SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, November 28, 2014

Dan mrtvih

Ispred grobu naših roditelja
Dolazak u rodni grad se poklopio s Danom mrtvih ili Svim svetim, kako taj dan nazivaju katolici. Lijepa je to tradicija koja se u gradu održala uprkos velikom broju prognanih koji svijeće pale na nekim drugim grobljima širom svijeta.

Dan je bio prekrasan, sunčan, topao, kao da se radi o kasnom proljeću a ne jeseni. Ispred ulaza u groblje su se rasporedili trgovci cvijećem kojeg je ove godine bilo u izobilju. Sjetio sam se jedne davne godine kada sam i ja bio jedan od njih, prodavajući cvijeće iz naše bašće. Tog prvog novembra mog ranog djetinjstva gusti mokri snijeg je padao nemilice, lomeći ubrane krizanteme koje su se savijale pod njegovom težinom. Kući sam se vratio mokar i promrzao ali s nešto novca u džepu što u ta vremena nije bila mala stvar.

Nenadani susret s Ivom Kezićem koji je stigao iz Zagreba
Na groblju nije bilo previše posjetilaca. Očekivao sam masu svijeta, kao što je to bilo nekada ali je i tu, na mjestu gdje mrtvi počivaju u miru, bio vidljiv učinak neljudi koji su ostvarili ono što su planirali. Broj Hrvata u gradu je drastično smanjen i čini mi se da više ima onih koji su ovaj svijet napustili nego onih koji šetaju njegovim ulicama.

Ta lijepa tradicija je “krivac” da se moja familija još jednom, možda posljenji put, okupi na jednom mjestu. Jedna sestra sa sinom je stigla iz Zagreba u kojem se obrela devedesetdruge bježeći pred zlom koje se valjalo gradom, a druga iz Mostara, kojim je zamijenila Banjaluku udajom. Uz snahu i brata koji su rat proživjeli u gradu, bilo nas je više na jedno mjestu nego onih dana početkom devedesetih kada smo ispijali zadnje kave u hvadovini pačempresa rodne kuće u Predgrađu dok nas je pokojna mati zvala da uđemo u kuću da nas ne vide komšije, Srbi, koje su se vraćale s posla dok smo mi bogu krali dane otjerani s posla odlukom novih vlasti. "Uđite u kuću, sramota je", govorila je moja pokojna mati, kao da smo mi krivi za ono što nas je zadesilo.

Susret sa Stelom i Zoranom
Nadao sam se da ću na groblju sresti mnoge koje nisam vidio godinama. Nije bilo tako. Među malobrojnim posjetiocima sam prepoznavao ponekog ali nije ih bilo puno. Uglavnom su to bili starci i starice koji su uspjeli preživjeti rat i ostati tamo gdje su rođeni. Tek dva ili tri susreta su me iznenadila. Prvo smo naletili na brata kume koja od rata živi u Ljubljani a onda sam nakon više od trideset godina sreo sestru moga nikad zaboravljenog druga Bore, s mužem. Bio je to emotivan susret nakon mnogo godina koje iz sjećanja nisu izbrisale prijatelja koji se rađa jednom u životu. „Boro nas je ponovo spojio“ reče mi Stela kasnije kada mi je pričala da je odlučila da ponovo svrati na groblje ne sluteći da bismo se mogli sresti jer nije znala za moj dolazak.

Biskup Komarica
Na groblju sam vidio i biskupa Komaricu koji se godinama bezuspješno borio, a bori se i danas, da se prognani vrate na svoja ognjištva. Njegova bitka je odavno osuđena na propast jer oni stariji umiru a mlađi ne žele da se vrate u sredinu koja ih odbacuje. Tako Banjaluka ostaje bez Hrvata koji su u ovim krajevima živjeli od pamtivjeka sve dok se krajem osamdesetih njihovi komšije Srbi (čast rijetkim izuzecima) nisu udružili da ih zauvijek protjeraju s njihovih ognjištava.

Na ulazu u groblje sam primijetio i sadašnjeg clana predsjednistva BiH iz manjeg blentiteta koji se okretao oko sebe čudeći se da na njega niko ne obraća pažnju. Navikao na kamere podaničkih medija koje njegove istupe prate s velikom pompom, bez njih se osjećao kao riba na suhom, ne shvaćajući da njegove prazne političke izjave kod normalnog svijeta ne piju vode. Meni je izgledao jadno i nisam se potrudio da njegov dolazak zabilježim okom kamere. Nije bio vrijedan ni jednog običnog digitalnog zapisa koji se ionako može izbrisati u trenu, kao što će i njegovo ime jednog dana biti izbrisano iz memorije poštenih ljudi kao da nikad nije postojao. Iza sebe nije ostavio ništa vrijedno spomena osim glupih političkih izjava kojima hrani apetite nacionalista i priglupih koji ni toliko.

