Svijet je zaista mali

Na utakmici Bosna - Nigerija

Sin mi voli putovati i za svojih trideset i nešto godina je obišao puno toga. Nakon završetka treće godine fakulteta u Engleskoj obišao je pola Evrope a svoja putovanja je nastavio sve do današnjih dana. U naše doba je to bilo malo teže. Nije se imalo novca pa su čak i odlasci do Trsta bila velika avantura. Putovalo se uglavnom vozom a o putovanju avionom se nije moglo ni sanjati. Danas je za našu omladinu to najnormalnija stvar na svijetu i čini mi se da nema zemlje gdje se ne mogu sresti.

Davor i prijatelj iz Nigerije

A da je zaista tako evo i dokaza.

Prije par mjeseci svi naši pogledi su bili uprti u Brazil gdje se održavalo svjetsko prvenstvo u nogometu. Naša reprezentacija je po prvi put izborila učešće na prvenstvu (na veliku žalost mnogih u rodnom gradu) i svi smo s nestrpljenjem očekivali TV prenose, potajno se nadajući da bi smo se mogli probiti u drugo kolo. Nažalost, nismo imali sreće ali i sam odlazak na prvenstvo je bio veliki uspjeh za jednu malu zemlju kao što je Bosna.

Davor je još prošle godine pravio planove da „skokne“ do

S navijačima iz Meksika

Brazila, da uživo osjeti tu posebnu atmosferu u zemlji kojoj nogomet znači više nego bilo šta drugo. Dogovorio se s kolegom iz Hjustona, rodom iz Nigerije, da se nađu u Brazilu i pogledaju par utakmica. I bi tako. Našli su se u Salvadoru gdje su proveli nekoliko dana i odgledali jednu utakmicu a onda su odletjeli u Ciuaba-u, grad na rubu prašume Amazon, gdje su igrale Bosna i Nigerija. Utakmica je završila neriješeno tako da prijateljstvo nije došlo u pitanje. Za cijelo vrijeme boravka u Brazilu su bili prijateljski dočekivani a u posebnom sjećanju im je ostala želja mnogih da se fotografišu s njima. Davor je bio posebno „popularan“ jer je za mnoge Brazilce gost iz Bosne bio posebna atrakcija.

Brazilci navijaju za Bosnu

A u gradu Cuiaba se  dogodio susret koji potvrđuje da je svijet zaista mali i da nas ima svugdje. Na putu u hotel poslije utakmice Davor je na ulici primijetio poznato lice. Bio je to mladić njegovih godina kojeg se od nekuda sjećao. I mladić koji mu je dolazio u susret je gledao u njega iz istog razloga. Stali su, pozdravili se i popričali. Upoznali su se jedne godine u Bardstovnu u državi Kentaki u restoranu Dževada Krese. Bio je to njihov jedini susret u životu ali i to je bilo dovoljno da se prepoznaju na drugom kontinentu, u srcu Brazila. Svijet je ogroman, milijarde ljudi žive u stotinama hiljada gradova kojeg čine milijuni ulica a Vedran, sin naše prijateljice Radmile i naš Davor, dva momka rođena u Bosni, koje je rat otjerao iz njihove domovine, sretoše se i prepoznaše na drugom kraju svijeta.

U društvu Meksikanaca, Argentinca i Brazilaca

Slike tog njihovog susreta nemam ali sam od skoro dvije stotine slika koje je Davor postavio na facebook ukrao nekoliko koje oslikavaju atmosferu za vrijeme prvenstva gdje se omladina iz cijelog svijeta družila bez ikakvih problema. A mi, u toj našoj maloj Bosni, i dalje ostajemo ukopani svak u svom rovu i čekamo da neko da znak za početak drugog poluvremena…

Meksiko, Argentina, Bosna

Evo i naše zastave

"Rođeni" Bosanac

S brazilskom omladinom

Opet skupa s rajom iz raznih država

S kolegom prije utakmice

Dobrodošlica