

Posto vidim da prilozi turisticke prirode ne iritiraju nikoga, a ja sam vec par puta kritiziran da podizem temperaturu, evo danas se i ja javljam s jednim takvim. Medjutim, ne mogu obecati da se uskoro necu vratiti nekim drugim stvarima koji za mene imaju daleko vece znacenje.

Hocu da se nadovezem na Emirin prilog o Los Angeles-u iz kojeg smo se vratili prije par nedelja, ali ni tog puta u LA ne bi bilo da me sudbina ne dovede na ove prostore. Ali eto, recimo da sve to zaboravim i da se okrenem lijepim stvarima, bar za trenutak.

Put nas navede u ovaj veliki grad na obali Pacifika jer smo isli u posjeti kcerci Sanji koja se nedavno skrasila na zapadnoj obali. Istovremeno smo taj posjet iskoristili da svratimo do nasih prijatelja Rade i Jaska, koji iznenada postadose nezaobilazna atrakcija ovog grada: za nas Bosance veca nego Hollywood. Eh da su znali sta ih ceka, vjerojatno se ne bi mrdali iz Baltimora. Ali sta ces, tako im grah pao pa se nema kud.

Cetiri dana boravka nisu bila dovoljna da se razgledaju sve ljepote i znamenitosti ovog grada ali i ovaj kratki posjet je bio dovoljan da se stekne slika o zivotu na zapadnoj obali, toliko drugacijem od onog u Pittsburgh-u.

Prvi dan smo svratili na UCLA (University of California, Los Angeles) gdje Sanja odradjuje svoj internship, i nakratko ga obisli. Iako je padala nekakva sitna, dosadna kisica, kampus nas je impresionirao, kako velicinom, tako i uredjenoscu i opremljenoscu. Vecina zgrada kampusa je izgradjena u istom stilu. Iako se moze primijetiti da su mnoge gradjevine novijeg datuma, sve su gradjene u istom stilu tako da je cjelina ostala nenarusena nakaradnim zgradama koje strse medju ostalima. Ne zvuci li vam ovo nesto poznatim?

Imalo smo prilike kratko posjetiti zgradu u kojoj Sanja tranutno odradjuje svoj internship: Athletic departmant, u kojoj jedan veliki dio zauzimaju mnogobrojni trofeji koje su sportasi ovog univerziteta osvojili svih ovih godina. Popis izvanrednih sportasa, bivsih studenata ovog univerziteta je impresivan. Primijetio sam, na primjer, da je jedne godine na jednoj od olimpijada ucestovalo 55 studenata UCLA-a. Mislim da samo ovaj podatak govori mnogo toga.

Nakon posjete univerzitetu, svratili smo do Beverly Hills-a. Obavezno slikanje kod onog poznatog stable sa ogromnim deblom, setnja Rodeo Drive-om (naravno bez kupovine, cijene su astronomske), kafica u maloj kafanici sa par stolova na trotoaru (uz razgledanje luksuznih auta i dama iz obliznjih trgovina, trgovkinja, po pravilu obucenih u crnu!), te povratak po Sanju na univerzitet.

S univerziteta odosmo direktno u Café Aroma, na banjalucke cevape. Iznenadni susret s Radom Serbedzijom, koji je, cini mi se, stalni gost u ovoj kafani – cevapcinici. Sumnjam da bi ga netko prepoznao za stolom, sa kartama u rukama, s gazdom lokala kojeg sam ‘upoznao’ na slikama koje mi je dao Tufe.

Slijedeci dan smo se zaputili u Hollywood, ali smo prvo stigli (preko prece, naokolo blize) do Getty Museum-a, impresivnog zdanja koje nam je Emira predstavila nedavno. Iako nismo planirali ostati duze, tri sata su proletjela za cas a nismo obisli mnoge dijelove ove gradjevine s koje puca izvanredan vidik na gotovo cijeli Los Angeles. Muzej je bio prepun posjetilaca te smo pri ulasku cekali prilicno dugo da parkiramo u garazi koja je smjestena duboko pod zemljom.

Iako nisam namjeravao da se ponavljam, nisam mogao odoljeti a da ne objavim jos nekoliko fotografija (napravio sam ih pedesetak), tek tako da se dobije cjelovitija slika ovog zdanja za one koje to interesira.

U i oko muzeja provedosmo vise od tri sata pa nam ostade samo malo vremena za Hollywood. Tamo su se vec uveliko zavrsavale pripreme za dodjelu Oskara te je saobracaj u tom dijelu grada bio zagusen i trebala nam je mala vjecnost da tamo stignemo. Sam Hollywood Boulevard nije nista drugo do jedna obicna ulica na kojoj su trotoarom ugradjene sve one ‘zvijezde’. Da mi nije bilo poznato od ranije da nesto takvo postoji, vjerojatno nikada ne bih otisao tamo da to razgledam. Ovako, sto netko rece, sta cuo, hodo!

Uvece smo se zaputili u Santa Claritu, ‘gradic’ od oko 300,000 stanovnika u kojem su se skrasili Rada i Jasko.Taj dan je nam je bilo lutanja preko glave pa smo, nakon obilne vecere, ostali do kasno uz prepricavanje dogodovstina, uz muziku a kraj kamina cija je vatra doprinijela jos ljepsem ugodjaju.

