Susret s Perom

Istra je postala standardna destinacija u našim putovanjima preko velike bare. Razlog, prijatelji koji u ovom dijelu Hrvatske provode dobar dio godine, zamjenjujući svoje nove domovine tokom ljeta, uživajući u lijepom vremenu i toplom moru. Ima nas tu u okolini Pule podosta, raznih nacija, skupljenih na komadiću bivše nam domovine jer u Bosni nismo našli svoje mjesto. Sjećam se kako smo prije i tokom ovog zadnjeg rata razgovarali o (bl)entitetu za ostale, one koji se nisu vidjeli niti u jednom od ona tri koja su zagovarali svjetski moćnici i naši hohštapleri. O nama, ostalima, niko nije vodio računa, smatrajući nas manje važnim od onih čistokrvnih, koji su polagali pravo na dijelove države koju smo svi zajedno dijelili.

Tu u Istri, u predgrađu Pule, smo se sreli s Perom Kolarevićem, nekadašnjim direktorom nekadašnjeg giganta banjalučke privrede Rudi Čajaveca, koji se prije nekoliko godina odlučio na povratak iz USA u stari kraj. Odabrao je Pulu, grad koji mu je zamijenio Banja Luku iz koje je morao bježati jer su ga dojučerašnje kolege iz fabrike optužile za izdaju. A njegova greška je bila samo što je bio pošten čovjek, što se nije uhvatio u kolo nacionalista, već je ostao vjeran životnim principima koji ljude dijele samo na dobre i zle. Nisu ga privukli oni koji su svirali u nacionalističke diple,  koje su najpupularniji instrument sve do današnjih dana kod našeg svijeta. Svirača ne manjka, a njihova muzika očigledno godi običnom svijetu jer se 25 i kusur godina druga muzika ne čuje.

Razgovor s Perom je bio ugodan i prijateljski. Znajući da je u Puli, nazvao sam ga da vidim možemo li se negdje naći jer sam, između ostalog, želio da čujem njegovo iskustvo u novoj sredini koju je odabrao jer se u rodni grad nije želio vratiti. Našao je vremena iako je imao goste.

Peri se nova sredina sviđa, našao je novo društvo s kojim se redovito druži, ljeti svakodnevno odlazi na kupanje, jednom riječju, penzionerske dane provodi zadovoljan iako nije u rodnom gradu koji mu je na dohvat ruke. U Banjaluku ode na dan-dva, i to je sve. Tamo ne vidi pomake na bolje i nema želje da se vraća. Tako je s mnogima kojima su nacionalistički idioti grad omrzli za sva vremena pa se sada bolje osjećaju u sredinama o kojima nekada nisu ni razmišljali.

Rastali smo se uz obećanje da ćemo se ponovo naći ako nas sudbina odvede u ove krajeve. A „putevi gospodnji su nepredvidivi“, svašta se može dogoditi.

Nebotičnik

S kumom Marinom na kavi

Ljubljanu sam prvi put posjetio na početku četvrtog razreda Tehnike kada smo išli na matursko. Iz te posjete se ne sjećam puno: spavanja u nekom studentskom domu, posjete starom gradu i nekoj elektronskoj firmi, čini mi se, jednom od pogona Iskre iz Kranja.

Kasnije sam kroz Ljubljanu samo prolazio na „turističkim“ putovanjima u Trst. Super Rifle su bile glavni razlog odlaska u Trst a Ljubljana je bila samo prolazna stanica, mjesto gdje bi se nešto prezalogajilo prije obilaska tršćanskih trgovina i Ponte Rosa.

Kasnije sam nekoliko puta, kao inžinjer u Profesionali, odlazio na Sajam elektronike. Ni tada nisam puno šetao gradom. Nakon obilaska štandova išlo se ne večeru i nakon toga u hotel na spavanje. Ljepote i znamenitosti glavnog grada Slovenije me nisu posebno privlačile sve dok me ne otjeraše iz rodnog grada i dok ne postah turista u nekadašnjoj domovini.

