SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, August 29, 2019

Crtice s puta - kod kume Marine


Kume gledaju slike
Kod kume Marine smo prespavali samo dvije noći. Bio je to kratko druženje jer nam je vrijeme posjete starom kraju ograničeno. Više od pola vremena smo rezervirali za more a u ostale dane treba obići dosta toga. Na programu su Ljubljana, Rab, Ližnjan, Banja Luka, Mostar, Požega i Zagreb. Tako je to kod nas koji u stari kraj navraćamo jedom godišnje. Želi se obići puno, a vremena je malo pa se odmor više pretvori u umor zbog čestog putovanja od jednog grada do drugog.

Živjeli, do slijedećeg susreta
Čim smo stigli na odredište, kuma se potrudila da nas nahrani. Našlo se tu specijaliteta, od pite maslenice, do prave domaće slanine kakvu kod nas u USA ne možemo kupiti. Nismo pošteno jeli još od Pittsburgha jer je hrana u avionu bila očajna a na aerodromu u Frankfurtu nismo stigli ništa jesti. Odmah po dolasku smo ušli na terminal s kojeg je polijetao avion za Zagreb a u njemu nije bilo gotovo ničega vrijednog za prezalogajiti. Nazad nismo mogli i nije nam preostalo ništa drugo nego da čekamo da sletimo u Zagreb pa da onda nešto pojedemo. A tu nas je kuma strpala u auto i odmah krenula za Ljubljanu, kako bi stigli prije mraka.

Lokalna crkva u pozadini
Čekanje na granici nas je i ovaj put nerviralo. Cijena raspada Jugoslavije se plaća na razne načine, pa tako i čekanjima na mnogobrojnim granicama. Naša generacija, čini mi se, nikako ne može da zaboravi kako smo nekada mogli putovati od Jesenica do Đevđelije, ne vadeći pasoše i putovnice svaki čas i ne gubeći vrijeme čekajući na suncu na graničnim prelazima, mičući se naprijed korak po korak. Ali, granice su za sada tu, a dokle će to tako biti znat će oni koji dočekaju promjene, ako ih bude. 

Slijedeće jutro smo proveli odmarajući se u dvorištu domaćice. Nije nam se išlo u Ljubljanu iako nam je svaki susret s glavnim gradom Slovenije ostao u lijepom sjećanju. Oko lijepog objekta kumova na dva sprata u kojoj su se smjestile tri familije (kuma i familije njene djece),  je mala baštica a uz sam ulaz u kuću je smješten prostor za ručavanje. To nam se posebno svidjelo jer mi ljeti ne ulazimo u kuću i svo vrijeme provodimo na vani pa nas je vanjska garnitura za ručavanje obradovala. Kako sam u društvu prijatelja poznat kao veliki ljubitelj pečenog krompira, za ručak smo imali pečenu teletinu s krumpirom, uz mješanu salatu, te još neke mirođije koje ja obično preskačem. Kume su pile vino a ja, zna se, pivo.

Lijepo uređeno groblje
Predveče smo odlučili da prošetamo do mjestašca Dob, na kavu i kolače. Usput smo uživali u lijepo uređenom okolišu po kojem je Slovenija nadaleko poznata a kuma nam je objašnjavala gdje se šta nalazi. U jednom trenutku smo vidjeli mjesto za odlaganje većeg otpada koji se organizirano prikuplja i prerađuje. Deponija je zaklonjena šumicom tako da s ulice ništa nije viljivo. Čovjek bi prije pomislio da se radi o stazi za šetanje a ne o pristupu mjestu gdje domaćinstva odlažu stvari koje im više ne trebaju. Uz put se ne mogu vidjeti odbačeni frižideri, gume, šporeti... Vlasnici ih dovoze na mjesto za odlaganje a nakon toga brigu preuzimaju mjesne službe. Nigdje nisam primijetio niti jedan, jedini papirić. Znam, neki će reći, jebeš takvu zemlju kada je sve upicanjeno. Moram priznati da se ja u takvim sredinama ljepše osjećam pa makar to nekome ne bilo pravo.

Pelargonije na svakom prozoru
Dok smo polagano šetali prema Dobu, na okolnim livadama su pasle krave, odmarali se konji. Pri samom ulasku u mjesto nalazi se katolička crkva uz koju se smjestilo lijepo održavano groblje. Prozori župnog doma su ukrašeni pelargonijama, kao i prozori i balkoni većine kuća. Nigdje nisam primijetio niti jednu nedovršenu kuću. Ima tu i starih kuća s štalama ali i one su uredne kao i one nove, modernog dizajna i kvalitetne izrade.