Ujutro smo krenuli u nove pobjede. Prvo smo otisli malo na rekreaciju, u park iznad kuce Huzbasica. Vrijeme je bilo prekrasno pa je palo malo zagrijavanje: basket je Radina specijalnost ali ne moram reci ko je dominirao. Nakon kratke voznje gradom, povratak kuci i odmor u backyard-u. Na toplom, kalifornijskom suncu sam vrlo brzo zadrijemao, sto mi je pomoglo da izdrzim slijedeca dva dana.

Uvece smo prosetali centrom grada (Valencia) za kojeg cujemo da je sagradjen u zadnjih desetak godina. Iako je vece bilo prohladno, na ulicama je bilo dosta svijeta: mnogobrojni restorani su bili prilicno puni, iako se u mnogima sjedilo u bastama, cesto grijanim posebnim grijacima ili pak pravim kaminima. To vece smo upoznali Indiru i Tarika, nase banjalucane na privremenom radu u California-i. Nazalost fotoaparat me nije slusao pa sam ostao bez snimka za uspomenu (Karmen, cini mi se da je i kod mene neko upetljao svoje prste) .

Kuci smo stigli prilicno kasno i razgovor nastavili do tri ujutro. Za nas sa istocne obale to je znacilo da smo jutro docekali pricajuci a da to nismo ni osjetili.

Novi dan, nove avanture. Nakon dorucka ponovo u obilaske. Prva stanica: vidikovac s kojeg se u daljini vidi druga strana Hollywood-a. Odatle, pravac obala. Jasko, kao odlican poznavalac svih kutaka LA-a je odabirao autoputeve, glavne ulice, precice i nakon nekog vremena stigosmo u Santa Monica-u. Prvo obilazak plaze i slikanje, usprkos jakom vjetru koji nije smetao nekima u majicama bez rukava i japankama. Mi smo bili dobro opremljeni pa smo se ipak morali dobro zakopcati, a i kapuljace su u svemu pomogle. Izgleda da godine cine svoje.

S plaze se uputismo nazad u centar grada i prosetasmo pjesackom zonom koja me je jako podsjetila na evropske gradove. Mnogobrojni potencijalni (vecinom muzicki) talenti su se trudili da privuku paznju prolaznika: bilo je tu nekoliko kandidata za americkog idola, par solista na instrumentima, par plesaca, znate onih sto se, izmedju ostalog, caskom zavrte na glavi. Na jednom mjestu je cak bila grupa plesaca: plesao se tango i cini mi se da je bilo onih ‘pravih’ ali i onih koji su pokazali zelju da na licu mjesta nauce ovaj poprilicno kompliciran ples.

Nakon kafe u Starbacks-u, vecera u lijepom italijanskom restoranu. Vrijeme je proteklo vrlo brzo i vec se blizilo vrijeme naseg leta nazad, kuci u Pittsburgh.

Oprostismo se od Huzbasica i nakon kraceg odmora u Sanjinom apartmanu, pozurismo na aerodrom. Cetiri dana su protekla brzo, brze nego sto smo ocekivali, prepuna dogadjanja, pa nam je overnight let za Pittsburgh dobro dosao da se malo odmorimo. U Pittsburgh smo stigli oko 6 sati ujutro a vec u sedam smo ponovo bili u krevetu.

Eto ‘ukratko’ kako je sve to izgledalo. Fotografija je bilo na stotine a ovdje oni koje to zanima mogu naci samo jedan mali dio. Trebalo bi mi nekoliko blogova da ih sve objavim a vjerojatno nitko ne bi imao strpljenja i vremena a ni zelje da ih pogleda.

Ali evo, ovo je prilog koji nije ploticki i trebao bi zadovoljiti one koje politika ne zanima.

Sunday, March 18, 2007

Misterija Hanging Rock-a

Vjerovatno ste vec siti mojih priloga iz Australije ali naprosto nisam mogla izdrzati a da ne posaljem ovaj.

Prije 3 nedjelje otisli smo na Harvest Picnic u podnozju Hanging Rock-a, otprilike sat i po voznje od Melbourne-a. U ovo doba godine su ovakvi skupovi uobicajeni i odrzavaju se sirom Victorije. Tu lokalni proizvodjaci vina, sireva, maslinovog ulja i raznih preradjevina od voca i povrca izlazu svoje proizvode. Moze se naci i probati sve sto srce zazeli. Dva benda sviraju cijeli dan pa kad dosadi hodati okolo, sjedne se uz jelo i pice i slusa muzika.


Starost Hanging Rock-a se procjenjuje na 6000 godina. Stijene su vulkanskog porijekla i u sebi sadrzavaju veliki procenat sode pa su poznate kao soda trachyte ili solvsbergite, i osim u Australiji mogu se naci jos samo u Norveskoj i Svedskoj. No, geoloski sastav nije ono sto ih je ucinilo poznatim u uvelo u svijet filma i literature vec dogadjaj koji se tu zbio davne 1900-te.