Posjete Ljubljani zadnjih godina obavezno uključuju obilazak grada i uživanje u šetnjama ulicama punih restorana, kafića i ljetnjih bašti te uobičajenoj gradskoj vrevi koja mi ovdje gdje živim zadnjih 25 godina nedostaje.

I prošle godine smo se kratko zadržali u Ljubljani prije polaska kući. Ovaj put smo, konačno, popili kavu na terasi restorana Nebotičnik, te poznate turističke atrakcije grada koju smo godinama propuštali da posjetimo. Bio je Nebotičnik poznat i u ono predratno doba ali ga eto nikada nismo posjetili iz meni nepoznatog razloga. Da nam kuma Marina ne predloži da svratimo, vjerojatno bi i ovaj put prošli pored njega, propuštajući prekrasan pogled na grad na sve četiri strane svijeta.

Prekrasan pogled s terase Nebotičnika

A Ljubljana jeste prekrasan grad u kojem bih, siguran sam, mogao živjeti, uživajući u njenoj ljepoti, uređenosti i čistoći koja je tipična za cijelu Sloveniju i njene građane koje su neki početkom devedesetih toliko mrzili (a vjerujem da je i sada tako).

U stari kraj se spremamo i ove godine ali još nismo sigurni da ćemo imati priliku da prošetamo ulicama ovog lijepog grada. Prelistavajući fotografije s prošlogodišnje posjete naletih na par napravljenih na terasi restorana pa me one posjetiše na lijepe trenutke provedene s kumom u gradu u kojem je ona i njena familija našla novi dom. I tako nasta ovaj prilog kao sjećanje na druženje s dragim osobama koje nam niko ne može oteti. A Ljubljana je, svojom ljepotom, to druženje učinila još ljepšim.

Kume

Na ulicama Ljubljane je uvijek živo

I bicikli su tu

Odabir restorana za večeru

Sjećanje na Mostar

Posjeta starom kraju ne može proći bez posjete Mostaru, što zbog sestre koja tamo živi, što zbog samog Mostara koji me je privukao još od prve posjete, više se ni ne sjećam koje godine.

Stari most i stara ćaršija su magnet koji privlači na hiljade turista svake godine. Za sve ove godine koje ga posjećujem, još nisam primijetio da se turisti zanimaju za nove dijelove grada i višekatnice koje novo vrijeme donosi. U Mostaru je, srećmo, bilo dovoljno mudrih glava koje su sačuvale stari most i starine oko njega jer bez njih Mostar ne bi bio Mostar, već bi bio kao mnogi drugi gradovi bez duše i korijena. Svi znamo šta se dogodilo s Banjalukom koja gotovo da nema šta ponuditi putniku namjerniku, osim silnih kafića i restorana kakvi se mogu naći u svakom drugom mjestu bivše nam domovine.

Prema starom mostu smo se zaputili isto veče kada smo stigli. Spuštajući se uskom kaldrmisanom ulicom koja vodi prema mostu, sretali smo sve veći broj ljudi koji su išli u istom smjeru. Kroz prekrasno ljetnje veče do nas je dopirala muzika, glasnija svakim našim korakom. Bilo je to nešto novo za nas jer do sada nismo imali prilike prisustvovati koncertima žive muzike na otvorenom, u blizini starog mosta. Taj dan se završilo tradicionalno takmičenje u skakanju sa starog mosta a uveče su organizirani koncerti na nekoliko mjesta, koji su u uske stare bosanske ulice privukle veliki broj mladih. Uskoro smo se morali probijati kroz masu, nastojeći da pređemo na drugu stranu Neretve.

