Prođe još jedna godina

Da čovjek ne povjeruje.

Dolaskom u Sarajevo i aktiviranjem BH mobitela i pregledom propušteni poziva na fiksnom kućnom telefonu, koje u Hrvatskoj ne koristim, shvatih značaj gornjeg naslova.

Nekoliko poziva, u nekoliko dana iz Banjaluke, od školske raje me i rastužilo i obradovalo.

Poziv na dolazak na proslavu mature, koja se nakon 50 godišnjice, sada održava svake godine.

Da sam znala otišla bih iz Šibenika jer nije daleko, preko Knina, Drvara i putem AVNOJ-a a poziv je upućen i Vici.

Prošle godine mi je bilo prelijepo sto se tiče druženja i atmosfere, a bila sam tužna sto nismo mogli svi mi biti zajedno, koji smo još živi i ne vjerujem da ćemo ikad i biti.

Ušli smo u godine kada je svaki novi dan dobitak.

Slava mi je poslala nekoliko slika i drago mi je što na licima nisam vidjela nikakvu razliku u odnosu na prošlu godinu.

Slava me zamolila da im pošaljem koju svoju i Vicine da bar na taj način budem s njima.

Slike su iz okoline Šibenika obzirom da sam taj dan bila u kompleksu “Solarisa” koji je Banjalučanima bila česta destinacija prije rata zbog blizine. Nekad davno je u hotelu svirao i banjalučki sastav u kojem je bio moj rodjak Braco Skopljak i prijatelj Dedo Kartal sa suprugom Ani Liz s kojima smo imali predivna druženja. Sad su u Poreču.

Kompleks je skroz privatiziran od strane stranih vlasnika i misaona imenica za mnoge domaće građane zbog cijena, od parking, pa svega ostalog.

Jedno 100-tinjak metara  prije rampe za ulaz nalazi se trafo stanica na kojoj je velikim crnim slovima ispisan grafit “Sad nam je dobro, nebo vam pas mater”.

Pozdrav Saima

Slike i događaji

Nekako mislim da mi ovaj naslov najviše odgovara. Vratili smo se iz Šibenika u Sarajevo. 

Imali smo dosta radova oko postavljanja ograde, ali Saida je još desetak dana bila u Sarajevu. Posao može čekati ali susret sa Saidom je nešto posebno. 

Tema je napretek, njena memorija, obrazovanje i sve je sto je doživjela u životu, je nešto što nikog ne ostavlja ravnodušnim.

Obzirom da mi je u izgubljenom telefonu nestalo mnogo brojeva, kad je došla u Sarajevo, zamolila sam prijateljicu Seku da potraži njen broj na informacijama i provjeri pozivom da je pravi.

To je učinjeno i one su u kratkom razgovoru utvrdile da su rodice Bahtijarević: jedna po ocu, druga po majci.

U Sarajevu smo se sastali u hotelu “Evropa”. Dan je bio predivan, Sarajevo puno turista, prvo smo bile same a onda je došao i Vice.

Dogadjaj sam opisala a slike slijede.

Pozdrav Saima

Seka (Hafizada Huseinbegović) do protjerivanja iz BL bila dugogodišnja sekretarica u Elektroprenosu.
U Sarajevu dočekala mirovinu u Elektroprivredi BiH. 

Nas tri u pozadini slika starog Sarajeva. Saida odmah znala autora a ja već zaboravila (čini mi se da je Bocarić)

Gledam ovu sliku i razmišljam o ženama u Rakovom selu. Već ulaskom u 60-te na njima su crne marame na glavi (najvećim dijelom) i duge suknje sa pregačama). Rade do besvijesti ako ih zdravlja služi a ako ne, sjede na klupi pred kućom a djeca i unuci su odavno daleko. Tu nema više nikakvog života. A skoro ista je situacija i na periferiji Sarajeva. Marame na glavi, dimije jedne boje, bluze druge pa izgledaju mnogo starije nego što jesu ali duboko zagrizle u religiju i to im je jedini smisao života tako ih vaspitavaju. I tu nema nekog zivota i mnogo njihove djece i unuka je daleko.
Nas tri zakoračile u 80-te i napamet nam ne pada da mislimo da nemamo pravo na kulturan i normalan život.