Labels:

Ne znam koliko vas se sjeca filma Picnic at Hanging Rock koji je prije dosta godina prikazivan na nasoj televiziji. Nisam sigurna kako je naslov bio preveden, mozda "Izlet za Valentinovo" ili slicno. Film je snimljen prema knjizi istog naslova, a knjiga je napisana prema, navodno, istinitom dogadjaju. Govori se o grupi ucenica jedne privatne zenske skole u Melbourne-u koja je davne 1900, za Valentinovo, otisla na izlet do Hanging Rock-a. Cetiri ucenice i uciteljica se sa tog izleta nikad nisu vratile a ostale nisu bile u stanju objasniti sta se desilo. Bile su u soku i sve sto su znale reci bilo je da su im tacno u podne satovi prestali raditi i da su gubile orijentaciju i osjecaj za stvarnost. Mjesecima nakog njihovog nestanka se pretrazivala okolina, stijene i brojne supljine u njima i gdje god se moglo provuci oko stijena, ali uzalud. Nagadjalo se svasta, teorije se radjale i padale u vodu. Oni stariji su govorili da to nije nista neobicno, da su ljudi i prije tu nestajali samo to nije privlacilo pozornost jer se radilo o sirotinji, lopovima ili beskucnicima pa ih niko nije ni trazio. U novije doba neki cak ozbiljno izbacuju tezu o time warp-u ili paralelnim svjetovima. Otpada i mogucnost da je dogadjaj izmisljen jer postoje recordi o toj djeci i uciteljici u knjigama rodjenih. Bilo kako bilo, njihova tijela nikad nisu pronadjena i njihov nestanak je do dana danasnjeg ostao misterija. I mozda bi sam dogadjaj pao u blagi zaborav da 1967 nije napisana knjiga a 1975 o tome snimljen film. I sto je najinteresantnije, filmskoj ekipi su se takodje desavale cudne stvari: nekima su satovi potpuno prestali raditi, nekima zaostajali a nekima zurili pa je na kraju bilo besmisleno uopce pitati za vrijeme i koje je doba dana. Nakon nekog vremena ekipa je odlucila da prekine snimanje i napusti Hanging Rock. Snimanje je kasnije nastavljeno negdje u Juznoj Australiji.

Labels:

Nas izletnicki dan je bio prekrasan pa smo oko cetiri sata odlucili da se, prije povratka kuci, popnemo na stijene. Bilo je i turista (djece i odraslih), sto u grupama, sto individualno. S nama su isli dvoje starijih ljudi, 73 i 65 godina. Staza je dosta dobra ali je uspon dosta jak pa smo im savjetovali da ostanu i cekaju nas ali nisu htjeli cut o tome. Mislila sam u sebi: “Prava staracka tvrdoglavost”. Ljudi moji, ne biste vjerovali kako su se lako penjali. Kao koze!! A i svi mi. Kao da smi dobili neku nadljudsku snagu. Trajalo je to dobrih pola sata i ja sam usput napravila par snimaka. Kako smo se priblizavali vrhu, aparat je sve rjedje okidao. Na vrhu stijena je potpuno zatajio. Mislila sam da su se baterije ispraznile i bila ljuta i na sebe i na djecu sto ih nisu promijenili ili bar napunili. Bila je to jedinstvena prilika da se uslikam na mjestu koje je kao misterija uslo u knjigu i film. Pomirila sam se s tim da slika nema, malo smo odsjedili pa odlucili da krenemo nazad. Poceli smo se spustati a onda smo shavatili da idemo na pogresnu stranu, pa smo se vratili nazad. Vrtili smo se tako dobrih 15 minuta ne znajuci kud okrenuti. I drugi su bili zbunjeni dok neko nije slucajno ugledao neki znak kojeg je prepoznao dok se penjao. Kad smo sisli moja kamera je proradila. Slijedeci dan sam to ispricala kolegama na poslu i jedan mi rece da su mu poznati takvi slucajevi. Kaze da su vrsena ispitivanja i da se nista nije naslo. Nema objasnjenja zasto se to desava. I to sto smo se tako lako penjali ne osjetivsi umor ni jednog trenutka – ni to se ne zna.

Misteriozno, je’l? Sta kazete na to?

http://www.hangingrock.info/explore/explore.html

Karmen

Labels:

Thursday, March 15, 2007

Banjalucanima od 'Luke'

Dragi Banjalucani,

Recimo da mi je ime Luka Ban. Da fotografijom pokusavam da ozivim duh stare Banjaluke. Da slikom pokusavam da oplemenim i ovu novu.

I sad zivim u nasem garadu. A ovo bi mogao da bude pocetak jednog obastrano korisnog druzenja. Objavio sam nesto slika na forumu photocritique.net, kao Luka Ban. Mozete me tamo potraziti i skinuti neku fotku.

Bice mi veliko zadovoljstvo da slikom ozivim necija sjecanja. A vasa nostalgija i ljubav prema Banja Luci bice mi podstrek da budem sto uspjesniji u slikanju predjela vasih uspomena.

Napominjem da sam amater i da slikam sa najobicnijim turistickim digitalnim aparatom.