U glavnoj ulici mjesta se nalazi lijepi kafić, vlasništvo lokalnog biznismena, koji je biznis započeo uzgojem i prodajom gotovih travnjaka, onih koji se kupuju na metar i samo postave na pripremljenu površinu. Rade to kod nas u USA, a vidim da se od toga može dobro živjeti i u Sloveniji. Lijepo uređen kafić je smješten u starijoj zgradi uz glavnu ulicu mjesta. Unutrašnjost lokala je bila gotovo prazna ali je zato bašta u unutrašnjosti imanja bila puna. Jedva smo našli stol ispod nastrešnice koja se proteže dužinom cijelog objekta. Stolovi su razmješteni i po travnjaku u čijem se lijevom dijela nalazi igralište za djecu tako da je kafić omiljen kod roditelja s malom djecom. Dok mame i tate pijuckaju espresso ili jedu ukusne kolače, djeca se zabavljaju na toboganima, ljuljaškama i ostalim dječijim spravama za igru.

U zraku se osjećala opuštenost nedeljnog predvečerja pa smo se zadržali duže nego smo planirali. Kada smo izlazili iz kafića nad Dobom se već spuštao mrak. Na groblju, pokraj kojeg smo opet prošli na putu kući, primijetili smo mnogo svijeća. Bio je to lijep prizor iako se radi o mjestu gdje počivaju umrli i koje asocira na misteriju a kod nekih izaziva strah. Nisam imao osjećaj da prolazim pored groblja i nisam osjećao nelagodu.

Nastavili smo dalje uz brdo prema kuminoj kući. Cesta je uska, vijugava, bez trotoara pa smo morali biti pažljivi da nas koji auto ne pokupi. Tu nam je pomogla tehnologija, tj iPhone, kojeg sam iskoristio da osvijetlim put i upozorim vozače na naše prisustvo.

Kada smo stigli kući, malo smo prezalogajili a nakon toga otišli na spavanje. Čekao nas je još jedan naporan dan. Ujutro smo trebali pokupiti auto na ljubljanskoj željezničkoj stanici, pa pravac more. A na putu nas je ponovo čekalo čekanje na granici jer bez toga se danas po bivšoj nam domovini put više ne može zamisliti.

Friday, August 23, 2019

Crtice s puta - aerodrom u Frankfurtu


Aerodrom u Frankfurtu. Čekamo let za Zagreb. Ljeto je, još jedno putovanje u stari kraj. Od kako se dočepalo penzije, putuje se svake godine, ali, čini mi se, putovanja mi padaju sve teže i teže. Iako i ovaj put, kao i prošle godine, imamo samo jedno presjedanje, nervoza i pripreme za put čine svoje. A mislio sam kako ćemo putovati često i posjetiti mnoge krajeve koje sam imao na listi želja, samo da i jedno i drugo uplovimo u penzionerske vode. Evropa i stari kraj su daleko, nije lako sjediti u neudobnom sjedištu aviona osam i više sati, uz svake godine sve lošiju i lošiju hranu i servis. Život se komercijalizirao do krajnjih granica i gotovo da nije ostalo ništa od onog starog, bezbrižnog i relativnog lagodnog života koji su nam lažne demokrate (čitaj, nacionalisti) ukrale, uz pomoć naivnih masa koje su upale u njihovu klopku. A oni, lažne demokrate, su svoju demokratiju dobro unovčile dok su naivnim masama bacile kosku nacije, da se one oko nje gložu, ne shvaćajući da su prevarene i izigrane.

Ostavismo Pittsburgh obasjan suncem a u Frankfurtu nas dočeka kiša. Atmosfera prilično sumorna, kasnojesenska. U Zagrebu bi trebalo biti sunčano, kao i u Ljubljani, gdje idemo direktno s aerodroma. Kuma Marina nas čeka i vodi kod nje, istina samo na dan, jer za Rab krećemo odmah slijedeći dan. Rentirali smo auto u Ljubljani, upola je jeftinije nego u Zagrebu. Zbog čega je to tako, nije mi jasno. Čovjek bi očekivao da će cijene u Hrvatskoj biti niže jer je ljeti posjećuje veliki broj turista pa bi potražnja za rentiranim autima trebala bili veća. Nekada davno smo učili da s većim prometom, cijene padaju. Ili je možda obratno. S većom potražnjom, cijene rastu. Izgleda da mi se sve smućkalo u glavi.  A kako i ne bi kada se nakupilo godina. Krv slabije cirkulira pa mozak trokira. Znaju to svi koje su zašli u godine. Slično je to kao i s autima koja, kako koja godina prolazi, sve češće otkazuju. Zapušena dizna, progoren auspuh, crknut akumulator... U jednom trenutku se više popravka ne isplati pa ona završe na otpadu. Tako je i sa čovjekom, samo nas krpe sve dok ima  neke nade. Čak i onda kada od nas nema nikakve koristi.