Gledam u Dalmaciji turiste iz zapadnih zemalja, bez obzira na godine i znakove bolesti. I u šorcevima i bluzama na tregere svijetlih boja. Normalno. A ovde će mnogi davati svoje komentare šta je za koga a šta nije.
Jako me raduju djevojke koje su odabrale vjerski način oblačenja koje ovde zovu zamotane ili pokrivene. Milina ih je gledati skladno i ukusno obučene u tom načinu života i njihovih prelijepih lica i ponašanja. Često izgledaju kao manekenke. Vicu često dole pitaju “Je li istina da su sve žene u Sarajevu pokrivene?” Vice odgovara uvijek “Jest, od moje pa nadalje sve se pokriju kad idu na spavanje”. 
A u Hrvatskoj i Srbiji najviše komentariše negativno o tome a nikad nisu bili u Sarajevu.
Naša balkanska primitivna posla su uvijek većinska.

Kod “Želje 2“ čeka se u redu za slobodno mjesto.
Srdačni pozdravi Saima

Ah ta penzija! Ni na nebu, ni na zemlji!!

Cvijet penzionig fonda SPW, april 2018

Co, tema ti je dobra, dobro je da smo to doživjeli, pošto nosimo “sepet” trauma i stresova od godina 90-tih. Potrebno je biti ekstra motivisan i sve progurati, odbaciti i ostati malo “normalan” i zdrav. Pošto sam i ja u tim vodama, ovo pišem iz razloga da uporedim dvije zemlje, ovu gdje sada živim i onu gdije sam se rodio i proveo 42 godine života.

Prije dvije godine sam stopirao s poslom, otišao ranije u penziju prema određenim dogovorima s poslodavcem, jer sam izabrao da se brinem za suprugu da ne ide u smještaj (ustanovu) gdije bi imala svu pomoć. Ove godine, u aprilu sam navršio 66. godina i od tada sam zvanično u penziji. Prošle godine u aprilu sam dobio dopis od penzionog fonda u kome me obavještavaju da  sam od aprila 2018-te u starosnoj penziji, opisuju sistem gradnje penzije, iznos, ako nečim nisam zadovoljan mogu da pitam, da se žalim i slično. Ove godine par dana prije “penzionog” datuma dobijem paket, mislim da je greška, jer nisam ništa kupovao niti naručivao. Ali stoji moja adresa. Otvorim i iznenadim se !!!! Penzioni fond mi šalje svijež cvijet u saksiji, posebno upakovan (namjenska kutija). Na kratkom dopisu stoji ….. da mi žele sve najbolje, dobro zdravlje i da uživam u penziji !!

S jedne strane mi drago, nekako lijep osjećaj da ljudi misle o malim stvarima, ja to prokomentarišem sa BAŠ SU LJUDI !!   U našem žargonu odmah znamo sve šta to znači, opisao si sve.

Međutim, istovremeno se odvija još nešto, a to je proces …. traženja penzije u BiH. Negdje zimus, nazove me SVB (ustanova) u Holandiji preko koje ide jedan “opšti” dio penzije, jer se ovdje penzija sastoji od dva dijela: opšteg (koji ima svaki Holanđanin, bez obzira dali je radio ili ne) i penzije iz radnog odnosa. E, pitali su me da li sam radio u BiH i da li sam podnio zahtjev za penziju. Ja im odgovorim, da …. radio sam skoro 19 godina, ali zahtjev nisam podnosio a nemem mogućnosti da to ganjam jer ne mogu suprugu ostaviti samu. SVB kaže ….. ako hoćete, mi ćemo to uraditi u vaše ime, pošaljite nam kopije radne knjižice, pasoša, sve digitalno i čekajte. OK, ja pristanem. Što da ne, nemam nikakvih troškova oko toga ( i to je važno …….haha….ha !).

Negdje, dva mjeseca poslije dobijem pismo iz Banjaluke. Vidim da je poslato na SVB (u Groningen) a cc. na mene. Ukratko, pišu da nemam pravo na penziju jer sam osiguran u Holandiji! Rok žalbe 14 dana. Ja pošizim, ponovo ta moja domovina, zemlja gdje sam se rodio i živio 42 godine, formirao se ali na svu sreću  “drukčije”. Pošto stoji da je rok žalbe 14 dana ja napišem žalbu, ukratko, kulturno, tražeći starosnu penziju samo za period moga rada, 18 godina i 9 mjeseci. Sve priloge imaju u posjedu. Ali poslije mjesec dana dobijem ponovo odbijenicu sa istim obrazloženjem. Nazovem SVB i kažem im, osjete u mome glasu da sam ljut. Obrazlažu mi da ja ništa više ne poduzimam oko toga, da će oni to dovesti do kraja, dali su Banjalucki dopis na prevod a ako je potrebno ….. tužiće ih sudu, jer moje pravo ne mogu osporiti. Tako se za mene završilo trazenje penzije u BiH. I kada je dobijem, finansijski mi ne znači ništa, ali ostaje ‘’bol’’ i NELJUDSKOST.