Luka Ban

PS. Prilog je slika slapova u Desnoj Novoseliji

Labels:

Wednesday, March 14, 2007

Familija Buca

Sejo Visic je ponovo bio vrijedan:

Evo zelim da upoznamo na blogu jos neka nova stara lica banjalucane. To su Buce iz Mejdana Nazif i Jasna.

Bucu znamo iz Cajaveca i kao vrsnog TV mehanicara, jer mnogo je kuca i stanova u kojima je on bio kao TV serviser. Jasnu znamo iz Mejdana kao aktivistu te mjesne zajednice. Imaju kcerku Indiru koja je isla u skolu u isti razred sa mojom Aidom u Banjaluci.

Zivimo u Norveskoj u istome gradu Porsgrunn. Uzajamno se posjecujemo i toliko smo blizu da ne moramo ni auto koristiti. Posjete su uglavnom petkom ili subotom navece kada se obavezno malo popije i zamezi.

Svaki put se odigra i partija remija. Zadnje dvije igre sam bio toliko premocan da sam im rekao da slijedeci put moram dozvoliti protivnicima da pobjede jer inace mogu izgubiti volju za dalje igre.

Evo par slika sa zadnje njihove posjete.

Srdacan pozdrav Sejo V.

Labels:

Tuesday, March 13, 2007

Remi

Nikad ga necu zaigrat, a da se ne sjetim…

Rat vec uvelike hara cak i sporednim ulicama naseg grada, neki su izasli neki se tek spremaju, a neki se nadaju da ce osvanut jutro bez sive magle i oblaka nadvijenim nad nasom Banjalukom. Sve ima neku dozu monotonije, straha, besparice, sve se pretvara u labirint iz kojeg nema izlaza.

Na Tranzitu otvoris sivu kliznu ogradu, tu je uvijek neki pas po imenu Skipi koji te najavi tvojim domacinima. Jos na samom pocetku moglo se sjedit i u basci, koja je i danas dan ko pod spagu. Ta basca davala je dojam kao da je sve isto, kao da su ona dobra stara vremena, ona ista stara Banjaluka. Bilo je to kao iz bajke. Na jednoj strani kajsije, na drugoj visnje. Tu smo znali kuhati pekmez u velikom kazanu koji mi se tada cinio tako velik, da sam mogla zaplivat u njemu, a sa velikim veslom smo mijesali da nam pekmez ne bi zagorio. Uvijek je u toj basci bilo puno ljudi koji su vecinom imali isti problem, oce li suta docekat?. I tako iz dana u dan… Al u toj basci su se zaboravljale brige i problemi. Kad bi se sjelo za stol i bacila partija remija sve ono tamo vani cinilo se tako nevaznim i ne bitnim. U toj basci bilo je bitno ko ce izaci kao pobjednik dana. Nigdje se nisam osjecala kao tamo. Znala sam sjediti satima u cosku i preko ramena gledati u necije karte. Na pocetku nisam kuzila igru, znala sam samo da ne smijem puno pricati i mjesati se. Kroz par mjeseci naucila sam remi, sama sam sebi govorila kako bi i ja ko od sale mogla sad sa njima da bacim partiju. Igra mi je postala jos zanimljivija, tetka je vodila evidenciju ko je u minusu, a ko je nagrabusio toga dana. Bili su to pravi profici.

Kada je postajalo sve crnje vani, igra je bila prisiljena da napusti bascu i da prijedje u kucu. Tetka i tetak su se jos davno preselili u prizemlje kuce. A u tom prizemlju nalaze se prozori koji su mislim specificni za Bosanske kuce (mozda se varam) znam da su me odusevljavali kao i danas. Tetka mi je objasnila da su napravljeni tako da bacaju vise svijetla u prostor, nigdje nisam vidjela ni slicne prozore, zato su mi mozda toliko i lijepi.
Igra je tekla dalje iz dana u dan ljudi su se izmjenjivali. Znalo se naci i po koja karta ispod stola sto je u vecini slucajeva bilo tetkovo maslo. On je to tako maherski izvodio da i ja koja nisam bila zaokupljena kartama u ruci nisam nikada vidjela kako je to izvodio. Stvarno ne znam ko je na svijetu potrosio vise spilova od njih?
Uvijek se dobro jelo i pilo, tetka je spremala meze, ruckove i vecere. Naravno da je bilo i kolaca napravljenih po recepturi Ninonske postave.

Moju nerodjenu sestru nisu zanimale karte ona je imala drugih briga u glavi. Na katu kuce u njenoj sobi bila je svakodnevna modna revija, koje leviske da obuce kakvu frizuru da namjesti, kako da se nasminka. Ja sam imala alternativu, pa kad bi mi dosadile karte popela bi se uz stepenice gdje bi davala savjete i molila da i mene povede. Nekada bi mi i udovoljila, mada sam za to ponekad morala da platim i veliku cijenu. SISANJE!
„Mozes ici sa mnom ako te osisam“. Ja sam pristajala na sve, jer kada bi izasla sa njom bila sam medju „starijom rajom“ ne moram vam ni pricati sto je to za mene znacilo.

