Pretražujući Internet

Pretražujući Internet u namjeri da provjerim redoslijed događanja u Jugoslaviji prije i tokom ovog zadnjeg rata, naletih na arhivu banjalučkog Glasa. Posebno su me zanimali događaji vezani za osnivanje banjalučkog ogranka Srpske Demokratske Stranke kada su mnogi direktori, rukovodioci i „viđenije“ ličnosti Rudi Čajaveca srpske nacionalnosti preko noći, tajno, hinjski, promijenili dresove. One, komunističke partije, boja bratstva i jedinstva, gdje su uglavnom igrali u prvoj postavi (više je to bilo statiranje njego igra), zamijenili su dresovima SDS-a,  s nacionalističkim obilježjima, praveći se naivnim, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. I u novoj ekipi su bili u prvoj postavi, ali su sada igrali žestoko, s puno žara, a za to svoje angažiranje su bili nagrađeni napredovanjem na rukovodećim mjestima u fabrici ili direktorskim foteljama u drugim banjalučkim preduzećima.  

Traženu informaciju nisam našao jer prvi arhivirani broj iz tog vremena nosi datum 31. decembar 1991. Navedeni osnivački skup se desio mnogo ranije, a informaciju o osnivanju sam pročitao upravu u Glasu, šokiran saznanjem da su mi radne kolege s kojima sam svaki dan sjedio i rasravljao o političkoj situaciji u državi, osnivači SDS-a. Bez obzira na tu činjenicu, prelistao sam izdanje od prve do zadnje stranice da se prisjetim tog vremena kada su mediji širili mržnju među narodom, radeći prema direkcijama upravo onih koji su promijenili dresove.

Na moje veliko iznenađenje, na stranici s oglasima, naletih na oglas firme Ident koju sam, zajedno s poslovnim partnerom, osnovao početkom iste godine. Dolaskom Ante Markovića na čelo vlade bivše domovine, i s promjenama koje je ta vlada donijela, odlučio sam da napustim odličan posao u Profesionali (bio sam rukovodilac odjeljenja koje sam osmislio, i uz pomoć tadašnjeg direktora OOUR-a TU Nikole Drče, opremio i formirao, imao odličnu plaću) i „bacim se u vode privatluka“.

Bila su to dosta zanimljiva i dinamična vremena, kada su, i pored nestabilne političke situacije u zamlji uzrokovane pojavom Slobodana Miloševića, dovela do velikih promjena u gradu. Svakodnevno su nicale nove trgovine, restorani, obrti, firme, u gradu se osjećala pozivitivna atmosfera, sve više pojedinaca se odlučivalo za „privatluk“, dajući nadu da će država izići iz ekonomske krize u koju je zapala i da će taj entuzijazam uticati da se probuđene aveti nacionalizma smire, da tenzije popuste, da se ponovo počne pričati o nekim drugim stvarima a ne o politici.

Na slijedećoj stranici ugledah i oglas firme Adria Impex koja je bila jedna od prvih korisnika usluga firme Ident. Pored računarske opreme koju sam im prodao, za njih sam razvio program za izradu kalkulacija, prodaju robe na veliko, te vođenja skladišta robe. Sve tri aplikacije su koristile istu bazu podataka a pri njhovom razvoju sam iskoristio znanje i iskustvo stečeno u Profesionali gdje sam razvio veoma kompleksan informacion-mjerni sistem za elektronske i elektromehaničke komponente. Osnova svega je bio identifikacioni broj za robu, ident, kako smo ga mi u Profesionali zvali i koji je, zbog neprofesionalnog i neodgovornog pristupa pri njegovom kreiranju, stvarao mnoge probleme u poslovanju preduzeća.

Vlasnik Adria Impexa je bio izuzetno zadovoljan programskim rješenjima, posebno onima koje mu je omogućavalo da kupcima odmah ispostavi fakturu roba sa svim potrebnim podacima kako bi robu mogli odmah podići iz skladišta, uz automatsko ažuriranje količinskog stanja.

Iako su se ratni oblaci već nadvili nad Bosnom, posao se širio i ja sam pravio planove za zapošljavanje novih radnika, programera, naivno vjerujući da će pamet prevladati. Čak i onda, kada sam nekoliko puta nedeljno morao odlaziti u Adria Impex da vršim izmjene na programu zbog galopirajuće inflacije (morao sam mijenjati izglede ekrana za unos i prikaz podataka, te štampanih izvještaja jer su cifre vrtoglavo rasle), mislio sam da do rata neće doći, da naše bivše radne kolege, poznanici i prijatelji koji su odabrali nacionalizam umjesto bratstva i jedinstva, nisu baš toliko u njemu ogrezli i da neće žrtvovati sve, pa i mir, da ostvare svoje ciljeve.  

Ali, prevario sam se. Dok su oni uživali u privilegijama koje su išle uz nove pozicije (velike plate, poseban tretman, kasnije, useljenja u veće stanove protjeranih), i medijskom eksponiranju (intervjui u novinama, izjave za radio Banja Luku, nastupi na lokalnoj televiziji gdje su davali pogrde izjave o „onim drugima“, kojima sam i sam pripadao), ja sam morao spakovati „kofere“ i „dobrovoljno“ napustiti grad u kojem sam rođen i u kojem sam proveo sav svoj život.  Ident je prestao s radom  kao i većina firmi čiji su vlasnici bili „nepodobni“ (Adria Impex nije, jer je vlasnik bio „njihov“), a gradom su zavladali podobni, koristeći rat da se obogate. Danas su to tkz tajkuni, ratni profiteri koji su stekli ogromna bogatstva, za mnoge od nas nezamisliva. A sve su im omogućili oni koji su promijenili dresove, praveći se (istina, samo u početku, dok nisu potpuno preuzeli vlast u gradu), da je to sasvim normalno, da su se samo prilagodili novim „demokratskim“ vremenima.

Meni je, i pored svega što se desilo, bilo drago kada sam ugledao oglas koji sam kreirao i koji je Glas  objavljivao svake subote. Dio je to moga života kojeg ću se uvijek rado sjećati i kojeg mi niko ne može oteti, makar sam firmu na kraju morao ostaviti i sve napustiti. Čak su mi i nove vlasti otele novac koji sam uplaćivao u penzioni fond za vrijeme dok je Ident poslovao (u ono doba se nije moglo raditi na crno i Ident je redovito, svakog mjeseca, uplaćivao doprinose u penzioni i zdravstvei fond za sve zaposlene), nastavljajući politiku koju su započeli oni koji su početkom devedesetih promijenili dresove. Dokaz je to da se u glavama onih koji vladaju u našem gradu, a i u glavama mnogih koji su novu politiku prihvatili, ništa nije promijenilo od vremena kada je „demokratija“ stigla u naše krajeve. Samo sada, za razliku od onih vremena kada smo morali ostavljati sve i odlaziti u nepoznato, dobrovoljno odlaze mnogi, posebno mladi, jer u gradu nema posla a i ono malo što ga ima je slabo plaćeno. Ono što je oteto od protjeranih Banjalučana je davno potrošeno a interes vlasnika novih firni je da se što brže obogate, a to podrazumijeva male plate ili rad na crno.

Srećom, već odavno sam daleko i tamošnja situacija više nema uticaja na moju sudbinu. Oglas za  Ident me je samo za trenutak vratio u neka davna vremena koja su mnogima ostala u sjećanju, i po dobru, a više po zlu, koja ne bi trebala zaboraviti.