S druge strane, to nije ništa. Zašto bi se netko brinuo za bivše Jugoslovene, koji još žive u stranim zemljama kada se ne brine niti za SVOJ VLASTITI NAROD ?? Troglava aždaja koja je već ušla u antologiju istinskih čuda već treću deceniju ‘’jede’’ taj svoj vlastiti narod !! Sega, tko si ti, i šta tražiš?

Ništa, gledam taj penzioni, holandski cvijet i kažem, HVALA vam ….baš ste LJUDI !

Pozdrav svima! Sega

Moj bivši komšija Hamdija

Prije par dana na facebook-u naletih na jednu za mene zanimljivu fotografiju. Negdje u Istri se srela stara raja, što već odavno nije iznenađenje. 

Novost za mene je da sam nakon ko zna koliko godina vidio svog bivšeg komšiju Hamdiju Vilića o kojem sam izgubio trag jako davno. 

Sejo, Hamdija i Eko

Vidim da se i Hamdija skrasio u Istri, najvećem poluotoku bivše nam domovine Jugoslavije koji je, čini mi se, postao kraj u kojem se raja iz rodnog grada osjeća prijatno. Mnogi bivši Banjalučani su izbjegli u Istru za vrijeme ratnih godina a ima dosta i onih koji sada žive u državama Evropske Unije a u Istri su pokupovali apartmane koje koriste uglavnom ljeti. Hamdija, kako vidjeh na Internetu, živi u Medulinu, ima veliku kuću s apartmanima koje ljeti izdaje turistima, a na ovoj slici su „uhvaćena“ dva Norvežanina u posjeti bivšem sugrađaninu i kolegi. Vidim, nazdravlja se, pretpostavljam loza, a i roštilj je tu.

Ah ta penzija!

Događaji početkom devedesetih su nas rasuli po cijelom svijetu u dobu, tu mislim na moju generaciju, kada smo pozavršavali škole, osnovali familije, izrodili djecu, radili i ispekli zanate, stekli iskustvo i svojim radom doprinosili da društvo krupnim koracima napreduje ka razvijenim zemljama Evrope, čiji smo dio po geografskom položaju faktički bili i jesmo.

Životi, raspolovljeni na one prije i one nakon progona, su za većinu na kraju ušli u mirnije vode i sada je najveća briga kako sačuvati dobro zdravlje da bi se uloženi trud na kraju  ipak naplatio. U jednom trenutku smo izgubili sve ali izgleda da je na kraju sve ispalo dobro, na našu sreću a na žalost onih koji su se radovali kada su nas slali na put bez povratka. Većina prognanih, bar one koje poznajem, dočeka penziju i sada uživa u njoj, čista obraza i duše. A kud će veće bogatstvo od toga kada možeš ići gdje god ti se hoće, bez straha da češ sresti nekog od koga moraš okretati glavu i skrivati pogled jer svoju dušu nisi prodao đavlu kada je trebalo biti čovjek.

Drago mi je kada dobijem vijesti od prijatelja iz evropskih zemalja koji pola godine provode na Jadranu a drugu u svojim novim domovinama gdje je zimi ipak ljepše i ugodnije. Mnogi su pokupovali apartmane u Istri, čak ponekad u istom mjesu pa se ljeti ponovo druže kao što su to činili u svom rodnom gradu. A ima i onih koji nisu prodali svoje nekretnine u Banjaluci pa im je sada najveća „briga“ kako stići na sve strane. U danima kada su odlazili u nepoznato nisu mogli ni pomisliti da će se jednog dana situacija toliko promijeniti ali, eto, tako sada stvari stoje. Uz dobre penzije u novim domovinama, te uštedevinu, može se stići na sve strane, što me posebno veseli. Da sam kojim slučajem vjernik, kredit bih dao svevišnjem, a pošto nije tako, zahvalnost dugujemo roditeljima koji su nas od malih nogu učili šta je dobro a šta nije. To je, čini mi se, uz sve ostalo pobrojano, najveće bogatstvo koje smo naslijedili. Bar ja tako mislim, a vjerujem da se sa mnom slažu i mnogi koji najvraćaju na ovaj blog da se sretnu sa dragim ljudima s kojima dijele istu sudbinu.