Oblaci iznad Banjaluke su postajali sve crnji i crnji, tako ni igra nije mogla vise da „bezbrizno“ tece. A ni izlasci moje sestre nisu vise bili tako zanimljivi kao prije. Jednog dana sam izasla iz BL sa mamom, bratom i mojom nerodjenom sestrom. Nakon samo nekoliko dana pridruzili su nam se tetak i tetka. Nije bilo igre u Zagrebu. Tek poslije nekoliko godina sam s mamom zaigrala remi. Iznenadila se kako sam ga dobro znala.

Prosao je rat, tetka i tetak su se vratili u svoju kucu sa cudesnim prozorima i u svojoj basci zasadili novo cvijece i ona opet sija istim sjajem i pretvara sve u bajku.
Igra ponovo bezbrizno tece, tetka i dalje vodi evidencije ko je pobjednik dana. Prave se meze, ruckovi i vecere. Kolaci su tu ko po obicaju.
I naravno opet imaju psa, po imenu Skipi koji najavi svakog gosta, koji je dosao na partiju remija.


Majda

Labels:

Monday, March 12, 2007

Bod

Rekordan broj gostiju je tu Novu godinu docekivao na spratu hotela ‘Bosna’, pa se bina za muziku instalirala kraj zadnjeg sanka, iznad ‘Sokare’.
Ispred bio prostor za ples, stolovi posajbani – gdje se moglo.
Pored uobicajeno sjajno dotjerane publike, koja se za tu zgodu okupljala u ‘Bosni’, medju prisutnima bude i kontingent irackih oficira.
Nesvrstani.
U svecanim uniformama, njih sedamdesetak, kod nas se poducavali vojnim vjestinama.
Sve mladji ljudi, kulturni, ugladjenih manira.

Zabava isla svojim tokom.
Kako se svirkom pocne, plesaci ispune podijum.
Za pola sata, koliko je trajao muzicki set, se gosti isplesu, pa udri po pivi ili kakvom bezalkoholnom osvjezenju, uz sve glasniju i veseliju pricu.

Napravili mi pauzu, sviraci pozurili ka sanku.
Stojka i ja pive imali na bini i – uz sitnu zezu, odozgo osmatrali razvoj raspolozenja u prisutnih.

Desno od bine fina gospodja u pratnji naocitog kavalira, uz njih trojica u uniformama.
Par krenu ka sanku, kad je jedan od vojnika povuce za haljinu.
Ona se okrenu, crvena lica pokusa tkaninu osloboditi.
Vojak ne pusta, nego joj ljuta izraza nesto zivo govori.
Onda mi nekoliko prolazecih zakloni vidik, pa ne vidjeh kad poce.

Odkloni se, vidik.
Ugledam krug, u sredini – vojnik i kavalir se drze za vratove.
Skocise odmah dvojica preostalih vojnika, skoci i nekoliko civila u pomoc svome.
Zene vriste, izmakinju se, vojska i civili dalje namakinju.
Koliko tri minute, cijeli vojni kontingent marise, organizovano.
Civila je vise.
Krug se siri, pomjera u dubinu.
Lete flase, stolice, pod naletom mase popustaju hranom i picem bogato nacickani stolovi.
Zariste sukoba se pomjera ka stepenicama hotela, iza ostavljajuci raskrvavljene, poderanih kosulja i sakoa, kravata sa cvorovima na najcudnijim mjestima.
Onda uz stepenice, ka gornjim spratovima, i vise se nije moglo pratiti.
Blizu sat se nosali, kad stize vojna murija, razvali, pa ostade - nerjeseno.

Jak bod.


Caja

Labels:

Sunday, March 11, 2007

Eminim rodjendan

Sejo iz Norveske (morat cu ga promovirati u stalnog dopisnika CoNN-a iz skandinavskih zemlja) se, kako i sam rece, javlja s prilozima u kojima su jelo i pilo u prvom planu. Mozda je to i razumljivo, sta covjek drugo da radi (!) u one duge, zimske dane, nego da proslavlja, a proslave i druzenja ne mogu bez gore navedenog.

Danasnji prilog je vezan za jedan rodjendan, pa da cujemo sta nam Sejo pise:

Prosla je jos jedna festa. U subotu smo proslavili Eminin rodjendan sa malim zakasnjenjem.

Naime njen rodjendan je bio 1. marta, a kako smo tada bili u posjeti Svedskoj spojili smo rodjendan i 8.mart u jednu festu.

Opet je Norveska ekipa bila kompletna: Kusmici stari, srednji i mladi, Visici, te Ziske, pojacane sa Amirom. Kao i obicno Emina je spremila obilnu svecanu veceru, predjelo suho meso sa sirom (iz Svedske), zatim razne pite, biber meso (Minin specijalitet), snicle, ruska salata, kisele paprike, krastavci te votka, viski, vino, pivo.

Posto je Amila morala dovesti mene i auto kuci mogla je samo gledati u to sve.

Kako su za istim stolom sjedili i stari i mladi nije moglo proci bez diskuje do koje razine se moraju slusati savjeti roditelja.

Sjedilo se do kasno i evo par slika kako je to izgledalo
.
Pozdrav Sejo V.

