Crtice s puta - aerodrom u Frankfurtu

Aerodrom u Frankfurtu. Čekamo let za Zagreb. Ljeto je, još jedno putovanje u stari kraj. Od kako se dočepalo penzije, putuje se svake godine, ali, čini mi se, putovanja mi padaju sve teže i teže. Iako i ovaj put, kao i prošle godine, imamo samo jedno presjedanje, nervoza i pripreme za put čine svoje. A mislio sam kako ćemo putovati često i posjetiti mnoge krajeve koje sam imao na listi želja, samo da i jedno i drugo uplovimo u penzionerske vode. Evropa i stari kraj su daleko, nije lako sjediti u neudobnom sjedištu aviona osam i više sati, uz svake godine sve lošiju i lošiju hranu i servis. Život se komercijalizirao do krajnjih granica i gotovo da nije ostalo ništa od onog starog, bezbrižnog i relativnog lagodnog života koji su nam lažne demokrate (čitaj, nacionalisti) ukrale, uz pomoć naivnih masa koje su upale u njihovu klopku. A oni, lažne demokrate, su svoju „demokratiju“ dobro unovčile dok su naivnim masama bacile kosku nacije, da se one oko nje gložu, ne shvaćajući da su prevarene i izigrane.

Ostavismo Pittsburgh obasjan suncem a u Frankfurtu nas dočeka kiša. Atmosfera prilično sumorna, kasnojesenska. U Zagrebu bi trebalo biti sunčano, kao i u Ljubljani, gdje idemo direktno s aerodroma. Kuma Marina nas čeka i vodi kod nje, istina samo na dan, jer za Rab krećemo odmah slijedeći dan. Rentirali smo auto u Ljubljani, upola je jeftinije nego u Zagrebu. Zbog čega je to tako, nije mi jasno. Čovjek bi očekivao da će cijene u Hrvatskoj biti niže jer je ljeti posjećuje veliki broj turista pa bi potražnja za rentiranim autima trebala bili veća. Nekada davno smo učili da s većim prometom, cijene padaju. Ili je možda obratno. S većom potražnjom, cijene rastu. Izgleda da mi se sve smućkalo u glavi.  A kako i ne bi kada se nakupilo godina. Krv slabije cirkulira pa mozak trokira. Znaju to svi koje su zašli u godine. Slično je to kao i s autima koja, kako koja godina prolazi, sve češće otkazuju. Zapušena dizna, progoren auspuh, crknut akumulator... U jednom trenutku se više popravka ne isplati pa ona završe na otpadu. Tako je i sa čovjekom, samo nas krpe sve dok ima  neke nade. Čak i onda kada od nas nema nikakve koristi.

Poslije Raba idemo para dana u Istru. Treba obići stare prijatelje koji ljeta provode na Jadranu, a zime u novim domovinama. To je sve popularniji trend kod prognanih koji o povratku u rodni grad ni ne pomišljaju. Valjda im se toliko zgadio da u njega svraćaju samo na par dana, da obave neke poslove, nakratko se nađu s ono malo prijatelja što je tamo ostalo i onda žure nazad u mjesta gdje se osjećaju lagodnije. A tako su planirali upravo oni koji su Bosnu gurnuli u rat. Njihova filozofija je bila: zavadi dojučerašnje komšije, prijatelje i poznanike, učini im život mizernim da im se toliko ogadi da sami „dobrovoljno“ odu i da  više nikada ne požele da se za stalno vrate.

I mi ćemo u Banja Luku samo na par dana, da obiđemo familiju i groblja i pozdravimo stare prijatelje koji nas nisu iznevjerili. Pa onda nazad u „stari“ novi kraj gdje smo već pustili korijene i gdje se osjećamo ljepše iako ni situacija kod nas nije sjajna. Idiota ima po cijelo svijetu pa nije čudo što je i kod nas jedan isplivao na površinu. Ali, nadam se, da neće tu ostati dugo jer je, čini mi se, broj onih normalnih veći i da ćemo se izboriti da ga na slijedećim izborima pošaljemo na smetljište historije. A ako se to ne dogodi, možda se ponovo otisnemo u svijet, tražeći mjesto gdje nam niko neće brojati krvna zrnca. Jednom se to dogodilo, pa će biti malo lakše jer imamo iskustva.

A do tada, iPhone je pri ruci, bit će pokoja fotografija, pa ću ih iskoristiti da se javim tu i tamo, kada uhvatim vremena.