Iako ni nama koje je sudbina odvela preko velike bare nije loše, ponekad zavidim svojim prijateljima iz Evrope jer su blizu starog kraja i do njega mogu skoknuti kada im se prohtije, a i život im nije tako kompliciran kao što je to kod nas. U najrazvijenijoj zemlji svijeta sve je tako komplicirano da čovjek nema mira ni kada se sprema u penziju. Da je tako, pokušat ću opisati kroz šta sve mora proči svaki Amerikanac kada stekne uvjete da ide u zasluženu mirovinu (ili penziju, kako mi to u Bosni kažemo).  

Čini mi se da je to urađeno smišljeno, kako bi oni koji poznaju zakone imali priliku da zarade pružajući pomoć onima koji nisu u stanju da se bore s hrpom zakona, propisa i pravila vezanih za penziju i zdravstvenu zaštitu. Kako i ja spadam u grupu onih koji se konačno pripremaju za zvanično penzionisanje, pokušat ću objasniti o čemu se radi. Iako ću u septembru navršiti sedamdesetu (ako me zdravlje posluži), ja po američkom zakonu nisam penzioner jer penziju ne primam a ni zdravstvenu zaštitu ne ostvarujem po istom osnovu.

Naime, ovdje u USA se uvjeti za odlazak u penziju stiču kada se napuni 62 godine starosti, uz 10 godina radnog iskustva, s tim da se u tih 10 godina moralo zaraditi bar $4,700 na godinu. Visina penzije se određuje dijeljenjem zarađenog novca s 35 jer je to prosječan broj radnih godina, uz uvjet, da oni koji manje zarađuju dobiju procentualno više od onih drugih. Ne bih da ulazim u formulu koja se koristi, ali je to tako. Penzija s 62 godine starosti je umanjena a puna penzija se (za većinu) stiče sa napunjenih 66 godina starosti. Pojedinac se može odlučiti da počne primati penziju čak i ako radi, što znači da sam ja mogao odlučiti da ću penziju primati kada sam navršio 62, iako sam odlučio da prestanem raditi sa 63 godine i 4 mjeseca. U tom slučaju visina mjesečnih primanja bi mi se uvećala za visinu penzije, što bi uticalo na povećanje taksa koje plaćam,  federalnih (na nivou USA), savezne države u kojoj živim, te lokalnih (mjestu stalnog boravka). Iako bih primao penziju, koja bi bila umanjena zbog toga što bih je počeo primati bez neispunjavanja godina potrebnih za punu penziju, mjesečna penzija bi se povećavala zbog toga što i dalje radim i doprinosim u penzioni fond. Postoji određeni broj Amerikanaca koji se odlučuju za ranu penziju dok još rade jer nisu sigurni koliko dugo će živjeti, a uz to, prosječnom Amerikancu za život treba mnogo više nego nama koji smo stigli iz zemlje gdje je stil života bio potpuno drugačiji.

U USA se ne mora ići u penziju s navršenih 66 godina, čak vas kompanija ili institucija ne može natjerati da to učinite ako ne želite dok god možete obavljati svoj posao. Na pravnom fakultetu na kojem sam bio zaposlen još uvijek radi moj bivši direktor kojem su sada 74 godine a pomoćnik direktora, Indijac Rao, s kojim se redovito družim, je u penziju otišao sa 72. Ja sam, za razliku od njih u penziju otišao sa 63 godine i 4 mjeseca ali još uvijek ne primam novčanu naknadu jer sam tako izabrao. Njih dvojica su počeli primati penzije sa 66 godina a ja sam se odlučio za opciju da je ne primam jer mi novac ne treba a godišnje iznos penzije se svake godine povećava za 8%. Odlučio sam se za ovu opciju svjestan da ću, ako se preselim na onaj svijet u narednih 10 godina, državi ostaviti izvjesnu sumu novca. Rečeno drugim riječima, kladio sam se na sebe pa šta bude. Dobra stvar je što supruga može izabrati da prima moju penziju poslije mojoj smrti iako će imati vlastitu pa može izabrati onu koja je veća.

Ovdje se priča o penziji ne završava. Postoje mnoge varijante kako se ona može primati. Na primjer, supruga se, u određenim slučajevima, može odlučiti da prima polovinu penzije supružnika, ostavljajući svoju penziju da raste do sedamdesete. Na penziju imaju pravo i supruge iz prijašnjih brakova ako su u braku bile najmanje deset godina. Da ne spominjem djecu, onu maloljetnu, a ovdje je bar polovina življa koji su sklapali brakove više puta, uz djecu koja više ne znaju ko im je otac a ko majka. Oni koju dobro poznaju situaciju kažu da postoji više hiljada varijanti kada se radi o penzijama što je za nas, iz bivše Jugoslavije, nepojmljivo. Srećom, većina naše raje ima manje opcija a mnogi nemaju pojma o različitim varijantama pa se za penziju odlučuju kako je to bilo kod nas, tj, kada ispune potrebne uvjete.