Poslije Raba idemo para dana u Istru. Treba obići stare prijatelje koji ljeta provode na Jadranu, a zime u novim domovinama. To je sve popularniji trend kod prognanih koji o povratku u rodni grad ni ne pomišljaju. Valjda im se toliko zgadio da u njega svraćaju samo na par dana, da obave neke poslove, nakratko se nađu s ono malo prijatelja što je tamo ostalo i onda žure nazad u mjesta gdje se osjećaju lagodnije. A tako su planirali upravo oni koji su Bosnu gurnuli u rat. Njihova filozofija je bila: zavadi dojučerašnje komšije, prijatelje i poznanike, učini im život mizernim da im se toliko ogadi da sami dobrovoljno odu i da  više nikada ne požele da se za stalno vrate.

I mi ćemo u Banja Luku samo na par dana, da obiđemo familiju i groblja i pozdravimo stare prijatelje koji nas nisu iznevjerili. Pa onda nazad u stari novi kraj gdje smo već pustili korijene i gdje se osjećamo ljepše iako ni situacija kod nas nije sjajna. Idiota ima po cijelo svijetu pa nije čudo što je i kod nas jedan isplivao na površinu. Ali, nadam se, da neće tu ostati dugo jer je, čini mi se, broj onih normalnih veći i da ćemo se izboriti da ga na slijedećim izborima pošaljemo na smetljište historije. A ako se to ne dogodi, možda se ponovo otisnemo u svijet, tražeći mjesto gdje nam niko neće brojati krvna zrnca. Jednom se to dogodilo, pa će biti malo lakše jer imamo iskustva.

A do tada, iPhone je pri ruci, bit će pokoja fotografija, pa ću ih iskoristiti da se javim tu i tamo, kada uhvatim vremena.

Sunday, August 04, 2019

Kod Križanovića u Malinskoj

Živjeli!

Anu i Stipu Križanović nismo vidjeli više od 25 godina. I ko zna kada bismo ih sreli da prošle godine zbog unuka nismo ljetovali na Krku. A na Krku, u Malinskoj, pored stana u Rijeci, Križanovići imaju lijepu kuću s apartmanima za izdavanje koju su napravili u poratnim vremena nakon izgona iz Banjaluke. I oni su, kao i mnogi drugi morali napustiti Banjaluku i život započinjati u novoj sredini. I oni su, kao i mnogi drugi protjerani, poštenim radom uspjeli ponovo stati na noge. I oni su još jedan dokaz da za poštena čovjeka nema prepreka, da se pošten čovjek snađe ma gdje ga životni putevi odvedu a da se nepoštenje ne isplati jer se jednom okaljani obraz nikada ne može oprati.

Domaćin u akciji
Dočekali su nas Križanovići lijepo, kao što je to kod našeg naroda običaj. Stipe je ispod sača pripremio teletinu i jagnjetinu, a uz to je išlo pivo ili vino, već kako je kome pasalo. Naša snaha, Nizozemka, je već navikla na ovakva druženja jer je imala priliku da upozna naš svijet i odavno zna da se kod nas gosti ne vode u restoran, već se gosti dočekuju domaćim specijalitetima od kojih rastu zazubice.

Od Križanovića smo se rastali kad je lijepa ljetna noć prekrila kraj. Vozeći se nazad u Krk, razmišljao sam o našim sudbinama. Rasuti smo na sve strane svijeta i ne srećemo se često kao nekada. Križanoviće smo vidjeli sada i ko zna da li ćemo se opet sresti. Godine su nas stigle i šanse da se ponovo sretnemo su svakim danom sve manje. Sa susreta nam ostaju samo fotografije koje nas podsjećaju kako smo se nekada lijepo družili i kako nam je bilo lijepo.

Prije večere, kavica

Majstorske ruke

Nera nadgleda kako radovi napreduju

Sve su oči uprte u domaćina

Navali narode

Radne kolegice opet zajedno


Labels: ,

Thursday, August 01, 2019

Jaroslav-Jarko Plecitý


Jaroslav Plecitý se rodio 01. augusta 1901. godine u Kladnu, gdje je stekao prva saznanja o muzici, a potom se školovao na praškom Konzervatorijumu, na odsjeku za dirigovanje i na odsjeku za orgulje. Bio je češki dirigent, kompozitor i pedagog koji je živio i djelovao na prostoru bivše Jugoslavije.




