SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, May 26, 2019

Sjećanje na Mostar

Posjeta starom kraju ne može proći bez posjete Mostaru, što zbog sestre koja tamo živi, što zbog samog Mostara koji me je privukao još od prve posjete, više se ni ne sjećam koje godine.

Stari most i stara ćaršija su magnet koji privlači na hiljade turista svake godine. Za sve ove godine koje ga posjećujem, još nisam primijetio da se turisti zanimaju za nove dijelove grada i višekatnice koje novo vrijeme donosi. U Mostaru je, srećmo, bilo dovoljno mudrih glava koje su sačuvale stari most i starine oko njega jer bez njih Mostar ne bi bio Mostar, već bi bio kao mnogi drugi gradovi bez duše i korijena. Svi znamo šta se dogodilo s Banjalukom koja gotovo da nema šta ponuditi putniku namjerniku, osim silnih kafića i restorana kakvi se mogu naći u svakom drugom mjestu bivše nam domovine.

Prema starom mostu smo se zaputili isto veče kada smo stigli. Spuštajući se uskom kaldrmisanom ulicom koja vodi prema mostu, sretali smo sve veći broj ljudi koji su išli u istom smjeru. Kroz prekrasno ljetnje veče do nas je dopirala muzika, glasnija svakim našim korakom. Bilo je to nešto novo za nas jer do sada nismo imali prilike prisustvovati koncertima žive muzike na otvorenom, u blizini starog mosta. Taj dan se završilo tradicionalno takmičenje u skakanju sa starog mosta a uveče su organizirani koncerti na nekoliko mjesta, koji su u uske stare bosanske ulice privukle veliki broj mladih. Uskoro smo se morali probijati kroz masu, nastojeći da pređemo na drugu stranu Neretve.

Jedna od pozornica s muzikom
Odmah do restorana Šadrvan, u kojem nije bilo slobodnog mjesta, odlučismo da se osvježimo sladoledom u jednom od ugostiteljskiih objekata smještenom malo niže prema Neretvi. Kada smo već naručili sladoled, shvatismo da nemamo sitnih para. A jedna kugla je bila samo jedna marka, par kugli, par maraka. Ni mladić koji nas je posluživao nije imao sitnih ali nam reče da ne brinemo, da ćemo platiti kada slijedeći put navratimo. Bilo nam je to simpatično, ali nas je istovremeno podsjetilo na onu nekadašnju Bosnu i Hercegovinu, koja je zadnjim ratom nestala i u kojoj vladaju mračne sile nacionalizma koje čvrsto drže kontrolu u svojim rukama, nedozvoljavajući dobroti da prevlada.

Našu šetnju nastavismo prema mostu, pa na drugu stranu. A tamo, odmah uz sami most, ulični muzičar zabalja okupljene. Svira i pjeva poznate hitove iz našeg vremena, u svojoj obradi. Sjedosmo prekoputa da uživamo u muzici i ukusnom sladoledu koje dobismo badava.

Nakon petnaestak minuta nastavimo starom ćaršijom uz želju da napravimo koji snimak s poznatog mjesta, sa starim mostom kao pozadinom. Dok smo se dogovarali kako da napravimo snimak, priđe nam mlađi par i muškarac nam ponudi da nas uslika. A onda i ja uslikah njih dvoje. Za uspomenu.

Na spavanje smo se vratili kasno, umorni od puta i šetnje ali zadovljni onim što smo vidjeli. Mostar je disao punim plućima, bar onaj dio oko starog mosta, a mladost je bila onakva kakve je se sjećamo.

Drugi dan smo ponovo svratili do mosta. Još dok smo se kretali ulicom u kojoj su smješteni Gimnazija i Gradska vijećnica, primijetismo autobuse pune turista koji hrle ka starom mostu. Vodići me podsjetiše na one u Peruu, sa zastavicama koje su nosili u rukama kako bi ih grupa mogla slijediti u vreri oko starog mosta. Šadrvan je opet bio pun, a red za stol se čekao jako dugo. Nije nam se jelo, htjeli smo samo popiti po hladno pivo kao što smo to nekad znali raditi ali nije vrijediloda čekamo. Bilo je vrijeme ručka i rekoše nam da ćemo pivo morati popiti negdje drugdje.

Deset uveče, Šadrvan pun
Bio sam impresioniran brojem turista koje sam vidio. Mostar je, bilo je to očigledno, postao svjetska turistička atrakcija a kase grada su se morale puniti novcem od prometa u mnogobrojnim restoranima i kavanama. Bio je to dobar znak da još ima nade za ovu napaćenu zemlju koja se iz bijede izvlači puževim korakom.

I danas moram napraviti paralelu s rodnim gradom u kojem su glavni turisti protjerani, koji svake godine navraćaju u svoj grad nadajući se da će stvari poći na bolje. I pri tom ostavljaju pare zarađene u prognanstvu, nesvjesni da time pomažu onima koji su ih otjerali. Ni sam ne znam koliko sam bakšiša ostavio pri zadnjoj posjeti. Bilo mi je to nekako normalno jer ovdje gdje živim od prognanstva, konobari žive od bakšiša. Ono što im vlasnik restorana plati je crkavica koju je sramota i spominjati. 

Jedna od lijepih ulica na zapadnoj obali grada
I dok sam ja, u Banjaluci, svaki put ostavljao dobru napojnicu, sjetih se susreta s jednim bivšim prijateljem (ne znam u koju bih ga katergoriju svrstao). Radi se o dobro stojećoj osobi, višegodišnjem ambasadoru manjeg blentiteta, a sada stručnim svajetnik jedne od novih kompanija koje su blisko povezane s vlastima. Pozva nas na kavu u obližnjem restoranu. Na kraju kratkog razgovora pozva konobaricu da plati. Tri kave i nisu nekakav trošak pa me gotovo šokira kada pokupi sav sitniš koji je konobarica vratila. Ne ostavi joj ni pola marke a ja bih se osjećao jako nelagodno ako joj ne bih ostavio bar marku. Njegov postupak mi je ostao nejasan i do današnjih dana se pitam zašto je to tako.

Pri posjeti Mostaru uvijek napravim bezbroj slika jer se ima šta uslikati, ali sam ovaj put bio nešto ljenji. Tamo, šta god da se uslika, lijepo je kasnije pogledati. I posjetiti se na jednu lijepu posjetu gradu koji ima čime da se podiči iako su neki htjeli da mu ubiju dušu. Srećom, nisu potpuno uspjeli.

Zgrada Gimnazije


Šadrvan opet pun


S familijom na ručku

Mladost




Turista "ko pljeve"



Labels: ,

0 Comments:

Post a Comment

<< Home