Još je kompliciranija situacija s zdravstvenim osiguranjem. Na njega se stiče pravo (u najvećem broju slučajeva), s navršenih 65 godina kada se donosi odluka koje osiguranje izabrati (i da li ga uopće uzeti) jer ih ima veliki broj. Pošto se zdravstveno osiguranje ostvaruje preko kompanije u kojoj je osoba zaposlena, osobe starije od 65 godina mogu nastaviti da ga primaju od kompanije ili se mogu odlučiti za tkz Medicare, zdravstven osiguranje za starije koje obezbjeđuje država. Pošto supruga još uvijek radi, ja sam cijelo vrijeme od kada sam prestao raditi bio osiguran preko njene kompanije i do sada nisam razbijao glavu šta da izaberem. Sada je došlo vrijeme da se upustim u avanturu izbora opcije koja mi najviše odgovara a isto se vrijedi i za suprugu jer se i ona sprema za mirovinu. Izbor nije jednostavan a iz dole napisanog će biti jasno zašto.

Medicare se sastoji od tri dijela: Plan A pokriva samo troškove ležanja u bolnici i za njega se mjesečno ništa ne plaća, uz napomenu da osoba koja završi u bolnici mora platiti tkz deductible koji iznosi oko $1,700. Plan plaća samo troškove smještaja u bolnici i to za prvih 90 dana a nakon toga osiguranik počinje plaćati dio troškova (npr, $200 po danu za narednih 30 dana, pa nakon toga sve više i više). Plan B, za koji se trenutno plaća $134 mjesečno, pokriva troškove doktora, testova, inekcija, operacija i slično ali samo 80% od  cijene koju je država dogovorila s onima koji pružaju usluge.  20% plaća osiguranik a nije rijedak slučaj da operacije koštaju $100,000 i više. Uz sve ovo stvar kompliciraju pojedini izuzeci, kao što je slučaj kada osoba nakon posjete hitnoj pomoći ostane u bolnici na posmatranju (nije zvanično primljena u bolnicu). U tom slučaju osoba snosi sve troškove, često ne znajući da li je u bolnicu primljena kao bolesnik na liječenju ili je samo na posmatranju.

Lijekovi su pokriveni Planom D koji država ne nudi već se mora kupiti od privatnih kompanija koje nude bezbroj različitih opcija od kojeg čovjeka zaboli glava. Svaki plan ima listu lijekova koji su planom pokriveni (uz određenu cijenu za različite grupe lijekova) pa se ljudi većinom odlučuju za onu opciju koja ima njihove lijekove na listi. U slučaju da doktor tokom godine propiše lijek koji nije na listi izabranog plana, osiguranik plaća punu cijenu lijeka, ma kolika ona bila. A cijene su ponekad takve da se čovjeku mozak zavrti. Sistem plaćanja lijekova je tako definiran da se prvo plaća umanjena cijena lijekova (ostatak plaća država), dok se godišnje ne potroši doređeni dio novca. 

Nakon toga se plaća puna cijena do neke druge sume da bi na kraju država ponovo limitirala cijene, ali ne postoji godišnji limit koliko se za ljekove može platiti. U slučaju ozbiljnih bolesti (npr, rak), cijene lijekova su astronomske pa nije rijedak sluča da osoba mora proglasiti stečaj kako bi sačuvala osnovnu imovinu. To je ovdje za mnoge u USA normalno i oni koji žele da situaciju promijene imaju velike teškoće da to ostvare.

Pored navedena tri plana postoji i Plan C, poznat pod nazivom Medicare Advantage plan koji, u većini slučajeva, pokriva planove A, B i D (poneki ne pokrivaju lijekove) ali koje nude privatne osiguravajuće kompanije. Svaka kompanije nudi više različitih planova, različitih mjesečnih cijena, veličine participacija, nivoa osiguranja i ograničenja (na primjer,  kod nekih lični doktor mora napisati uputnicu za specijalistu a kod drugih je osiguranik slobodan da sam ode specijalsti, neki djelimično plaćaju za usluge doktora koji nisu dio plana, dok drugi nemaju tu opciju pa ako te u bolnici slučajno pregleda doktor koji nije dio plana, sam plaćaš punu cijenu koja je obično mnogo viša od dogovorene, itd) pa se čovjeka izgubi u svoj toj zbrci u dobu kada ni mozak ne radi kao prije.