Jedna od pozornica s muzikom

Odmah do restorana Šadrvan, u kojem nije bilo slobodnog mjesta, odlučismo da se osvježimo sladoledom u jednom od ugostiteljskiih objekata smještenom malo niže prema Neretvi. Kada smo već naručili sladoled, shvatismo da nemamo sitnih para. A jedna kugla je bila samo jedna marka, par kugli, par maraka. Ni mladić koji nas je posluživao nije imao sitnih ali nam reče da ne brinemo, da ćemo platiti kada slijedeći put navratimo. Bilo nam je to simpatično, ali nas je istovremeno podsjetilo na onu nekadašnju Bosnu i Hercegovinu, koja je zadnjim ratom nestala i u kojoj vladaju mračne sile nacionalizma koje čvrsto drže kontrolu u svojim rukama, nedozvoljavajući dobroti da prevlada.

Našu šetnju nastavismo prema mostu, pa na drugu stranu. A tamo, odmah uz sami most, ulični muzičar zabalja okupljene. Svira i pjeva poznate hitove iz našeg vremena, u svojoj obradi. Sjedosmo prekoputa da uživamo u muzici i ukusnom sladoledu koje dobismo badava.

Nakon petnaestak minuta nastavimo starom ćaršijom uz želju da napravimo koji snimak s poznatog mjesta, sa starim mostom kao pozadinom. Dok smo se dogovarali kako da napravimo snimak, priđe nam mlađi par i muškarac nam ponudi da nas uslika. A onda i ja uslikah njih dvoje. Za uspomenu.

Na spavanje smo se vratili kasno, umorni od puta i šetnje ali zadovljni onim što smo vidjeli. Mostar je disao punim plućima, bar onaj dio oko starog mosta, a mladost je bila onakva kakve je se sjećamo.

Drugi dan smo ponovo svratili do mosta. Još dok smo se kretali ulicom u kojoj su smješteni Gimnazija i Gradska vijećnica, primijetismo autobuse pune turista koji hrle ka starom mostu. Vodići me podsjetiše na one u Peruu, sa zastavicama koje su nosili u rukama kako bi ih grupa mogla slijediti u vreri oko starog mosta. Šadrvan je opet bio pun, a red za stol se čekao jako dugo. Nije nam se jelo, htjeli smo samo popiti po hladno pivo kao što smo to nekad znali raditi ali nije vrijediloda čekamo. Bilo je vrijeme ručka i rekoše nam da ćemo pivo morati popiti negdje drugdje.

Deset uveče, Šadrvan pun

Bio sam impresioniran brojem turista koje sam vidio. Mostar je, bilo je to očigledno, postao svjetska turistička atrakcija a kase grada su se morale puniti novcem od prometa u mnogobrojnim restoranima i kavanama. Bio je to dobar znak da još ima nade za ovu napaćenu zemlju koja se iz bijede izvlači puževim korakom.

I danas moram napraviti paralelu s rodnim gradom u kojem su glavni turisti protjerani, koji svake godine navraćaju u svoj grad nadajući se da će stvari poći na bolje. I pri tom ostavljaju pare zarađene u prognanstvu, nesvjesni da time pomažu onima koji su ih otjerali. Ni sam ne znam koliko sam bakšiša ostavio pri zadnjoj posjeti. Bilo mi je to nekako normalno jer ovdje gdje živim od prognanstva, konobari žive od bakšiša. Ono što im vlasnik restorana plati je crkavica koju je sramota i spominjati. 

Jedna od lijepih ulica na zapadnoj obali grada

I dok sam ja, u Banjaluci, svaki put ostavljao dobru napojnicu, sjetih se susreta s jednim bivšim prijateljem (ne znam u koju bih ga katergoriju svrstao). Radi se o dobro stojećoj osobi, višegodišnjem ambasadoru manjeg blentiteta, a sada stručnim svajetnik jedne od novih kompanija koje su blisko povezane s vlastima. Pozva nas na kavu u obližnjem restoranu. Na kraju kratkog razgovora pozva konobaricu da plati. Tri kave i nisu nekakav trošak pa me gotovo šokira kada pokupi sav sitniš koji je konobarica vratila. Ne ostavi joj ni pola marke a ja bih se osjećao jako nelagodno ako joj ne bih ostavio bar marku. Njegov postupak mi je ostao nejasan i do današnjih dana se pitam zašto je to tako.