Labels: ,

Saturday, March 10, 2007

Amili od Seje za 8. mart

8. mart je prosao ali evo jos jednog priloga koji sam dobio tek danas. Sejo iz Norveske mi posla ovu sliku da vidimo kako se to radi u Norveskoj.

Poceli smo s ruzom, pa je bio jedan karanfil, a sada sto stigli do ovog krasnog buketa.

Mozda nam se jos netko javi pa da napravimo takmicenje!

Friday, March 09, 2007

Korzo

Gospodska ulica.

Korzo.

Dva pojma koja su tako cvrsto vezani jedan za drugog da je nemoguce pisati o jednom a ne reci nista o drugom. Dva pojma koja su ostala u najljepsem sjecanju generacijama koje su provele sate i sate stojeci na trotoaru, sa strane, posmatrajuci i dobacujuci, ili setajuci, s jednog kraja na drugi, u nadi da ce nekog vidjeti, ili biti vidjeni.

Od Palasa, do Skupstine opstine.

S jednog kraja na drugi.

Za lijepog vremena, po kisi, zimi.

Iz veceri u vecer, bez obzira da li se radi o radnom danu, prazniku, vikendu.

Slatko se nasmijah neko vece gledajuci DVD koncerta Djordja Balasevica u Narodnom pozoristu u Novom Sadu (da spomenem da sam ga dobio od Izeta). Izmedju dvije pjesme Djoko, u svom poznatom stilu, isprica razgovor o korzu sa svojim klincima. Ide nekako ovako:

“Pa sta ste radili?
Isli smo…
Pa gde ste isli?
‘ebi ga, isli smo, tamo, do kraja ako treba…do kiska, onog, kokica…
I onda?
Ma onda nazad, do apoteke, skroz…
I onda?
Onda opet do kioska….”


Da, upravo je bilo tako. Na korzu smo proveli sate i sate, stojece sa strane, ili setajuci s jednog kraja na drugi.
Ne radeci nista.
Pricajuci.
Dobacujuci (ja nisam, da se odmah izjasnim) curicama koje su prolazile.
Pricajuci viceve.
Prepricavajuci dogodovstine iz skole.

Koliko je tu pogleda palo.
Milioni.
Koliko je tu kilometara prepjesaceno.
Hiljade i hiljade.
Koliko je tu viceva ispricano.
Na tisuce.
Koliko je tu novih poznanstava zapoceto, randesa dogovoreno.
Bezbrojeno.
Koliko buducih brakova zapoceto.
Tko to zna ali broj sigurno nije zanemarujuci!

Labels: ,

U ono nase doba gotovo svako mjesto u bivsoj Jugi je imalo svoje korzo. Sva su ona licila jedno na drugo, na svima je mladost ‘ubijala’ vrijeme, provodila sate i sate ne radeci nista, ali uzivala u jednoj posebnoj vrsti slobode koje, cini mi se, vise nema.

Sjecam se tih dana i poredim ih sa danasnjim, ovdje u Pittsburghu. U stvari, gotovo sam siguran da u slucaju Pittsburgh-a situacija nije bila drugacija ni prije 30-tak godina. Znam da je situacija od grada do grada, od zemlje do zemlje, drugacija ali, pricajuci sa dosta prijatelja i poznanika sirom svijeta, cini mi se da nigdje nema one atmosfere koja se osjecala na nasim korzoima tih godina. Znam da ce biti dosta onih koji ce reci: eno ga, ponavlja se, opet nostalgija za starim vremenima! Sta cu kad ne znam drugacije.

Oni stariji ce mozda reci da je pravo korzo bilo ulicom Marsala Tita, a da je Gospodska tek kasnije preuzela tu ulogu. Tacno je to, sjecam se, bio sam jos dijete kada se setalo Marsalovom: od hotela Palas to Narodnog Pozorista. U to doba saobracaja glavnom ulicom gotovo nije bilo. Samo su autobusi, oni na sprat (sjecate se, zvali smo ih londonci jer su stigli iz Londona, nakon sto su ih ovi poslali u zasluzenu penziju) ponekad stvarali zbrku.

Kasnije se korzo preselilo u Gospodsku, a nakon zemljotresa 69-te, ponovo se vratilo u Titovu.

Evo izvukoh jednu fotografiju iz tog doba, iz knjige Aleksandra Ravlica "Banjaluka - Razdoblja i stoljeca". Znam da ce biti onih koji ce se sjetiti tih vremena: i londonac, i raja u pozadini su tu. Evo i ja, kad je vidjeh, sjetih se jedne tople ljetnje veceri, kada sam na kiosku ispred hotela Palas (i on je tu), kupio prvi broj casopisa za djecu Kekec. Cak se odlicno sjecam crteza na prvoj stranici: scena iz indijanskog sela iz stripa Čapa i Gru Gru!

Cudno je kako neke tako male stvari ostanu dozivotno u sjecanju. Ljudski mozak je zaista komplicirana 'naprava'.

Labels: ,

Thursday, March 08, 2007

Uz 8. mart

Vec duze vrijeme razmisljam o prilogu za 8. mart. Razne stvari su mi padale na pamet, ali nisam bio siguran da je ista od toga ono pravo.