Pored Plana C, postoji još nekoliko tkz suplemental planova koje isto tako nude privatne osiguravajuće kompanije. Za razliku od gore navedenih planova, ovi planovi nude dodatnu zaštitu ali uz veću cijenu. Uz to, za ove planove se moraš odlučiti kada se prvi put prijavljuješ za Medicare ako želiš da ga izabereš bez provjere zdravstvene historije, tj, bez pribavljanja rezultata pregleda, oboljenja i eventualnih operacija. Ako se, na primjer, prve godine odlučiš za originalni Medicare ili Medicare Advantige plan, može se desiti da niko ne želi da ti kasnije ponudi suplemental plan zbog trenutnog zdravstvenog stanja ili zbog bolesti koje si imao u prošlosti jer u tom trenutku moraš pribaviti svu medicinsku dokumentaciju iz prošlosti. Ako si u prošlosti imao ozbiljnijih problema najvjerojantije ti niko neće ponuditi suplemental plan jer si u tom slučaju preskup da bi te osigurali.

U svemu ovome postoje još neka pravila. Originalni Medicare pokriva cijelu USA tako da je moguće dobiti liječničku pomoć u bilo kojem gradu u slučaju da te bolest zatekne na putovanju, naravno kod doktora koji prihvaćaju to osiguranje. Medicare Advantige planovi, koji u većini sučajeva nude više sigurnosti ali manji izbor doktora i bolnica, su uglanom ograničeni na područje gdje osiguranik živi tako da osiguranje ne vrijedi ako se ode doktoru u nekom drugom gradu.

Gotovo zaboravih napomenuti da se izabrani plan može mijenjati svake godine u određenom vremenskom periodu, što još više komplicira stvar. To se najčešće odnosi na izbor nove osiguravajeće kompanije koja nudi plan za lijekova u slučaju da si tokom godine počeo uzimati lijek koji nije na listi tvoga plana ili ako postojeći plan izbaci lijek koji trenutno koristiš.

Sve gore napisano nije potpuno objašnjenje situacije u kojoj se u određenom životnom trenutku nađe budući američki penzioner. Upravo sam ovih dana počeo ponovno proučavanje procesa apliciranja za penziju i zdravstveno osiguranje i trenutno sam u situaciji da znam manje nego što sam znao ranije. Svaka novopročitana zakonska odredba ili objašnjenje me ponovo zbunjuju pa mi je sada jasno zašto u USA postoje osobe čiji je jedini posao da pomažu onima koji se spremaju za penziju.  Ja se još uvijek nadam da ću se iz ovih zavrzlama izvući sam ali ako to ne uspijem, ostaje mi da se obratim onima koji se profesionalno time bave.

A onda, kada konačno uplivam u relativno mirnije penzionerske vode, imam namjeru da se pridružim onim svojim prijateljima iz Evrope koji su, čini mi se, kroz sve ovo prošli s manje stresa. A dotle, svim penzionerima želim da što dulje uživaju u plodovima svoga rada jer su to zaslužili.

Moj hobby - rukomet u Holandiji

Napokon da napišem nešto o holandskom rukometu, da vas malo gnjavim ovim lijepim sportom …. jesmo li iz Banjaluke ili nismo?

Poslije dobijanja statusa, da možemo ostati u Holandiji, od proljeća 94-e do kraja augusta iste godine, na otoku Terschelling smo čekali na preselenje, gdje?, nismo znali, nismo imali posebne želje ili zahtjeve. Tokom ljeta, preko naših prijatelja Jana i Tineke upoznali smo i njihove komšije, naših godina. Gospođa Japke de Boer je bila nastavnica fiskulture. Kroz razgovore, u par navrata, sam joj ispričao da sam se malo bavio rukometom, da ne poznajem holandski rukomet jer ga nema na evropskoj sceni itd.  Ona mi je odgovorila da poznaje jednog trenera, da su studirali zajedno, da mu je rukomet specijalnost a živi i radi u Emmenu. Na tome se i završilo. Početkom augusta smo dobili obavijest da selimo za Emmen (gdje i sada živimo) u prvoj sedmici septembra kada počinje nastava za osnovne škole. Prije preseljenja smo se vidjeli sa svim našim poznanicima, između ostalih i sa Japke.

Naš odlazak komentariše: ….. ‘’čula sam od Tineke da selite za Emmen. Znači, uspjelo mi je, otiđite u Emmenu u rukometni klub ( skraćenica: E&O ), pozdravite moga kolegu a ja sam mu rekla da će dobiti dva nova člana, vas i vašeg sina’’.  Tako je i bilo.