Obilazeći grobove familije i prijatelja napravio sam par snimaka za uspomenu, svjestan da će ovakvih događanja u budućnosti biti sve manje, dok jednog dana kada i mi odemo bogu na ispovijest, potpuno ne prestanu.


Još jedna posjeta prijatelju

Na grobu kuminih roditelja

Labels:

3 Comments:

Anonymous Nada said...

Ni moji vec godinama ne idu dolje- posalju novac nekome da sredi grobove. Nije to to, nece placenik uloziti toliko ljubavi i postovanja prema umrlom kao oni koji su voljeli umrle. Bojim se da ove slike vec pokazuju izvjesnu zapustenost. U savakom slucaju groblje mi se ne cini vise tako lijepo kao nekad.
Kad sam bila srednjoskolka, za lijepih proljetnih dana odlazila sam sa knjigom u ruci, skolskom ili romanom na ono pravoslavno groblje na pocetku Borika. Onako snenoj i pomalo trknutoj kako bi se sad reklo odgovaralo mi je to mjesto obraslo u travuljinu i ne narusavono nogom zivog stvora osim mene. U to moje srednjoskolsko vrijeme Sv. Pantelija nikome nije bio interesantan.
Cini mi se da i Sv. Marka ceka ista sudbina.
Mozda ce jednom, u dalekoj buducnosti neka mlada pravoslavna dusa, pomalo snena i pomalo trknuta kako bi se sad reklo, sa knjigom u ruci nalaziti mir u polju Sv. Marka obraslom u travuljinu i ne narusavanom ljudskom prisutnoscu osim njenom. Sumnjam da ce znati i kako se groblje zove, a kamoli da je to nekad bilo jedno od istina tuznih, ali sigurno naj ljepsih mjesta u Banjoj Luci.
Sumnjam i da ce Sv. Marko ikada docekati renkarnaciju kao kolega mu Sv. Pantelija pa postati pomladjeni kicos u cijem krilu se rado slika gradska elita.

Saturday, 29 November, 2014  
Anonymous Nada said...

Banjaluko moja

Korzo moje ne nahodano,
Lipo moja ne namirisana,
Bagreme moj ne ubrani,
Lokvo moja ne ugazena,
Mirisu moje mladosti......

Osta ti u sjecanju ne narusena...
Ukrasenim jajima, peretkom komsinice Vele,
Kicenim borom susjede Jasne,
Vriske i galame djece nase i
Pokradenim cvijecem u crkve subotarske..

Majkinim nalangitima, bestiljom
U kazanima i ezana s dzematskog minara,
Kantarkine dvojke, serenade
Nine i Caje i prolivene vode
Moga babe .
Banjaluko moja.....

Autor Elvira
Krupic Samlija

Gospodjo Krupic Samlija nemojte mi zamjeriti, nisam mogla odoliti.
Pogotovo sto prepoznajem komsiluk.

Nada

Saturday, 29 November, 2014  
Anonymous Anonymous said...

Još od najranijeg djetinjstva znam za DAN SVIH SVETIH kada su katolici obilazili groblje u znak sjećanja na najmilije kojih više nema.Čula sam za mišljenja da jedino katolici uređuju svoja groblja.To je uglavnom i bila istina.Tek kada mi je umrla majka (i998g.) počela sam ići u Stupnicu nosila cvijeće za nju i svekrvu i uređivajući mramor.Stanovala sam u Mejdanu i groblje mi je bilo blizu pa sam išla često.Kada smo otišli iz B.L. išla sam rijetko,ali je Fahro išao često i preuzeo brigu oko uređenja.Primjetila sam da za Blagdan Svi Sveti iz inostranstva dolaze pored"jugo švaba" i iz ostalih zemalja naši "iseljenici"Tako se izgradio jedan običaj da sve konfesije idu na groblja-mezarje i uređuju ih.Za mene je to civilizacijski čin poštovanja i ljubavi prema onima kojih više nema. Enisa

Sunday, 30 November, 2014  

Post a Comment

<< Home