Dan mrtvih

Ispred grobu naših roditelja

Dolazak u rodni grad se poklopio s Danom mrtvih ili Svim svetim, kako taj dan nazivaju katolici. Lijepa je to tradicija koja se u gradu održala uprkos velikom broju prognanih koji svijeće pale na nekim drugim grobljima širom svijeta.

Dan je bio prekrasan, sunčan, topao, kao da se radi o kasnom proljeću a ne jeseni. Ispred ulaza u groblje su se rasporedili trgovci cvijećem kojeg je ove godine bilo u izobilju. Sjetio sam se jedne davne godine kada sam i ja bio jedan od njih, prodavajući cvijeće iz naše bašće. Tog prvog novembra mog ranog djetinjstva gusti mokri snijeg je padao nemilice, lomeći ubrane krizanteme koje su se savijale pod njegovom težinom. Kući sam se vratio mokar i promrzao ali s nešto novca u džepu što u ta vremena nije bila mala stvar.

Nenadani susret s Ivom Kezićem koji je stigao iz Zagreba

Na groblju nije bilo previše posjetilaca. Očekivao sam masu svijeta, kao što je to bilo nekada ali je i tu, na mjestu gdje mrtvi počivaju u miru, bio vidljiv učinak neljudi koji su ostvarili ono što su planirali. Broj Hrvata u gradu je drastično smanjen i čini mi se da više ima onih koji su ovaj svijet napustili nego onih koji šetaju njegovim ulicama.

Ta lijepa tradicija je “krivac” da se moja familija još jednom, možda posljenji put, okupi na jednom mjestu. Jedna sestra sa sinom je stigla iz Zagreba u kojem se obrela devedesetdruge bježeći pred zlom koje se valjalo gradom, a druga iz Mostara, kojim je zamijenila Banjaluku udajom. Uz snahu i brata koji su rat proživjeli u gradu, bilo nas je više na jedno mjestu nego onih dana početkom devedesetih kada smo ispijali zadnje kave u hvadovini pačempresa rodne kuće u Predgrađu dok nas je pokojna mati zvala da uđemo u kuću da nas ne vide komšije, Srbi, koje su se vraćale s posla dok smo mi bogu krali dane otjerani s posla odlukom novih vlasti. "Uđite u kuću, sramota je", govorila je moja pokojna mati, kao da smo mi krivi za ono što nas je zadesilo.

Susret sa Stelom i Zoranom

Nadao sam se da ću na groblju sresti mnoge koje nisam vidio godinama. Nije bilo tako. Među malobrojnim posjetiocima sam prepoznavao ponekog ali nije ih bilo puno. Uglavnom su to bili starci i starice koji su uspjeli preživjeti rat i ostati tamo gdje su rođeni. Tek dva ili tri susreta su me iznenadila. Prvo smo naletili na brata kume koja od rata živi u Ljubljani a onda sam nakon više od trideset godina sreo sestru moga nikad zaboravljenog druga Bore, s mužem. Bio je to emotivan susret nakon mnogo godina koje iz sjećanja nisu izbrisale prijatelja koji se rađa jednom u životu. „Boro nas je ponovo spojio“ reče mi Stela kasnije kada mi je pričala da je odlučila da ponovo svrati na groblje ne sluteći da bismo se mogli sresti jer nije znala za moj dolazak.

Biskup Komarica

Na groblju sam vidio i biskupa Komaricu koji se godinama bezuspješno borio, a bori se i danas, da se prognani vrate na svoja ognjištva. Njegova bitka je odavno osuđena na propast jer oni stariji umiru a mlađi ne žele da se vrate u sredinu koja ih odbacuje. Tako Banjaluka ostaje bez Hrvata koji su u ovim krajevima živjeli od pamtivjeka sve dok se krajem osamdesetih njihovi komšije Srbi (čast rijetkim izuzecima) nisu udružili da ih zauvijek protjeraju s njihovih ognjištava.

Na ulazu u groblje sam primijetio i sadašnjeg clana predsjednistva BiH iz manjeg blentiteta koji se okretao oko sebe čudeći se da na njega niko ne obraća pažnju. Navikao na kamere podaničkih medija koje njegove istupe prate s velikom pompom, bez njih se osjećao kao riba na suhom, ne shvaćajući da njegove prazne političke izjave kod normalnog svijeta ne piju vode. Meni je izgledao jadno i nisam se potrudio da njegov dolazak zabilježim okom kamere. Nije bio vrijedan ni jednog običnog digitalnog zapisa koji se ionako može izbrisati u trenu, kao što će i njegovo ime jednog dana biti izbrisano iz memorije poštenih ljudi kao da nikad nije postojao. Iza sebe nije ostavio ništa vrijedno spomena osim glupih političkih izjava kojima hrani apetite nacionalista i priglupih koji ni toliko.

Obilazeći grobove familije i prijatelja napravio sam par snimaka za uspomenu, svjestan da će ovakvih događanja u budućnosti biti sve manje, dok jednog dana kada i mi odemo bogu na ispovijest, potpuno ne prestanu.



Još jedna posjeta prijatelju



Na grobu kuminih roditelja