Pošto sam volio rukomet, bila mi je želja da i Davor proba trenirati, pa ako zavoli …. Ok, ako ne, postoje i drugi sportovi. Ustvari moj prvi i jedini cilj je bio da ga uvučem u sport. Iskreno rečeno, znajući kako se u Holandiji kreću neke stvari kao što su …. legalizovana droga (u prodavnici, možeš kupiti kao kiflu), alkohol, kriminal, prostitucija.

Tako je i bilo. Davor se upisao u školu, rekao mi je da ce ići na rukomet pa ako mu se svidi, ostaće, vidjećemo? Pošto je sport hala bila u susjednom kvartu, ja sam ga vodio na treninge, gotovo uvijek sačekao da se trening završi i išli bi zajedno kući.  Klub imao muški i ženski seniorski tim, treninge za mlađe kategorije bi obično držali igrači seniori ili A-juniori i juniorke. Ne svaki trening, ali ponekada bih se zadržavao u sporthali sa strane, gledao šta rade, šta vježbaju, slušao holandski jezik ... što mi je bilo veoma važno.  

Prisustvujući treninzima, u meni je počeo da radi ‘’rukometni crv’’ ..... navirala su sjećanja s Pilane, prvih početaka, postepenog učenja, metodika kojom su radili  B. Janković, B. Pavlišin, P. Perović, P. Janjić.  U to vrijeme sam imao od obaveza samo intenzivno učenje holandskog jezika i kućne obaveze, ali polako počinjem da na papirima spremam treninge, pravim sadržaje, planiram. Ponekada bih otišao pogledati trening juniora i juniorki, seniora i seniorki. Odmah mi je postalo jasno zašto ih nema na evropskoj sceni. U to vrijeme imali su svoju posebnu, rekao bih ‘’jednostavnu metodologiju’’ (djeca su mnoge osnovne stvari propustila radi nestručnosti ‘’nazovi trenera’’) a disciplina (igrača bez obzira na uzrast) je bila na veoma niskom nivou.

Poslije, otprilike pola godine dobijem priliku da radim s juniorima i juniorkama (A), uzrast 17-18 godina. Odrađujem treninge, a nije mi lako. Mladi igrači stasavaju a imaju problem s tehnikom trčanja, tehnikom lopte a taktika je bila nepoznata stvar. Naravno ja sam ih vraćao na mnoge bazne stvari koje je trebalo učiti i ponavljati, ponavljati, ponavljati. Saradnja izmedju trenera ili bolje rečeno onih koji su držali treninge bila je loša, ali sam insistirao i uspio organizovati minimalno jedan puta mjesečno sastanke, gdje bi se razgovaralo o treninzima po kategorijama, metodologiji rada, problemima koje imamo i kako ih najbolje riješiti. Na jednom od tih razgovora dolazim u ‘’sukob mišljenja’’ s glavnim čovjekom kluba, prvim trenerom oko koga se sve vrtilo. Imao sam sve manje i manje prostora za rad, iako sam imao podršku jednog broja trenera, između ostalih i prvog trenera muškog, seniorskog tima. On me je najbolje razumio, prihvatao je moju metodologiju postepenog i sistematskog rada.

Vivendi - Oosterheseelen, moj prvi klub od 1998. godine

Poslije jednog razgovora s njim, on mi predlaže da se osamostalim, bolje rečeno da si nađem klub u okolini Emmena, gdje bih mogao samostalno raditi i sa mladima i sa seniorskim timom. Tako, po njegovoj preporuci,  dolazim u klub Vivendi (samo djevojčice i seniorke, ženski tim). Naravno nemam ugovor jer ne radim profesinalno, ali imam naknadu (uvijek i dan danas to zovem ‘’zakrpa’’) i uz posao dobro dođe za školovanje djece. Poslije dvije godine provedene u Vivendiu, kroz prvenstvene utakmice ovdje na Sjeveru upoznao sam skoro sve klubove, tako da sam svoj krug poznanstva proširio. Kasnije, kod prelaska iz kluba u klub bilo mi je znatno lakše, mogao sam da biram između 2-3 ponude, to mi je uvijek bila, reči ću, olakšavajuća okolnost.