Pri posjeti Mostaru uvijek napravim bezbroj slika jer se ima šta uslikati, ali sam ovaj put bio nešto ljenji. Tamo, šta god da se uslika, lijepo je kasnije pogledati. I posjetiti se na jednu lijepu posjetu gradu koji ima čime da se podiči iako su neki htjeli da mu ubiju dušu. Srećom, nisu potpuno uspjeli.

Zgrada Gimnazije

Šadrvan opet pun

S familijom na ručku

Mladost

Turista "ko pljeve"

Grožnjan

Kada sam se prošle godine vratio iz posjete starom kraju imao sam dosta materijala za desetak priloga. Obišli smo nekoliko gradova, sreli se sa starom rajom, uživali u lijepom vremenu. Mislio sam da ću sjećanja uhvaćena kamerom prenijeti na blog kao što sam to do sada radio ali vrijeme prođe brzo a malo toga ugleda svjetlost dana.

Dok čekam da mi kćerka primpremi doručak (skoknuo sam do Los Angelesa na par dana da joj pomognem u vezi posla), naletih na fotografije napravljene prošle godine pa odlučih da ih ipak oživim na ovim stranicama. Šteta je da ostanu sakrivene, da ih ne podijelim s rajom. Jer i ja se obradujem svaki put kada se neko od ovo malo aktivnih blogera javi s pokojim fotosom i pričom vezanom za njih.

Prošlog ljeta sam konačno imao priliku da prošetam uskim ulicčica Grožnjana, tog lijepo istarskog gradića smještenog na jednom od mnogobrojnih brežuljaka najvećeg hrvatskog poluotoka. Želja da ga obiđem se javila još u studentskim danima. Sjećam se priča o malom gradiću kojeg su od propasti i zaborava spasili umjetnici, uglavnom slikari i vajari, vračajući život na njegove ulice i trgove. 

Gradić je od propasti spasila vizija jednog čovjeka, Aleksandra Rukavine, kipara i slikara, koji je predložio da se oronule kuće gradića koji je nestajao, ponude umjeticima na doživotno besplato korištenje ako u njima otvore galerije. I bi tako. Gradić je tokom vremena postao mjesto koje su umjetnici pretvorili u turističku atrakciju koja svake godine privlači mnogobrojne turiste iz cijelog svijeta.

I tako, 50 godina od dolaska prvih umjetnika i moja noga zakorači kamenim uličicama ovog malog mista punog starina i historije koja se proteže sve do rimskog doba pa i dalje. Lijepo vrijeme i lijepo društvo (s nama su bili Emina i Eko Kušmić, naši domaćini) ostadoše mi u lijepom sjećanju koje zabilježih s nekoliko fotografija koje evo prilažem. Iz njih se može osjetiti atmosfera ovog lijepog „mista“ kojeg je od propasti spasila dalekovidost jednog čovjeka. A mnogi drugi gradovi, pa tako i Banjaluka, nisu bili te sreće. Kod nas se rušilo sve što je staro, da bi se uklonili tragovi da su u njoj nekada živjeli i neki drugi ljudi a ne samo pripadnici „nebeskog naroda“. Ljudska glupost je neograničena, kao i svemir koji nas okružuje.

S puta u stari kraj

Stigoh u Banjaluku ranije nego sam planirao jer me problemi s zubima natjeraše da promijenim planove. Mislili smo prvo u Istru, do kumova, nakon toga na Krk i odmor s unukama a Banjaluku je bila na redu poslije Zagreba, nakon posjete sestri. U planu su bila još neka druga putovanja (Mostar, izvor Bune, Stolac, Počitelj, Kravice, Požega, Ljubljana) pa smo u Ljubljani rentirali auto ali sve planove pokvari slomljeni zub i bojazan da će toga biti još. Banjaluka je zadnjih godina postala poznata kao destinacija zdravstvenog turizma jer mnogi njeni bivši građani, koji sada žive na sve strane svijeta, svoje zdravstvene probleme rješavaju u svom gradu. Jeftinije je a privatnih ordinacija ima na sve strane i samo treba odabrati pravu. Kako sam prošao sa svojim zubima ću znati za tridesetak dana i o tome ću nešto napisati kao moj lični doprinos onima kojima bi to moglo biti od koristi.