            
Nakon završenih studija, zaposlio se u Narodnom pozorištu u Mariboru, gdje je uspješno debitovao 28. aprila 1922. s operom Prodana nevjesta (B. Smetana) koja je pod njegovim vodstvom izvedena jos 14 puta. U Mariboru je boravio oko godinu dana – kratko, ali dovoljno da bude zapažen – samo riječi hvale i od strane kritičara i od strane publike.
Potom je prešao u Narodno kazalište u Splitu i nastavio da gradi svoju dirigentsku karijeru. Ovdje su ga odmah po dolasku oslovljavali sa „Maestro Jarko Plecity“ – članovi ansambla, kritičari i publika. Bio je i nastavnik pjevanja i horovođa mješovitog đačkog hora u Gimnaziji i horovođa Splitskog muzičkog društva „Zvonimir“.
1927/29. – Narodno pozorište u Skoplju, gdje je tokom 1928. radio i kao horovođa muškog hora „Vardar“ koji je 1927. zapao u krizu i te godine nije održao nijedan koncert. Plecity je prihvatio da vodi hor i nakon višemjesečnog uvježbavanja uspio mu je vratiti staru slavu.
1929/30. – dirigent Beogradske operete u sali „Kleridž“ na Terazijama, kada je ansambl operete brojao 110 članova.  
Nakon kratkog boravka u sarajevskom Narodnom pozorištu, došao je u Banjaluku, marta 1931. i zaposlio se u Narodnom pozorištu Vrbaske banovine, gdje je istovremeno bio i dirigent i muzički rukovodilac.