Aeolus - Wildervank

Ono sto mi je pričinjavalo najveće zadovoljstvo, bio je rad sa mlađim kategorijama, selekcijama Sjevera (3 provincije, Drenthe, Groningen i Friesland), djevojčice i dječaci B-juniori (14-16 godina) kao i  A-juniori (16-18 godina). S njima sam počeo raditi 2000/2001 godine, dva puta mjesečno a poslije godinu dana smo se sastajali svake sedmice, petkom uveče. Grupe su se sastojale od 16-18 članova, talenti iz klubova Sjevera. Većinu treninga sam provodio uigravajući taktičke varijente napada i vrste odbrana. Svima je to bilo interesantno, a meni posebno jer sam s nestrpljenjem čekao prvenstva Holandije za te kategorije koja su se održavala svake godine početkom juna (neposredno po završetku školske godine). Nikada nismo bili prvaci Holandije, ali nikada zadnji. Ono što nas je karakterisalo, bilo je da smo uvijek pravili iznenađenja tj. pobijeđivali favorite. 

Aeolus - zajednički izlazak (karting)

Na tim holandskim prvenstvima upoznavao sam trenere iz drugih regija, kao i mlade igrače. Nevjerovatno koliko je velika lepeza različitosti u ovako maloj zemlji, bilo da se radi o jeziku, ponašanju i slično. U slobodno vrijeme i pauzama između utakmica kretao sam se među mladima, slušao njihove ‘’dijalekte’’, posmatrao šta rade ‘’kada ništa ne rade’’, njihove manire. Kod kuće sam svojoj djeci prepričavao, šta sam vidio, šta doživio, šta smatram OK a šta ne. Davor i Sandro su odrastali ovdje, sa malo drukčijim manirama ali smo se trudili da sve što je loše odbacimo na vrijeme. U svojim sredinama, u školi i sportu bili su omiljeni, imali su određeni ‘’rejting’’, to je nas, njihove roditelje činilo još sretnijim. Tokom studija i danas u sredinama gdje rade poznajemo dio njihovog društva i ponosni smo na njih.

Šampion i iako sam bio posljednji

Neću vas vise gnjaviti sa koječim vezano za rukomet, prilažem par slika klubova gdje sam radio i bio zadovoljan. Radeći s mladima, pojedine i ‘’danas’’ sretnem, drago mi je da imaju lijepa sjećanja na našu saradnju. Jedan broj (6-7) igra u prvoligaškoj konkurenciji još uvijek, trenutno su tri još uvijek mlade igračice (Vivendi) u mladoj reprezentaciji, juniorke 19 godina. Ponekada ih odem pogledati, Selke (Tesa - dao sam joj nadimak Selke, jer je ljevak a po svemu me podsjećala na našeg Seleca) mi kaže .....’’hvala ti, dao si nam pravu bazu za razvoj’’. Radeći u klubovima ili sa selekcijama, roditelji djece me pamte po savjetima djeci ...... ’’pazite dobro, na prvom mjestu je škola, a bavljenje rukometom na drugom mijestu’’ !!  To su svi izuzetno cijenili.

DOS - Emmer Comascuum

Dok su djeca još bila u rukometnim vodama, imali su prilike (svijet je mali) upoznati Arslanagića (Aku) koji je sa reprezentacijom BiH dolazio ovdje. Drugom prilikom bili smo s Karalićem (Karom) jer je Borac gostovao u Volendamu. U Ljubuškom su upoznali Čavara i Obrvana (trener) koji su tada bili u zagrebackom Medveščaku i igrali na turniru. Ostaju lijepe uspomene !! Pozdrav  svima !!

Sega

Beilen - prvak Sjevera, klub gdje su mi se ''složile'' sve ideje...

U opštini Beilen 2005 - ekipno tim godine ...

Vivendi-jedan mladi talentovani tim - juniorke B

Vivendi - prvaci Sjevera, B i A juniorke

HVE2000 - Erica

HVE2000 - kamp Zeewolde

Uspomene na HVE2000

Ponovo Beilen-moj novi klub 2018

Beilen ljeti - rukomet na pijesku

NK 2017- treće mijesto..... ove godine....vidjećemo u julu

Davorov početak 1996

Sandro je počeo najmladi 2003-e

Selekcija Noord juli 2002

Davor stoji br.8 klub u Emmenu 2004 godine

Sandro 2007 godine

Sandrov tim u Emmenu

Davor u Zeistu 2004 godine

Trening u Zeistu

Zadnji turnir u Groningenu 2009 (Davor nr.2)

Davor, Ako i Sega u Emmenu

Davor s Karom u Volendamu

U Ljubuškom s Čavarom 2005 godine

Medveščcak na turniru u Ljubuškom

Selekcija Noord B 2005 godine

Selekcija Noord B 2007 godine

Tesa (Selke) Jong oranje B

Selekcija Noord B 2006 godine

Saskia - najtalentovanija juniorka 2014

Marian (16) i Tesa (Selke 19) pred polazak u Ohrid EK 2016

Sega odmara - dovidjenja .... zdravereeee