U grad smo stigli kasno uveče, nakon ugodne vožnje autoputevima. Put od Ljubljane do Banjaluke za nas iz Amerike je samo malo duža vožnja, jer za nas četiri sata u autu ne predstavlja nikakav problem. Na slovenačko-hrvatskoj granici nije bilo nikakvih zastoja a slično je bilo i na prelazu kod Bosanske Gradiške. Granicu smo prešli nešto poslije devet uveče bez čekanja što je za taj prelaz prava sreća. Vrlo često se čeka i više od sata. Granica je to koja dijeli ujedinjenu Evropu od ostataka nekadašnje države i kontrole su strožije nego inače. Pošto ćemo istu granicu preći još nekoliko puta u narednih mjesec dana, bilo je to olakšanje. Čekanja na cestama me nerviraju i uvijek nastojim da ih izbjegnem, ako je to moguće. Zbog toga sam za odlazak na posao u downtown Pittsburgha uvijek birao sporedne ulice, izbjegavajući autuput koji je za vrijeme tkz rush hours uvijek bio zakrčen. U slučaju međudržavnih granica sporednih ulica nema i čovjek je osuđen da se nervira i usput razmišlja kako je sve moglo biti drugačije da budale ne prevladaše. A bi tako i ne izgleda de će uskoro sjahati s vlasti.

Prva tri dana posjete nam proletješe kao tren. Dok sam ja zubne ordinacije, Nera se „bacila“ na rješavanje bosanske penzije. Ja sam se vrlo brzo odlučio gdje ću ostaviti pare za zube ali je zato Nera uletjela u škare državne administracije koje je teško izbjeći. Iako je prva vijest bila povoljna (zbog promjene penzionog zakona Nera ne mora da doplaćuje nedostajuće mjesece do 15 godina staža), ganjanje potrebne dokumentacije nas je izmorilo. Od zgrade bivšeg SUP-a do zgrade općine smo tabanali nekoliko puta dok je ljetnje sunce nemilosrdno pržilo. Sve potrebne papire nismo prikupili a ni sada nisam siguran da ćemo ih uspjeti prikupiti pa je prvobitno oduševljenje da ćemo se u Pittsburgh vratiti obavljenog posla, splasnulo. Papirologija i državna administracija su, čini mi se, namjeno razrađeni tako da se običnom građaninu sve smuči, posebno ako taj dolazi iz neke od uređenih zemalja svijeta gdje se sve obavlja preko Interneta. Uz to, svaki papir se plaća pa se na taj način puni državna kesa iz koje se plaća masa beskorisnih političara i državnih službenika koji opet, iz ličnih razloga, glasaju za te iste političare, kako bi zadržali poslove i solidne plaće. Vrzino je to kolo koje se, čini mi se, nikada neće rasplesti, ma koliko se mnogi nadaju da će tome doći kraj.

Siniša, Nera, Co, Mujo i Ratko.
Slikao Dadara

Hodajući gradom tokom dana nismo sreli nikog poznatog. Nismo čak vidjeli niti jednu poznatu facu, iako smo se trudili i zagledali u lica starijih prolaznika. Banjaluka je danas grad gdje se neko poznat može sresti samo tokom par ljetnjih mjeseci kada se prognani upute u stari kraj iz razno-raznih razloga. Oni poznati, koji su ostali u gradu, u centar grada rijetko navraćaju i mogu se sresti samo ako se unaprijed napravi dogovor. Eventualno se uveče,  u bašti ispred hotela Palas, može ugledati pokoje poznato lice, kao što se to desilo nama. Drugu veče smo naletjeli na omanje društvo, kojem smo se pridružili. Mujo Đelić često navraća iz Italije, Siniša Čađenović se također zatekao u gradu a za istim stolom smo zatekli Dadaru i suprugu mu Radu, koji su stigli iz USA. Dadaru nisam vidio još od prije rata pa mi je ovaj susret bila šansa da se malo prisjetimo naših lijepih muzičkih dana. Evociranju uspomena se pridružio i Ratko Vikić, koji je šezdesetih prošlog stoljeća također zabavljao banjalučku mladost na igrankama. Ratko je ostao u Banjaluci i često se viđa s rajom koja stiže ljeti u grad svoje mladosti.

