SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, November 30, 2014

Fotos nedelje

Jedno lijepo novembarsko poslije podne

Labels:

Saturday, November 29, 2014

Sjaćanja naviru

Stigao sam u Zagreb avionom iz Minhena pa busom do autobuskog kolodvora odakle namjeravam istog dana dalje za Banjaluku. Kada sam prije tri godine dolazio u stari kraj, pred kolodvorom me je čekao Miro a onda smo nas dvojica prošetali do Kvatrića gdje smo pojeli odlične banjalučke čevape. Do polaska autobusa mi je ostalo par sati pa sam odlučio da se opet osladim čevapima, banjalučkim, u čevapčinici na uglu Branimirove. Čuo sam da nisu loši a nakon neukusne hrane u avionu, nešto jače, s više kalorija bi mi dobro došlo. Jeo sam polagano, ne žureći, jer mi je do polaska autobusa ostalo dosta vremena. Nisu to bili čevapi iz Mujinih vremena, kada mi, uz crveni luk, nije trebalo ništa, ali uz Ožujsko pivo nisu bili loši. Kada sam završio s jelom, u razgovoru s zaposlenim spomenuh Miru i njegovu izgubljenu bitku protiv opake bolesti koja, čini mi se, odnosi sve više života. Radio je jedno vrijeme za njih pa sam se nadao da će ga se sjetiti. Jedna od djevojaka ga se sjeti ali nije čula o njemu već odavno.

Pod tim dojmom zaputih se nazad ka kolodvoru. Vrijeme je bilo prohladno, bez sunca, i nisam imao želje da prošetam gradom u kojeg sam u ljeto devedeset treće stigao kao izbjeglica, ne znajući šta mi sutra donosi. Tako zamišljen nađoh se ispred kolodvorskog parkinga s kojeg smo se, u julu devedeset četvrte, zaputili na dalek put preko velike bare, u zemlju koja će postati naša nova domovina. Sjetih se toga dana kada nas je upravo pokojni Miro prevezao od sestre do mjesta koje će označiti početak jednog novog života kojeg ni u snu nismo planirali. U kombi smo potrpali par torbi u koje smo nagurali albume sa slikama i nešto malo garderobe da nam se nađe pri ruci kada stignemo u obećanu zemlju u koju hrle izbjeglice iz cijelog svijeta nadajući se boljem životu. Za nas to nije bila obećana zemlja o kojoj smo sanjali već slučajni izbor u našoj borbi da preživimo, da ponovo stanemo na noge nakon svega što nas je zateklo u gradu u kojem smo se rodili, proživjeli djetinjstvo i mladost, odrasli i izrodili djecu i u kojem smo planirali da završimo naš životni put kao što su to činili naši preci i preci naših predaka.

Stajao sam tu, ispred parkinga, sjećajući se tog dana kao da je bio jučer. Mnogo se od tog vremena promijenilo. Nova domovina nas je prihvatila, djeca su odrasla, završila škole i žive svoje živote daleko od grada u kojem su se rodila, ja sam dočekao penziju u kojoj uživam i ponekad navratim u grad koji me je iznevjerio, nadajući se da ću u njemu zateći ono malo prijatelja na koje sam se uvijek mogao osloniti. A Miro je nedavno završio svoj put u tuđini, kao što će se desiti i mnogim drugima. A neki su cijelo vrijeme sanjali da će se vratiti na obale Vrbasa, nadajući se da će opet sve biti kao nekada.

Vratio sam se polako do kolodvora, pokupio svoju torbu iz garderobe i popeo na sprat da sačekam vrijeme polaska autobusa za Banjaluku, grad koji je sada samo jedna od mnogobrojnih odrednica mojih putovanja. Koliko će ih biti u budućnosti ne znam jer niko od nas ne zna šta donosi novi dan.

Labels:

Friday, November 28, 2014

Dan mrtvih

Ispred grobu naših roditelja
Dolazak u rodni grad se poklopio s Danom mrtvih ili Svim svetim, kako taj dan nazivaju katolici. Lijepa je to tradicija koja se u gradu održala uprkos velikom broju prognanih koji svijeće pale na nekim drugim grobljima širom svijeta.

Dan je bio prekrasan, sunčan, topao, kao da se radi o kasnom proljeću a ne jeseni. Ispred ulaza u groblje su se rasporedili trgovci cvijećem kojeg je ove godine bilo u izobilju. Sjetio sam se jedne davne godine kada sam i ja bio jedan od njih, prodavajući cvijeće iz naše bašće. Tog prvog novembra mog ranog djetinjstva gusti mokri snijeg je padao nemilice, lomeći ubrane krizanteme koje su se savijale pod njegovom težinom. Kući sam se vratio mokar i promrzao ali s nešto novca u džepu što u ta vremena nije bila mala stvar.

Nenadani susret s Ivom Kezićem koji je stigao iz Zagreba
Na groblju nije bilo previše posjetilaca. Očekivao sam masu svijeta, kao što je to bilo nekada ali je i tu, na mjestu gdje mrtvi počivaju u miru, bio vidljiv učinak neljudi koji su ostvarili ono što su planirali. Broj Hrvata u gradu je drastično smanjen i čini mi se da više ima onih koji su ovaj svijet napustili nego onih koji šetaju njegovim ulicama.

Ta lijepa tradicija je “krivac” da se moja familija još jednom, možda posljenji put, okupi na jednom mjestu. Jedna sestra sa sinom je stigla iz Zagreba u kojem se obrela devedesetdruge bježeći pred zlom koje se valjalo gradom, a druga iz Mostara, kojim je zamijenila Banjaluku udajom. Uz snahu i brata koji su rat proživjeli u gradu, bilo nas je više na jedno mjestu nego onih dana početkom devedesetih kada smo ispijali zadnje kave u hvadovini pačempresa rodne kuće u Predgrađu dok nas je pokojna mati zvala da uđemo u kuću da nas ne vide komšije, Srbi, koje su se vraćale s posla dok smo mi bogu krali dane otjerani s posla odlukom novih vlasti. "Uđite u kuću, sramota je", govorila je moja pokojna mati, kao da smo mi krivi za ono što nas je zadesilo.

Susret sa Stelom i Zoranom
Nadao sam se da ću na groblju sresti mnoge koje nisam vidio godinama. Nije bilo tako. Među malobrojnim posjetiocima sam prepoznavao ponekog ali nije ih bilo puno. Uglavnom su to bili starci i starice koji su uspjeli preživjeti rat i ostati tamo gdje su rođeni. Tek dva ili tri susreta su me iznenadila. Prvo smo naletili na brata kume koja od rata živi u Ljubljani a onda sam nakon više od trideset godina sreo sestru moga nikad zaboravljenog druga Bore, s mužem. Bio je to emotivan susret nakon mnogo godina koje iz sjećanja nisu izbrisale prijatelja koji se rađa jednom u životu. „Boro nas je ponovo spojio“ reče mi Stela kasnije kada mi je pričala da je odlučila da ponovo svrati na groblje ne sluteći da bismo se mogli sresti jer nije znala za moj dolazak.

Biskup Komarica
Na groblju sam vidio i biskupa Komaricu koji se godinama bezuspješno borio, a bori se i danas, da se prognani vrate na svoja ognjištva. Njegova bitka je odavno osuđena na propast jer oni stariji umiru a mlađi ne žele da se vrate u sredinu koja ih odbacuje. Tako Banjaluka ostaje bez Hrvata koji su u ovim krajevima živjeli od pamtivjeka sve dok se krajem osamdesetih njihovi komšije Srbi (čast rijetkim izuzecima) nisu udružili da ih zauvijek protjeraju s njihovih ognjištava.

Na ulazu u groblje sam primijetio i sadašnjeg clana predsjednistva BiH iz manjeg blentiteta koji se okretao oko sebe čudeći se da na njega niko ne obraća pažnju. Navikao na kamere podaničkih medija koje njegove istupe prate s velikom pompom, bez njih se osjećao kao riba na suhom, ne shvaćajući da njegove prazne političke izjave kod normalnog svijeta ne piju vode. Meni je izgledao jadno i nisam se potrudio da njegov dolazak zabilježim okom kamere. Nije bio vrijedan ni jednog običnog digitalnog zapisa koji se ionako može izbrisati u trenu, kao što će i njegovo ime jednog dana biti izbrisano iz memorije poštenih ljudi kao da nikad nije postojao. Iza sebe nije ostavio ništa vrijedno spomena osim glupih političkih izjava kojima hrani apetite nacionalista i priglupih koji ni toliko.

Obilazeći grobove familije i prijatelja napravio sam par snimaka za uspomenu, svjestan da će ovakvih događanja u budućnosti biti sve manje, dok jednog dana kada i mi odemo bogu na ispovijest, potpuno ne prestanu.


Još jedna posjeta prijatelju

Na grobu kuminih roditelja

Labels:

Thursday, November 27, 2014

Prvi utisci

U rodni grad sam navratio na kratko prije manje od tri godine dolazeći u stari kraj neplanirano u posjetu bratu i kumu koji su vodili bitke u kojima nisu mogli pobijediti. Grad me tada dočekao neprijateljski, ružnim, hladnim vremenom koje me nije mamilo na njegove ulice. Ostao sam samo dva dana i od grada nisam vidio gotovo ništa. U sjećanju mi je ostala samo hladna, kišovita Gospodska ulica i na brzinu popijeno pivo u restoranu hotela Palas u kojem nisam vidio niti jedno poznato lice.

Ovaj put je bilo drugačije. Iako je bio kraj oktobra, vrijeme je bilo lijepo, čak pretoplo za ovo doba godine. Zimska odjeća koju sam ponio mi je bila pretopla pa sam se snalazio na razne načine. Čak sam od starijeg brata morao posuditi laganu vindjaknu koju bih oblačio ujutro i uveče dok bih je po danu nosao pod rukom. Uz hrpu dokumenata svrstanu u nekoliko plastičnih fascikli, moje glavno oružje u borbi protiv birokratije vlasti koja se koristi svim sredstvima da od protjeranih otme sve što se još oteti može, bilo je teško obilaziti poznate komšiluke izmijenjene novogradnjama i istovremeno fotografisati.

Grad se izmijenio, proširio, mnogi dijelovi su gotovo neprepoznatljivi. Dio oko nove zgrade vlade je najuređeniji, Kastelov čošak i prostor oko Boske na kojem trešti muzika novokomponiranih narodnjaka su se srozali na nivo srbijanske palanke uprkos novim građevinama, dok je dio grada preko Vrbasa, i to onaj uzvodno, neka čudna mješavina starih, malih kućica i novogradnji, izmiješanih u oku nelijepu cjelinu. U naeslju Nova Varoš i dijelu Mejdana između Vrbasa i Starčevice izgrađene su mnoge višespratnice u kojima su se smjestile pridošlice. Svuda su primjetne ogromne razlike u bogatstvu. Dok se na mnogim mjestima mogu vidjeti stari kućerci koji godinama nisu vidjeli nikakvog poboljšanja, na drugim se šepure vile čije gvozdene ograde vrijede više nego moja kuća s
okućnicom. Gradom se voze najnoviji modeli auta kojih se ne bi stidjele ni najpoznatije metropole svijeta a tu i tamo se može vidjeti pokoji zahrđali Jugo ili Zastava. Pitam se koja je to nova gospoda koja je u relativno kratkom roku mogla zaraditi toliko bogatstvo? Koje ljudske i životne vrijednosti posjeduju kada su tako bogato nagrađeni da im ne bi pozavidjeli ni mnogi bogati Amerikaci. Kakva su djela ostavili novim generacijama da oni koji jedva sastavljaju kraj s krajem u tome ne vide ništa neobično, šuteći gledajući kako njihova bogatstva rastu iz dana u dan dok oni jedva preživljavaju?

I bog je, izgleda,u ovom gradu našao pogodno tlo pa nove crkve vire iza svakog čoška. Susretao sam ih svugdje a najviše me iznenadila jedna, istina još u gradnji, koja se smjestila između dvije kuće u nekadašnjoj ulici Ranka Šipke (to je ona ulica koja vodi od nekadašnje Poljoopreme u Rosuljama ka tranzitu) kojoj nisam htio ni ime pogledati da se ne bih još više iznervirao. Pitao sam se ko je, i zašto, smjesti tu. Pričaju da ju gradi jedan od novokomponiranih tajkuna u dvorištu svoje vile jer na taj način želi biti bliže bogu. Valjda se nada da će mu to pomoći kada i njega sudbina odvede pred vrata nebeska gdje se dijele ulaznice za vječni život prema zaslugama na ovom zemaljskom. Nisam u najboljim vezama sa svevišnjim pa ne znam njegove kriterije ali ako je suditi po onom što svete knjige kažu, neće mu to puno pomoći. Ili možda hoće, samo sam ja previše naivan pa te stvari ne razumijem. Možda i kod onog gore vrijede isti kriteriji a samo oni naivni vjeruju da nije tako. U svemu ovom me iznenađuje da crkva nije izgrađena u obližnjem parku Mladen Stojanović, koji je, za divno čudo, za sada ostao pošteđen od najezde novih neimara koji grade gdje god stignu. A narod se, vjerujem, ne bi ni bunio da su jedan dio parka odvojili za duhovno uzdizanje koje bi sena taj način sjedinilo s fizičkim. Jer, ne kaže se đabe, u zdravom tijelu, zdrav duh.

Prvi dan sam od bratovljeve kuće u Rosuljama prošetao sve do Alibabe, svraćajući u ulice kojima sam nekada često hodao. Vratio sam se nazad preko Zelenog mosta, prošetao Hisetima, prošao kroz Novu Varoš i onda nazad do polazišta. Lutao sam ulicama grada pet, šest sati ali nisam ugledao niti jedno poznato lice. Zagledao sam se u lica starijih prolaznik nadajući se da ću u zabrinutim pogledima prepoznati bar nekoga. Sva moja nastojanja su bila uzaludna. Nije to više bio moj grad u kojem sam poznavao mnoge već neki novi u kojem sada žive generacije koje govore nekim čudnim jezikom mome uhu neprepoznatljivom. Grad je pun mladih, posebno djevojaka koje slijede modne trendove. Nose se uske hlače koje naglašavaju sve obline i na taj način neodoljivo privlače poglede muške populacije. Momci, čini mi se većina, izgledaju nekako grubo, primitivno, da li zbog same prirode ili zbog toga što žele ostaviti takav utisak. Nisam primijetio gotovo niti jednog koji bi se po izgledu i načinu oblačenja približio nekadašnjim banjalučkim šmekerima obučenim u odijela po najnovijoj svjetskoj modi. Primijetio sam, istina, i spodobe u odijelima, obično bi bili u grupama od dva ili tri, koji nezgrapnim koracima žure Gospodskom i glasno diskutiraju. Po njihovom hodu, nadmoćnom ponašanju i odijelima koja im nikako ne pristaju zaključio sam da se radi o pripadnicima novoizabrane demokratske vlasti čiji nivo određuje glavni baja iz okolice Laktaša. Druga su vremena, znam, ali ono što sam vidio mi je upalo u oči i navelo da po stoti put razmišljam o uzrocima koji su doveli do ovoga.

Obilazeći razne institucije, ganjajući mnogobrojne potvrde kojim nova vlast gotovo do iznemoglosti opterećuje svoje građane, primijetio sam da su popunjene uglavnom onima koji su u grad došli iz okolnh sela, gradiće i gradova. Dalo se to primijetiti po govoru, načinu oblačenja, manirima, iz razgovora. Banjalučana gotovo da i nema. Kao da su propali u zemlju. Jasno mi je da nas je svagdje više drugdje nego tamo gdje smo se rodili ili živjeli većinu svojih života ali me čudi šta se desilo s onima koji su ostali. Čini mi se da oni pripadaju grupi koja je osuđena da izumre kao što su tokom razvoja života na zemlji nestale mnoge vrste životinjskog carstva. Ko je glavni krivac za to ne znam. Da li mi, koji smo morali otići da bi preživjeli, sačuvali ljudsko dostojanstvo i naše živote i živote naše djece ili oni koji su nijemo posmatrali šta se oko njih dešava. Posjeti me to na poznatu pjesmu pastora Martina Niemollera iz vremena prije drugog svjetskog rata kada su se se oni koji su posmatrali kako druge odvode, ne čineći ništa, iznenadili kada su jednog dana došli i po njih. A situacija se nije promijenila ni do danas. Niko se ne buni kao da je sve potaman i kako treba.

Za razliku od grada kojeg više gotovo ne prepoznajem, stari prijatelji, velika većina, su ostali isti. Rijetki susreti nisu promijenili ništa. Govorimo istim jezikom, mislimo slično, razumijemo se bez problema. Ponekad pomislim kao da smo se zadnji put sreli prije par dana a ne godina. Koliko puta sam se uhvatio u razmišljanju kako se često teško razumijem s nekima s kojima se družim u novom kraju jer su nas sudbine spojile i jer dolazimo iz istih krajeva a kako je lako s onima s kojima sam proveo mnoge lijepe trenutke. Ali, tu se malo šta može promijeniti. Život ide dalje i treba ga prihvatiti onakvim kakav je. I nastojati da se učini što ljepšim jer nam nije još mnogo ostalo.

Posjetu rodnom gradu nastavljam i bilježim, za neko novo javljanje.

Labels: ,