SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, March 26, 2020

Alen


Korona virus je, vjerujem, glavna tema razgovora kod sviju jer za njega nema granica i svi smo potencijalne žrtve ma gdje se nalazili.  Situacija je ozbiljna, kraj širenju epidemije se ne nazire, narod se zabrinuo. Internetom se šire različite informacije, i korisne, ali i one štetne, jer u ovakvim situacijama se, pored onih s dobrim namjerama, javljaju i oni koji u muci drugih vide svoju šansu. Tako je to uvijek bilo i biće, sve dok je svijeta.

Među mnogim vijestima iz starog kraja, jedna me je u ovo teško vrijeme posebno obradovala. Na više portala sam pročitao riječi pohvale za ministra zdravlja i socijalne zaštite Alena Šeranića, sina moga školskog kolege Muhameda Šeranića i Nerinine školske kolegice Sabine. Pohvale stižu sa svih strana, što je u današnje vrijeme u onim našim krajevima gotovo nezabilježeno. U društvu gdje je pripadanje naciji glavni kriterij ocjene nečije vrijednosti, gdje samo naši valjaju, pohvale koje Alen dobija od pripadnika svih nacija zaista iznenađuju. Od kada pratim situaciju u starom kraju, a to činim od onog trenutka kada sam se stabilizirao u novoj domovini, nisam pročitao niti jedan članak ili vijest u kojem se govori o nekome iz starog kraja a da bar neko od komentatora nema primjedbi samo zato što se radi o pripadniku njihovih. A u slučaju Alena, čitam samo pohvale. Pametan, odmjeren, kulturan, precizan u obraćanju, kažu stručan u svom poslu, a uz to zrači dobrotom koja uglavnom nije primjerene političarima.

O Alenu sam imao namjeru nešto napisati kada sam se prošle godine vratio iz starog kraja ali ne napisah ništa jer sam se nekako ulijenio pa mnogo planiranog nikada ne ugleda svjetlost dana. Nera i ja smo se sreli sa Sabinom u bašti hotela Bosna i tada sam od nje saznao da je Alen postavljen na mjesto ministra. Bilo mi je drago kada sam to čuo, jer se radi o još jednom potomku naše generacije na koje možemo biti ponosni. Bila je to prva informacija o Alenu, iako se sjećam da se jednom javio na blog, još dok je radio u Ključu jer nije mogao dobiti posao u rodnom gradu.

Kada sam ugledao mnogobrojne pohvale na Alenov račun, posebno na način na koji se angažirao na događaje vezane za korona virus, nisam mogao odoljeti želji da i ja ne napišem nešto, posebno što veoma dobro poznajem oboje roditelja. Šera, kako smo u razredu zvali Alenovog oca Muhameda, je bio omiljen u razredu. Uvijek nasmijan, umjeren, kulturan, blagog ponašanja, bio je omiljen među rajom. Nažalost napustio nas je prerano i nisam imao priliku da ga sretnem nakon što sam morao napustiti rodni grad. I Sabina je bila jako omiljena među rajom. Sticajem okolnosti smo radili u istom OOUR-u u Profesionali, gdje mi je ostala u lijepom sjećanju, baš kao i Muhamed. Zbog toga me uopće nije iznenadilo sazanje da je njihov sin Alen omiljen i veoma cijenjen u gradu i šire. Što bi naš narod rekao, Iver ne pada daleko od klade. Alen je najbolja potvrda te stare uzrečice.

Alenu čestitam na uspjehu i želim mu da i dalje nastavi istim putem na ponos svojih roditelja i radost nas sviju.

Saturday, March 21, 2020

Bio mi je simpatičan...

...Milanov početak mog posljednjeg priloga Saima ko Saima. Tri dana poslije toga bila sam na sahrani jedne dobre prijateljice i radne kolegice. Ona je obolila odmah poslije penzioniranja a da nikad nisu utvrdili pravu dijagnozu. Svašta su joj davali, ona je bila sve gore. Na kraju su je predali mužu i rekli da ona neće živjeti duže od 6 mjeseci. Prestala je uzimati medikamente i vremenom i ozdravila. Bila je Slavonka, vesela na svim zabavama stvarala divnu atmosferu a ono slavonsko podvriskivanje stvaralo je poseban ugodjaj a smijeha je bilo kad bi god neko od nas Bosanaca pokušao imitirati. Suprug Mirko je bio iz Kiseljaka i isto je radio u Telekomu. Bio neviđeni dobričina. Svakom je pomagao šta je god trebalo.

Umro je prije 5 godina a ona je funkcionirala. Imala je 79 god u trenutku smrti.

Jedna kćerka živi u Njemačkoj udata za Nijemca a druga cijelo vrijeme u Sarajevu.

Sahrana je bila velika, sreli smo se mnogi iz firme ovih naših živih  generacija i starijih.


Nama na internetu dolaze razna smiješna videa i komentari ali ja volim ovakva. Još vise mi dižu optimizam.




Bilo je jako puno cvijeća. Ja sam u jednom trenutku zapazila kako se pravi brdo od cvijeća pa sam sačekala da vidim hoće li iko staviti i na Mirkov grob nešto. Bar kćerke ili unuka. Kad se to nije desilo ja sam sačekala da se ljudi malo odmaknu i stavila svoje cvijeće i zamolila radnika koji je završavao svoj posao, da me uslika. Ne znam zašto. Kad sam se približila našoj raji gledali su me i jedan kolega je glasno rekao Sajma uvijek mimo svijeta.

Onda Milanov početak priloga me nasmijao i pitala sam se kakav je to moj mozak. Mimo svijeta.

A onda sam pročitala moj posljednji prilog i skontali da se može shvatiti svakako. Kao da ja djelim savjete ljudima koji su našli sreću u novim sredinama i možda i ne razmišljaju kao Milan. Moje su misli bile najviše usmjerene na to kako smo mi u Sarajevu odlučivali da ostanemo i da promijenimo veliko srpske i veliko hrvatske ambicije da razbucaju BiH ali ni do danas nisu uspjeli. Onda sam pomislila kad bi se najsposobniji gradjani naših gradova odlučili na odlazak i u ogromnom broju uspijevali u svim zemljama, vraćali u svoja mjesta i teoriju o etnički čistim djelovima BIH (koja i danas svim snagama nastoji da se održi), raz...j ....bali. Volila bih da me se tako shvati i kao moju želju koja je kao i hiljade drugih neostvarljiva. 

Saima

DODATAK

Za rodjendan sam dobila ovu knjigu od moje prijateljice. Pričala sam o njenoj majci i bratu koji su čuvali moju mamu i Melihu  čitav rat na Grbavica. Meliha je u jednom prokrijumčarenom  pismu napisala da odem na Koševko brdo i upoznam teta Aninu kćerku Jadranku. Udata za Bakira, (po roditeljskom naslijeđuju islam), a ona Bosanka (po rodirejskom naslijeđuju pravoslavlje). Taj dan je bio relativno miran a onda negdje na pola puta počelo je užasno granatiranje grada. Kad sam je pronašla adresu i nju u podrumu, ona je pomislila da sam duh. Njena posveta sve pokazuje. Volim samo da se sjećam pozitivnih trenutaka i dobrih ljudi.





Friday, March 06, 2020

Lijepa moja Holandija i draga moja B i H


Predivni Seveningen u Hagu
Coov prilog “Došlo vrijeme...“ i Segin komentar, šta reci: puno sjećanja, puno emocija, puno razočarenje i u svijet za koji smo mislili da da je bio vrhunac sloboda i demokratije (prije Trampa), i puno zadovoljstva s novom domovinom (Sega), i puno dilema gdje otići i provoditi penzionerske dane. Treba se odlučiti na veliki, hrabar korak u ovo vrijeme. Možda i pored svih materijalni vrijednosti u zemljama u kojima se nalaze mnogi naši banjalučki gradjani bi možda trebali napraviti odredjeni reset u svojim životima.

Ja lično mislim da ljudi trebaju bježati iz odnosa u kojima nisu sretni. Bilo da je to zemlja u kojoj žive, brak, prijateljstvo, najbliže okruženje.

Slavio se Zlatkov rođendan
Koliko god mi je žao što naši mladi, obrazovani, zdravi, odlaze u kolonama u strane zemlje u kojima će sigurno u početku imati poteškoća, ali oni su i puni nade u bolju budućnost i borbu za nju,  jer vrijeme veoma brzo prolazi. To sada osjećamo mi naših generacija kako je ovo naše vrijeme brzo prošlo. Mnogi mladi koji ostaju se tješe misleći da ima i gore. Istina je da uvijek ima i gore ,ali ima i bolje. To bolje zaslužuje ako su svjesni da su dobri u svom poslu i da žele da rade.

Boravak u Holandiji je bio divan. Lijepo je živjeti u zemlji u kojoj postoji sistem, u kojoj vas mediji, na prvim stranama novina i televizijskih informativnih emisija, ne bombarduju s teškim političkim temama, mržnjom, beznađem, u zemlji u kojoj sam se svakodnevno čudila “normalnim” stvarima.

Unuci s naboljim drugarima u školi
Političari su nas svojim višegodišnjim (dvadeset i vise godina), doveli do toga da se uvijek čudimo da trolejbusi i tramvaj dođu na vrijeme, da imamo neprestani strah šta će nam se desiti ako se razbolilmo. Mnogo je prednosti života u Holandiji i u svim zemljama gdje žive naši ljudi, ali ja ne odustajem od BiH. Nikad me nije napustila potreba za borbom, i u ratu, ali danas još više mislim da bi trebali zajedničkim snagama boriti se protiv onih koji nam danas život čine gorkim u njoj.
Uvijek i samo zbog pohlepe i bogatstava koja su opljačkali i osigurali sebe i svoje neprocjenjivim bogatstvom.

Amsterdam
Zato ja mislim kako bi bilo lijepo da se ljudi koji imaju kapital prodaju nekretnine u tim zemljama i vrate se, pravoslavci ili Srbi, katolici ili Hrvati, Bošnjaci ili muslimani, u gradove i sela iz kojih su otišli, oni koji imaju svoje nekretnine, i oni koji nemaju, jer se u svim većim gradovima BiH izgradilo mnogo stanova, i ne baš skupih, u odnosu na svjetske  gradove.

Jedini način po mom ličnom mišljenju bi bilo ostvarenje one narodne “Ničija nije do zore gorjela”. Danas dok su prvo vjerski poglavari i političari u ovim njihovim nahijama sa svojim ispiranjem siromašnih i neobrazovanih, teško da će se uskoro promijeniti.

Lično mislim da su mnogi “anamo onih” iz RS-a i “anamo onih” iz Federacije, koji su dolazili u gradove iz kojih su otišli, nosili loše uspomene. Pojedinci i političari ih ne vole vidjeti ni nacrtane.
Samo oni koje savjest muči zbog djela i zlodjela koje samo oni znaju. I nek žive sto duže, jer ljudska savjest je snažna emocija.

U prilogu malo slika iz lijepe Holandije

Pozdrav Saima


Ševeningen

Ševeningen

Narcisi u Zlatkovom vrhu

Ambijent ispred ulaza u stan

Drugari u školi

Amsterdam


Amsterdam



Amsterdam