Njegov banjalučki opus čine drame: On (S. Ćorović), Dve sirotice (A. d’Eneri), Marija, kći puka (Sen-Žorž, Ž. Bajard), Na poselu (V. Aleksandrov, M. Staricki), Vrbašanka (S. Bjelovuk), Devojačka kletva (Lj. Petrović), Uobraženi bolesnik (Ž. Molijer), Riđokosa (Š. Lukači), Aiša (S. Ćorović), Seoska lola (E. Tot, S. Deskašev), Mrak (P. Petrović), Florentinski šešir (E. Labiš), Tašana (B. Stanković), Dorćolska posla (I. Stanojević), Nahod (B. Nušić), Karađorđe (M. Cvetić), Suđaje (Lj. Petrović), Dubrovačka trilogija (I. Vojnović).
Zatim njegove kompozicije za pozorišne komade s pjevanjem: Tri bekrije (J. Nestroj), Zlatija (O. Đikić), Kvadratura kruga (V. P. Katajev), Požar strasti (J. Kosor), Jovanča Meraklija (D. Đ. Cvetković), Iz našeg vilajeta (M. Kostić).
Prve operete: Mamzel Nituš (Erve), Jesenji manevar (I. Kalman), Adieu Mimi! (R. Benatcki), Kneginja čardaša (I. Kalman), Orlov (B. Granihšteten), Mala Floramye (I. Tijardović), Barun Trenk  (S. Albini), Bosanska ljubav (A. Pordes), Tri djevojčice (H. Berte), Ja te varam, jer te volim (R. Ervin), Poljačka krv (O. Nedbal) izvedene su pod dirigentskom palicom Jaroslava Plecitija, a naše pozorište je tom prilikom bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta. I upravo pod njegovim vodstvom Narodno pozorište Vrbaske banovine je dostiglo svoj vrhunac.
Veoma je značajan njegov rad u RKUD „Pelagić“. Prvi nastup s horom „Pelagića'“ je imao 20. augusta 1935, kada su kožarski radnici održali zabavu u prostorijama Radničkog doma u korist svojih nezaposlenih drugova i odmah nakon nastupa rad im je bio zabranjen. Kasnije je hor nastavio sa radom i redovno nastupao na svim radničkim priredbama.
Bio je horovođa i Jugoslavenskom muslimanskom pjevačkom društvu „Sloga“ i Hrvatskom pjevačkom društvu „Nada“. Na 2. festivalu Hrvatskog pjevačkog saveza koji se održavao 05. i 06. juna 1937. u Zagrebu, „Nada“ se pod vodstvom Plecitija predstavila s pjesmama Bosančica (R. Taclik) i Iz stare Bosne (J. Plecity), te u konkurenciji od 52 hora osvojila drugu nagradu.   
Nakon protjerivanja iz Banjaluke, kada ga je policija uslovila da u roku od 48 časova napusti grad (jun 1937.), a razlog je njegovo djelovanje u „Pelagiću“, odlazi u Narodno pozorište Moravske banovine u Nišu, 1937/39. Tu se susreo sa bosansko-hercegovačkim književnikom R. Filipovićem, i sklopili su ugovor novembra 1939. da za njegov pozorišni komad s pjevanjem pod nazivom Otkako je Banjaluka postala komponuje muziku. Premijera je bila u sarajevskom Narodnom pozorištu 1939, a u Narodnom pozorištu Vrbaske banovine u Banjaluci 14. februara 1940. Komad se 1939/40. s velikim uspjehom prikazivao u Banjaluci, Sarajevu, Mostaru i u brojnim amaterskim pozorištima širom BiH. 
Put ga dalje vodi u Podgoricu, gdje se zaposlio u Muzičkoj školi kao nastavnik i uporedo vodio pjevačko društvo Branko“, a od 1940. do okupacije je bio i direktor pomenute škole.
Krajem marta 1942. su ga uhapsile talijanske vlasti i otada će biti u ropstvu u logorima u Albaniji, Italiji i Njemačkoj sve do završetka rata. I kada je bio u zarobljeništvu, naš Jarko se nastavio baviti muzikom, onoliko koliko su dozvoljavale tadašnje okolnosti. Vodio je hor i komponovao sljedeće kompozicije: Zavičaju, Poruka Crnogorcima, Nad Kavajom i Palim Crnogorcima.
1945/48. – ponovo je u Narodnom pozorištu u Banjaluci. Na otvorenju pozorišta 03. novembra 1945. Plecity je glumio Sedlica u Nušićevoj drami Hadži-Loja. Dirigovao je orkestrom pri izvedbi sljedećih djela: Zona Zamfirova (S. Sremac), Družina junaka (B. Ćopić), Koštana (B. Stanković), Đido (J. Veselinović, D. Brzak).
Kada se 1946. radilo na osnivanju Muzičke škole, ponuđeno mu je mjesto direktora, ali on je to odbio i preporučio je Vladu Miloševića. U periodu 1946/48. radio je kao honorarni, a 1948/52. kao redovni nastavnik klavira.
Nastavio je voditi i hor „Pelagić“ koji je tada imao dva dirigenta Dragana Šajnovića i Jaroslava Plecitija. Prvi koncert, koji su obojica vodili održao se 31. decembra 1945. u Fiskulturnom, a ranije i sada u Sokolskom domu. Otada je hor „Pelagić“ redovno učestvovao na raznim manifestacijama, koncertima i festivalima.
U poslijeratnom periodu komponovao je scensku muziku za pozorišne komade s pjevanjem: Crvenkapica (V. Nazor), Hiljadu i druga noć (J. Kušan), Ulični svirači (P. Šurek).
Od 1952. opet je u Narodnom pozorištu, a njegova prva poslijeratna premijera je opereta Adieu Mimi! (1952). Slijede Mala Floramye i Mamzel Nituš (1953).
18. marta 1954, sindikalna podružnica, uprava Narodnog pozorišta i Pelagić“ su organizovali proslavu 30. godišnjice njegovog umjetničkog rada, na kojoj je Plecity dirigovao operetom Zemlja smiješka. Iste godine otišao je u Titograd, gdje je radio kao urednik muzičkog programa na Radio-Titogradu i istovremeno vodio hor „Stanko Dragojević“. Tu ostaje do 1958. kada je penzionisan, da bi se potom vratio u Banjaluku.
Za njegov veliki doprinos muzičkom razvoju našeg grada dodijeljena mu je nagrada „Veselin Masleša“ 1959.
 
Vlado Milošević i Jaroslav Plecity, Banjaluka, 1960
 
Za one koji su ga poznavali, bio je blag i povučen, ali kada se radilo o muzici nije bilo popuštanja. Ženio se dva puta. Prva supruga mu je bila pozorišna glumica Tereza Fogl, rodom iz Sarajeva, a druga Banjalučanka Ana Volak. Umro je 18. januara 1961. godine u Banjaluci. 

Grob Jaroslava Plecitija na groblju „Sveti Marko“

U njegovu čast 1990. godine profesor Stjepan Blažević je osnovao i vodio Gradski hor „Jaroslav Pleciti“, a nakon njegove smrti 1991. hor je naredne tri godine, tj. do prestanka postojanja hora vodila profesorica Fatima Gušić.
A grad se odužio našem slavnom sugrađaninu ulicom.

Koristim priliku da zamolim sve osobe koje posjeduju fotografije na kojima je Jaroslav Plecity sa suprugama, sa ansamblom, sa „Pelagićem“, itd. da ih proslijede na ovaj sajt. Unaprijed se zahvaljujem.

Branka Rašeta

Labels: