Lijep jesenji dan

Carnegie park

Dok čitam o ružnom vremenu u starom kraju, kod nas je jesen upravo onakva kakva bi trebala biti. Dani su lijepi, prijatni, s mnogo sunca, a plavo nebo prošarano prozirnim oblacima. Jeseni u Carnegie-u sam volio od prvog dana, valjda zbog toga što su me podjećale na one iz rodnog grada. Dok je ljeti ponekad znalo biti prevruće s puno vlage u zraku, a proljeća gotovo da nije ni bilo, jeseni su najčešće bile lijepe. I trajale su dugo, ponekad i do kraja novembra.

Na putu prema parku

Zadnjih godina se klima promijenila. Proljeća su sličnija onima kojih se sjećam a ni ljeta nisu više tako vruća kao prije. Dok sam prvih godina po useljenju u kuću svakog ljeta morao zalijevati travnjak da ne propadne, zadnjih godina za to nema potrebe.  Nevremena s jakom kišom sam gotovo zaboravio a nekada je Ilija gromovnik znao dobro pripucati, kao da smo negdje na bojnom polju.

A u starom kraju ove godine nevolje ne prestaju. Duge, jake kiše, orkanski vjetrovi, pijavice na moru. Kao da je neko odlučio da ljudima koji i bez toga imaju problema još više zagorča život. Možda ima istine u onome što mi je moj prijatelj Kušmo pričao još prošle godine. Kaži mi Kušmo da su Amerikanci izbušili neke rupe nad Evropom pa se loše vrijeme preselilo tamo. Ja sam bio nešto skeptičan ali izgleda da ima nešto u tome.

Jedna lijepa kuća i dvorište

Jučer smo Nera i ja oko podne prošetali do našeg parka a ja ponio aparat. U dane kada radi od kuće obavezno napravimo bar jedan krug za lijepa vremena a ostalim hodamo nakon večere, sve češće po mraku. Čini mi se da smo u komšiluku sada jedini šetači jer na ulici rijetko sretnemo ikoga. Ljudi se zavukli u kuće i gledaju TV a ljepota prolazi. Eh da je našem narodu bilo ove ljepote, posmislim često, dvorišta i ulice bi bile pune. Ali, Amerika je ovo, i na to smo se već odavno navikli.

Pogled iz hladnjaka na našem brdašcu