Sjaćanja naviru

Stigao sam u Zagreb avionom iz Minhena pa busom do autobuskog kolodvora odakle namjeravam istog dana dalje za Banjaluku. Kada sam prije tri godine dolazio u stari kraj, pred kolodvorom me je čekao Miro a onda smo nas dvojica prošetali do Kvatrića gdje smo pojeli odlične banjalučke čevape. Do polaska autobusa mi je ostalo par sati pa sam odlučio da se opet osladim čevapima, banjalučkim, u čevapčinici na uglu Branimirove. Čuo sam da nisu loši a nakon neukusne hrane u avionu, nešto jače, s više kalorija bi mi dobro došlo. Jeo sam polagano, ne žureći, jer mi je do polaska autobusa ostalo dosta vremena. Nisu to bili čevapi iz Mujinih vremena, kada mi, uz crveni luk, nije trebalo ništa, ali uz Ožujsko pivo nisu bili loši. Kada sam završio s jelom, u razgovoru s zaposlenim spomenuh Miru i njegovu izgubljenu bitku protiv opake bolesti koja, čini mi se, odnosi sve više života. Radio je jedno vrijeme za njih pa sam se nadao da će ga se sjetiti. Jedna od djevojaka ga se sjeti ali nije čula o njemu već odavno.

Pod tim dojmom zaputih se nazad ka kolodvoru. Vrijeme je bilo prohladno, bez sunca, i nisam imao želje da prošetam gradom u kojeg sam u ljeto devedeset treće stigao kao izbjeglica, ne znajući šta mi sutra donosi. Tako zamišljen nađoh se ispred kolodvorskog parkinga s kojeg smo se, u julu devedeset četvrte, zaputili na dalek put preko velike bare, u zemlju koja će postati naša nova domovina. Sjetih se toga dana kada nas je upravo pokojni Miro prevezao od sestre do mjesta koje će označiti početak jednog novog života kojeg ni u snu nismo planirali. U kombi smo potrpali par torbi u koje smo nagurali albume sa slikama i nešto malo garderobe da nam se nađe pri ruci kada stignemo u obećanu zemlju u koju hrle izbjeglice iz cijelog svijeta nadajući se boljem životu. Za nas to nije bila obećana zemlja o kojoj smo sanjali već slučajni izbor u našoj borbi da preživimo, da ponovo stanemo na noge nakon svega što nas je zateklo u gradu u kojem smo se rodili, proživjeli djetinjstvo i mladost, odrasli i izrodili djecu i u kojem smo planirali da završimo naš životni put kao što su to činili naši preci i preci naših predaka.

Stajao sam tu, ispred parkinga, sjećajući se tog dana kao da je bio jučer. Mnogo se od tog vremena promijenilo. Nova domovina nas je prihvatila, djeca su odrasla, završila škole i žive svoje živote daleko od grada u kojem su se rodila, ja sam dočekao penziju u kojoj uživam i ponekad navratim u grad koji me je iznevjerio, nadajući se da ću u njemu zateći ono malo prijatelja na koje sam se uvijek mogao osloniti. A Miro je nedavno završio svoj put u tuđini, kao što će se desiti i mnogim drugima. A neki su cijelo vrijeme sanjali da će se vratiti na obale Vrbasa, nadajući se da će opet sve biti kao nekada.

Vratio sam se polako do kolodvora, pokupio svoju torbu iz garderobe i popeo na sprat da sačekam vrijeme polaska autobusa za Banjaluku, grad koji je sada samo jedna od mnogobrojnih odrednica mojih putovanja. Koliko će ih biti u budućnosti ne znam jer niko od nas ne zna šta donosi novi dan.