Treće veče nam je za stol, sa širokim osmjehom na licu, prišla ženska osoba koju na prvi pogled nismo mogli prepoznati. Mislili smo da nas je neko zamijenio ili da se radi o osobi koja ima neke sumnjive namjere. A bila je to Jasna, supruga brata našeg pokojnog kuma Srebija, koja svakog drugog tjedna dolazi iz Zagreba da obiđe svoga oca. Bio je to neočekivan susret jer smo se zadnji put vidjeli 94., kada smo kao izbjeglice po Zagrebu tražili gdje bi se mogli skrasiti, ni ne sluteći da će nas sudbina odvesti preko velike bare. Njen široki osmjeh je bio još jedan dokaz koliko svima nama znače susreti s nama dragim osobama jer su oni sve rjeđi i rjeđi. I bit će tako dok i posljednji od nas ne ode u vječna lovišta. A kako je tamo, pričaće oni koji se tamo sretnu. Ja bih radije da se srećemo sada, na ovom svijetu, nego da čekam na život vječni i kraljevstvo nebesko. To prepuštam drugima makar ispaštao kada dođem svetom Petru na ispovijed, tj, na intervju za odlazak u nebo. Do sada sam, bar u Americi, imao sreće na intervjuima pa mi se možda i na posljednjem posreći.

Ono malo slobodnog vremena što nam je ostalo smo iskoristili da posjetimo grobove onih koje smo, ne našom krivicom, ostavili u gradu. Na groblju sveti Marko u Rosuljama i onom u Gornjem Šeheru smo obišli moje roditelje i Nerinu mamu, položili cvijeće i mojima zapalili svijeću. U Rosuljama smo obišli i grob našeg prijatelja Bore koji nas je napustio još davne 1997. jer sjećanje na njega ne blijedi niti će ikada nestati.

Pogled s terase Alibabe

Pri povratku s groblja u Gornjem Šeheru smo navratili na piće u Alibabu, to poznato mjesto okupljanja prognanih, da ugasimo žeđ jer je popodnevno sunce nemilosrdo pržilo. Ni tamo nismo sreli nikoga od poznatih, osim Vrbasa, koji je ostao isti i koji uporno dočekuje one koji više ne žive na njegovim obalama.

Pred graničnim prečžlazom BiH, Hrvatska

Nekada lijep objekat, sada ruševina.
Ovo nam je naša borba dala!

Slijedećeg jutra smo krenuli za Krk, u susret unukama koje smo zadnji put vidjeli prije desetak mjeseci. Na izlazu iz Bosne, u koloni vozila koja je strpljivo čekala da pređe granicu, zapljusnula nas je surova stvarnost zemlje koju neki uporno ubijaju već godinama. Pogled na oronule objekte i ružne dućane čiji vlasnici pokušavaju da izvuku posljednje pare iz džepova onih koji se vraćaju u Evropu, podsjeti me na bijedu koju sam prije dvije godine vidio na ulicama Perua. Sadašnja vlast ne čini ništa da se ta slika bijede i siromaštva bar prikrije. Valjda čekaju da se napravi novi most na Savi a kada se to desi, malo koji auto će zalutati ovim putem. Ali zato, nova (ili obnovljena) crkva sa pozlaćenim krovom, i prateći objekat za božije službenike koji se gradi, garantiraju da će na onom svijetu biti bolje svima. To je, čini mi se, posljednja nada, jer se, i pored opšteg siromaštva, para za crkve i popove uvijek ima.