Jucerasnji Natasin email me izvuce iz neugodne situacije. Natasin tekst, uz ovu prekrasnu sliku ruze, je upravo ono sto mi je trebalo. Cini mi se kao da neki od vas osjecaju kada sam u problemima pa se javljate onda kada mi je pomoc najpotrebnija.

Zahvaljujem se Natasi na pomoci i istovremeno pridruzujem njenom pozivu ostalim blogerima da se malo razbude iz zimskog sna. Kod nas ovdje na sjeveru Amerike zima se jos uvijek ne da ali to ne bi trebao biti razlog za nejavljanje.

Prije nego sto dam rijec Natasi, svim damama zelim sretan 8. mart, Medjunarodni dan zena.

Dragi blogeri!


Evo, nakon podosta vremena odlucih se javiti. Bilo me je previse krajem prosle godine, pa sam odlucila malo se povuci.

Na ovo danasnje javljanje potaknulo me je, ovo prekrasno rano proljetno vrijeme, kad se grad i njegovi stanovnici pune energijom proljeca, kad stabla cvjetaju i kad se cvijece pojavljuje u svoj svojoj ljepoti.

Tesko je ovih dana ostati ravnodusan na svu tu probudjenu ljepotu, a raspolozenje koje ona potice ne podijeliti barem malo sa svima vama, koji nazalost ne odisete vedrinom i optimizmom, koje donosi proljece.

Kao da smo svi pomalo potonuli i napustili Coa i nase vjerne blogerice.

Dragi blogeri, dragi prijatelji, gdje ste? - Predraze, Sejo, Made, profesore, Srdjane, ...? Zar se bas nista ne dogadja u vasim gradovima?

Kod mene, ovdje u Zagrebu, behar vlada gradom, a tko ce o beharu pisati ljepse i s puno duse, ako ne Mario, a ostao nam je duzan jos od proslogodisnjeg proljeca. Mario, ocekujem da se uskoro javis, jer behar u BL i Bosni je ipak mnogo vise, nego sto je u Zagrebu ili bilo gdje drugdje na ovom planetu.

Dragim blogericama cestitam 8. Mart, dan zena.

Saljem vam ovu ruzu s puno ljubavi, da vam ispuni srca i podsjeti vas na druzenja povodom ovog praznika u bivsoj nam zajednickoj domovini.

Srdacno vas sve pozdravljam, Natasa

Umjesto komentara

Umjesto komentara uz danasnji dan saljem ovaj prilog. Nadam se da ce vecina posjetilaca moci prevesti ovaj kratki engleski tekst i pjesmu.

Jos jedna cestitka

Zelim da cestitam svim blogericama ovaj internacionalni praznik.

Majkama, kcerkama, sestrama, bakama i svim drugima, kako ih je Canak lijepo nabrojao.

Ljubavi i njeznosti nikad nije dosta. Izgleda da je priroda dala zenskom polu zadatak da ih daruje svima oko sebe.

Ovdje u Montealu 8 Mart se uvijek javno obiljezi s raznim kulturnim priredbama i demonstracijama. Sve predstavnice ljepseg pola u drzavnim sluzbama su danas dobile cestitku i cokoladu (sindikat se pobrinuo). U mojoj fabrici smo dobile karanfil, slicno kao sto je bilo u Cajavecu. Zato zelim da posaljem svjezu sliku.

Pozdrav od Dubravke Kusmic iz veoma hladnog Motreala.

Wednesday, March 07, 2007

Obavijest

Obavještavamo bh građane u dijaspori da će se u Sarajevu u periodu od 26. do 27. jula 2007. godine održati Druga konvencija Bosanskohercegovačke medicinske inicijative (BMI). Konvencija će se održati pod pokroviteljstvom najviših institucija države Bosne i Hercegovine. Glavne teme Druge konvencije BMI su: Evidence Based Medicine i Medicina i pravo.

BMI je projekat usmjeren na sistemsko uvezivanje medicinskih djelatnika u BiH i inostranstvu sa krajnjim ciljem unapređenja stanja u zdravstvu u Bosni i Hercegovini. Inicijativa za organizovanje BMI pokrenuta je 2004. godine, a 21.07.2005. održana je Prva konvencija BMI u Sarajevu na kojoj je učestvovalo oko 400 medicinskih stručnjaka iz BiH i svijeta.

BMI je dosada polučila niz značajnih projekata koji su imali za cilj povezivanje medicinskih stručnjaka porijeklom iz BiH, prenos znanja i novih znanstvenih metoda, praktične workshopove, specijalizacije, kao i uspostavljanje saradnje između zdravstvenih ustanova u BiH i inostranstvu. BMI ima svoj Upravni odbor, operativni tim projekta, web stranu, kao i bazu podataka članstva. Članovi BMI su medicinski djelatnici koji žive i rade u BiH kao i medicinski djelatnici koji su porijeklom iz BiH a žive i rade u inostranstvu. BMI je takođe otvorena za članstvo medicinskih stručnjaka stranaca koji žele pomoći razvoju zdravstva u BiH. Sa članstvom od preko hiljadu medicinskih djelatnika i svakodnevnim rastom, BMI je jedno od najmasovnijih medicinskih udruženja u BiH.


Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH će u okviru svojih nadležnosti za dijasporu pomoći promoviranju ovog značajnog projekta u dijaspori Bosne i Hercegovine. U tom smislu, Ministarstvo poziva sve medicinske djelatnike bosanskohercegovačkog porijekla koji žive u inostranstvu da se jave i uključe u rad BMI i time pomognu i doprinesu razvoju zdravstva u Bosni i Hercegovini.

Sve dodatne informacije vezane za uključivanje u članstvo i rad BMI, kao i prijava za učešće u radu Druge konvencije BMI mogu se naći na web strani
http://www.csibmi.ba ili dobiti putem mail adrese info@csibmi.ba.

Balkane, Balkane, Balkane moj...

Danasnji prilog je malo drugaciji od dosadasnjih: nije direktno vezan za Banjaluku ali jeste za nase krajeve. Balkan ima svoj poseban duh, tog smo vjerojatno svi svjesni. Mozda je taj nas duh i kriv za sve sto nam se desilo. Mnoge stvari su nam bile simpaticne, vjerojatno su i sada, ali imam nekakav osjecaj da nam je ta nasa naivnost i prihvacanje ovog balkanskog primitivizma doslo glave.

Gledajuci ove slike, dobijene od Jasne P (a ona ih je dobila od banjalucanina koji sada zivi u Sarajevu), ne mogu a da se ne nasmijem. Sjecam se da sam se tako smijao i sjednicama bosanske visestranacke skupstine (parlamenta) gledajuci i slusajuci novoizabrane narodne predstavnike koji nas, na kraju, dovedose do ovoga gdje smo i sta smo.

A mi smo se uklanjali u stranu i pustali druge da nam odlucuju o sudbini.

Tuesday, March 06, 2007

Alvin

Ne znam da li ste to primijetili, ali ljepsi pol je preuzeo blog, gotovo potpuno. Muski dio ‘ekipe’ se nekako primirio i ne javlja se. Kako sam i ja presao u pasivu, situacija je postala sve ociglednija. Nije da mi je krivo, samo konstatiram.

Da izuzetak potvrdjuje pravilo (mislim da se tako kaze), potrudio se Sejo iz Norveske. Mislio sam da nas je zaboravio ali sam se prevario. Evo njenog priloga o jednoj posjeti vezanoj za jos jedan sretan dogadjaj:

Posto je nas treci badjo Buco postao dido a Binka nena (ranije predstavljeni u prilogu Skandinavci) Visici i Kusmici odlaze iz Norveske u Svedsku na cestitanje. Naime njihov sin Damir i supruga Edisa dobili su sina Alvina, ujedno i najmladjeg blogera.

Prema vremenskim prognozama protekli vikend je bio bez padavina, i mi odlucimo krenuti u cetvrtak Ekremovim pasatom na put dug oko 500 km. plus dva i po sata voznje brodom. Vrijeme na brodu ColorLine - Viking smo proveli uglavnom u kasinu "kockajuci". Svi smo izgubili, samo je Ekrem dobio 260 Kr. ili 30 eura.

Hrnici su nas docekali u Nårkopingu, i pored nesporazuma na kojem izlazu sa autoputa ce nas cekati Buco. Nakon pola sata telefonskog odredjivanja nase pozicije uspjesno smo se sreli.

To vece nije moglo proci bez dobre Binkine vecere i pica. Sjedilo se do kasno, Ekrem i Emina su spavali kod Buce i Binke, a ja i Amila zbog guzve spavali smo u komsiluku kod kcerke Amele.

Sutradan je prosla ceremonija posjete mladencima i novorodjenom Alvinu, gdje opet nije moglo bez pica i meze. Zadnje vece smo proveli kod Amele. Amela nam je priredila Banjalucke cevape. Tu je samo Ekrem bio hendikepiran jer nije smio piti osim jedne case vina. Naime morali smo krenuti sutradan ujutro odmah iza kafe.

Evo par slika kako je to izgledalo.

Srdacan pozdrav Sejo Visic.

Labels:

Sunday, March 04, 2007

Jos jedan junior

Danas vam predstavljam jos jednog novog clana ove nase sire ‘familije’. Nedavno je familija Jurisic dobila novog clana: malog Patrika.

Familiju Jurisic (jedan njen dio, Nanu i Brunu) smo upoznali jos tamo davno, prosle godine, u prilogu o posjeti Josipa Pale i supruge mu Americi. Dadu, glavu familije ste takodjer mogli vidjeti u jednom proslogodisnjem prilogu.

Autor slika je Aida Tufekcic, koja se potrudila da mi ih, nakon posjete 'zenske ekipe' familiji Jurisic proslo vece, odmah posalje.


Familiji Jurisic moje cestitke a malom Patriku zelim mnogo srece u zivotu, trebat cu mu. Nadam se da ce slijediti primjer onih malo starijih koji su osvjetlali obraz roditelja ovdje u ovoj velikoj zemlji.

Nekoliko dodatnih slika mozete vidjeti na ovoj stranici.

Labels: